Autor: Matija Šerić
U Mauritaniji u zapadnoj Africi 32 osobe na tisuću žive kao robovi. Upravo je to država koja je među posljednjima ukinula ropstvo. Mauritanija služi kao granica između arapskih i arapsko-berberskih naroda sjeverne i zapadne Afrike. Nažalost, iako je Mauritanija ukinula ropstvo 1981. i dvaput ga kriminalizirala 2007. i 2015., moderno ropstvo još uvijek postoji. Za ropstvo su predviđene kazne od 10 do 20 godina ali malo tko je osuđen. Od kriminalizacije robovlasništva samo je nekolicina robovlasnika osuđena na duge zatvorske kazne.
Pokretni oblik ropstva
U Mauritaniji ropstvo ima tzv. pokretni oblik, u kojem se ljudi smatraju legalnim vlasništvom i mogu se posjedovati, kupovati i prodavati. Porobljeni ljudi se zadržavaju na nasljednoj osnovi, pri čemu se i njihova djeca smatraju vlasništvom porobljivača. Kao rezultat toga, porobljivači, koji su pretežno Arapi-Berberi ili Arapi, obično prisiljavaju porobljene ljude da obavljaju kućanske poslove, drže stoku i obrađuju zemlju. Nažalost, porobljeni u Mauritaniji također su često izloženi seksualnom i fizičkom zlostavljanju od strane svojih gospodara i ponekad s rođenom djecom (otac je robovlasnik) ostaju u ropstvu cijeli život.
Saudijska Arabija
U Saudijskoj Arabiji na tisuću žitelja dolazi 21 porobljena osoba. Saudijska monarhija je poznata koja jedna od najvećih prekršiteljica ljudskih prava što nije čudno budući da prati vehabijsku pravnu školu islama koja je veoma rigorozna. U Saudijskoj Arabiji i drugim zaljevskim državama pravni okvir poznat kao kafala sustav definira odnos između radnika imigranata i njihovih poslodavaca.
U sustavu kafala, vlada daje pojedincima ili poduzećima sponzorske dozvole koje oni koriste za zapošljavanje strane radne snage. Ove dozvole poslodavcima daju kontrolu nad pravnim statusom svojih zaposlenika. Gospodarski rast u zemljama Arapskog zaljeva potaknuo je implementaciju ovog sustava, a mnogi tvrde da on koristi lokalnim tvrtkama i potiče razvoj. Nažalost, kafala sustav je poznat po tome što potiče zlostavljanje radnika zbog neograničene moći sponzora koji dobivaju ovlasti države.
Kafala sustav je užasan
Sramotni kafala sustav
Radnici moraju dobiti dopuštenje sponzora za promjenu radnog mjesta ili mjesta rada, prekid radnog odnosa, ulazak i izlazak iz zemlje, a često su podvrgnuti okrutnim dnevnim pravilima koja određuju sponzori. Npr. ako radnik napusti mjesto zaposlenja bez dopuštenja, njegov sponzor ima zakonsko pravo prekinuti njegov pravni status, što može rezultirati zatvorom ili deportacijom. Zlostavljanja uključuju život u nehigijenskim uvjetima, izgladnjivanje, prekomjerni rad i zatočenje.
Upravo zbog svojih karakteristika mnogi analitičari kafala sustav nazivaju drugim imenom za moderno ropstvo. U sličnim uvjetima u Kataru je život izgubilo 6.500 stranih radnika iz Indije, Bangladeša, Pakistana, Nepala i Šri Lanke koji su gradili stadione za Svjetsko nogometno prvenstvo 2022.
Rješenje – sveobuhvatni pristup
Borba protiv modernog ropstva zahtijeva suradnju na globalnoj razini. UN je idealno tijelo za donošenje međunarodnih konvencija. Ključno je provođenje strožih zakona i njihova dosljedna primjena kako bi se počinitelji kaznili i obeshrabrili da ponove kriminalna djela. Međutim, to nije dovoljno.
Edukacija je ključna kako bi se podigla svijest o ovom problemu, kako među potencijalnim žrtvama, tako i među potrošačima koji često nesvjesno kupujući proizvode renomiranih brendova podržavaju lanac opskrbe koji uključuje prisilni rad. Organizacije civilnog društva igraju ključnu ulogu u pružanju podrške žrtvama, ali i u prozivanju vlasti i korporacija da preuzmu odgovornost. Važno je raditi na poboljšanju uvjeta rada, promicanju pravednih plaća, jačanju prava radnika te poticanju održivih ali nadasve humanih, moralno i etički prihvatljivih praksi u poslovanju.
Na koncu, rješavanje problema modernog ropstva zahtijeva sveobuhvatni pristup koji uključuje zakonodavne mjere, obrazovanje, podršku žrtvama i promjene u političkim i ekonomskim strukturama država i međunarodnih organizacija. Samo kroz zajedničke napore možemo izgraditi svijet u kojem svi radnici imaju pravo na slobodu, dostojanstvo i dobro plaćen rad koji jamči podmirivanje životnih troškova bez obzira na njihovo podrijetlo i posao kojim se bave. To je ideal na koji ćemo se još načekati.
