Autor: Ivo Kokić

Članak tematizira pitanje je li (toliko rasprostranjena) slika o Hrvatima glede nasilja neutemeljeni mit ili je zasnovana na povijesnoj zbilji. O svakom narodu postoje stereotipi, a o Hrvatima su oni često vezani uz okrutnost i ratove. To nije slučajno. Malo je europskih naroda (kao što su Hrvati) koji su se u tolikom broju velikih i važnih sukoba borili na suprotnim stranama. Ne samo da su se borili, nego su Hrvati u tim (suprotstavljenim) vojskama često napredovali do visokih funkcija. S obzirom da su hrvatski vojnici (kao dio većih vojski) dolazili do raznih dijelova Europe, nema ništa čudno u tome da su u brojnim regijama na kontinentu ostale upamćene priče o Hrvatima. Te priče su često obilno začinjene maštom (npr. da Hrvati jedu malu djecu), ali i takva percepcija morala je imati utemeljenje u nečemu što proizlazi iz stvarnosti.

Pitanje o tome kako nas vide drugi narodi već je do sada bila tema nekoliko izložbi u Zagrebu, kao npr. Tko su ti strašni Hrvati?, ili pak Hrvati – ljudi iza mita (obje izložbe iz 2020. godine). Dakle, tema je spoznajno relevantna jer očito postoji dovoljan broj ljudi koji su zainteresirani za takvo što. Ovaj tekst nastavlja na tom tragu, s jednom razlikom. Ovdje se ne nabrajaju samo stereotipi, mitovi i poluistinite legende (kao na navedenim izložbama). Točnije, to je rezervirano za prvo poglavlje članka. Nakon toga kreće analiza mogućih uzroka i utemeljenosti takvih teza.

Steretoripi o Hrvatima

Sasvim je razumno zapitati se zašto su Hrvati diljem Europe postali sinonim za ratne zločine, pljačku, ubojstva i ostala nasilja. Štoviše, u skandinavskim državama dugo su vremena roditelji plašili djecu da će im doći Hrvat ako ne budu dobra. Nadalje, Johann Wolfgang von Goethe je popularizirao mit da su Hrvati ubili švedskog kralja Gustava Adolfa II. Valja napomenuti kako je jedna austrijska vojna jedinica stvorena u 17. stoljeću nosila naziv Croate iako se u njoj nisu borili samo Hrvati. S jedne strane, jasno je da je formacija dobila ime po Hrvatima, dok je s druge strane takav naziv još više pridonio vezivanju Hrvata uz divljaštvo jer je jedinica bila poznata po svom djelovanju kao naoružana banda. Konkretno, Gustav Adolf II. zbilja je ubijen u bitci u kojoj su sudjelovali Croate. Nema sumnje da su zločini „Croata“ po njemačkim selima ostali upamćeni kao hrvatski zločini, neovisno tko je od pripadnika jedinice sastavljene od vojnika raznih naroda, njih zaista i počinio.

Interesantan je engleski crtež na kojem piše „Croats eate Children“, što može značiti da Hrvati jedu djecu ili se može odnositi na vojnu formaciju, ali definitivno pridonosi slici o Hrvatima. Jedan od primjera okrutnosti hrvatskih zločina odnosi se na belgijski grad Liège, gdje još nisu zaboravljene priče o potocima krvi nakon što su 1636. godine Hrvati upali u njega i zapalili ga.

Budući da ratni zločini i ubojstva nisu bili svojstveni samo Hrvatima (iako su njihovi očito ostali najzapamćeniji), potrebno je istražiti zašto su onda od svih naroda Hrvati postali simbol banditizma. Jedan od razloga je taj što je malo naroda koji su se borili u toliko stranih vojski i na toliko različitih bojišnica diljem Europe, pa su na taj način i došli u kontakt sa teritorijalno više područja i država.

Pored onih Hrvata koji su bili obični vojnici, bilo je i onih koji su se u stranoj vojsci izdignuli do samog zapovjedništva npr. Rustem-paša Opuković. Iako su kaljenju mita o Hrvatima kao zločincima pridonijele i neke izmišljene priče, te komplicirane okolnosti, ipak treba razmotriti po čemu je okruženje u hrvatskim krajevima bilo objektivno nasilnije i ratobornije u odnosu na ostatak Europe. Povijest nasilja relativno je mlada povijesna disciplina, ali hrvatski prostor iznimno je plodno tlo za proučavanje iste. Ivo Rendić Miočević primjerice glavninu povijesti Hrvata i ostalih Južnih Slavena promatra kroz prizmu sukoba i ratova. Posebno je pronicljiva njegova misao: „Destrukcija i zločin nadvili su se nad Jugoistočnom Europom i dobivaju oblik validnog testa.“

Vojna revolucija

Vojnokrajiški sustav i njegovo razumijevanje neodvojivi su od od vojne povijesti te bitno je imati u vidu razvijanje procesa vojne revolucije. Prvi sloj tih promjena je početak plaćenika koji sklapaju ugovore da bi zauzvrat služili u vojsci, a primjer toga zasigurno je bitka kod Pavije 1525. Sljedeća epoha promjena odnosi se na potpunu profesionalizaciju vojske kao i razvoj novog oružja, pogotovo pokretnog topništva koje je zamijenilo dotadašnje glomazne i teško pokretne topove, te time švedskom kralju Gustavu Adolfu donijelo pobjedu u bitci kod Breitenfelda 1631. Za kraj, važna je i bitka kod Valmya 1792. godine kada su francuski dobrovoljci stali u obranu ideala, što je postao simbol ratovanja za ideje i više ciljeve. Ipak, ne treba se zanositi idejom da su svi ovi događaji automatski bili preslikani na hrvatsku povijest ili da su trenutačno nešto promijenili u funkcioniranju obrane od Osmanlija.

Četovanje

Naime, rat kao stanje oružanog sukoba možemo, govoreći o krajišničkom sustavu, podijeliti na „pravi ili „visoki“ rat i „mali“ rat, tj. sukob visokog i niskog intenziteta. Taj „mali“ rat, iako će službeno taj izraz nastati tek u 19. stoljeću za vrijeme španjolskog otpora Napoleonu, Krajišnicima je bio svakodnevnica. Takav način ratovanja kakvog su razvili hrvatski Krajišnici naziva se četovanjem. Upravo tu leži glavna razlika Krajišnika i ostatka Europe jer običan Francuz nije živio u svakodnevnom okruženju oružanog sukoba, niti je konstantno trebao očekivati provale neprijateljske vojske. Čak i ako bi se dvije države na Zapadu zaratile, postojala je jasna fronta na kojoj se vodi rat, a ne četovanje u dubini teritorija.

S druge strane, izvori potvrđuju da je Krajišnicima riječ rat označavala samo neprijateljske napade na njihove utvrde, dok nasilnu ratnu svakodnevnicu nisu tako doživljavali. Razumno je zapitati se i je li u krajišničkom sustavu življenja moguće počiniti civilni zločin budući da je ratna atmosfera konstantna, a društvo u potpunosti militarizirano. Vjerojatno najvažnije za istaknuti po pitanju mehanizama održavanja vlasti u takvom okruženju je sljedeće: u krajišničkom sustavu ne postoje muški civili, već su svi muškarci krajišnici, a čak su i njihove obitelji u potpunosti uklopljene u taj sustav kao logistika.

Održavanju krajišničke vlasti nad prostorom Vojne krajine pridonijeli su i uskoci koji su od Osmanlija u potpunosti preuzeli akindžijsko ratovanje što je uključivalo česta pustošenja teritorija preko granice. Taktika četovanja, koja podsjeća na ratovanje kao iz tatarskih provala, zasigurno je pridonijela tome da Hrvati širom Europe postanu sinonim za strašne i divlje ratnike koje definitivno nije poželjno imati na suprotnoj strani. Naravno, važan razlog je i to što su male pokretne hrvatske jedinice koristeći takvu strategiju sudjelovale u brojnim ratovima po Europi u sklopu većih vojski, pa su na taj način i ostali narodi imali priliku suočiti se s načinom borbe na koji nisu bili naviknuti.

Usporedba s ostatkom Europe

Razmatrajući ostale dijelove Europe koji bi se barem donekle mogli usporediti s ovakvim krajišničkim funkcioniranjem vlasti, mogu se izdvojiti Pruska u 18. stoljeću, te teritoriji koji su nadzirali ruski Kozaci. Ipak, Pruska je takav sustav više bazirala na željeznoj disciplini i redu, a nije imala problema sa svakodnevnim upadima strane vojske na njezin teritorij. Isto tako, Vojna krajina je specifičnija i od teritorija Kozaka zato što je predstavljala državu u državi (Hrvatskoj) unutar države (Habsburška Monarhija).

Funkcioniranje Vojne krajine

Naposlijetku, u ranom novom vijeku u brojnim državama stvara se profesionalizirana vojska, a u nekim čak i preteča žandarmerije koja treba čuvati red i mir među civilima. Međutim, Vojna krajina definitivno nije primjer toga, već upravo inverzija spomenutog. Svaki čovjek zapravo je bio uključen u održavanje krajišničke vlasti na tom podučju. Na taj način nije trebao poseban odred represivnog aparata za čuvanje mira i stabilnosti. Prvi razlog za to je što mira nije ni bilo, a drugi što su Krajišnici (što je u praksi značilo svi vojno sposobni ljudi), osim vojne, imali i ulogu čuvanja cjelokupnog teritorija, a ne samo granice. Krajišnički sustav bitno je pridonio pojednostavnjivanju obrane od Osmanlija jer nije bilo potrebe za posebnim odredom koji bi čuvao vlast, budući da je svatko bio inkorporiran u taj mehanizam.

Vrste oružja

U ranom novom vijeku, pored hladnog oružja usavršava se i vatreno oružje. To je iznimno značajno zato što je omogućilo da se borba ne vodi nužno prsa o prsa, već je omogućena i s veće fizičke distance. Važnu ulogu za pješadiju su imale kubure i puške. Također, kao što je već prethodno napomenuto glede vojne revolucije, glomazne nepokretne i masivne topove, zamijenili su mali, brzi i okretni topovi. To je omogućilo da meta artiljerijskih napada više nije fiksna, već prema potrebi može biti bilo koji pokretni ili nepokretni cilj. Tako primjerice Maja Šercer glede Sisačke bitke navodi: „Hasan-paša je početkom kolovoza 1591. godine došao pod Sisak. Na grad je pucao iz malih topova koji su izbacivali zrna veličine guščjeg jajeta.“ U nastavku se navodi: „ Dio kršćanske vojske pod zapovjedništvom bana i zapovjednika Slavonske Krajine Stjepana Grassweina došao je pod moslavinsku utvrdu. Utvrdu su osvojili 15. kolovoza i pritom zaplijenili uz ostalo i tri topa na točkovima.“ Dakle, proces vojne revolucije imao je odjeka i na vojsku Osmanskog Carstva.

Posebno zanimljiv slučaj valja istaknuti glede pušaka u Dalmaciji. Naime, postoji utemeljena teza da su se te puške izrađivale na teritoriju Bosne i Hercegovine. Međutim, zbog većinskog muslimanskog stanovništva, one su bile ukrašavane islamskim simbolima. Stoga su se simboli na puškama namijenjenim kršćanima (unutar i izvan tog područja) prilagođavali njihovoj vjeroispovijesti.

Razbojnici i heroji

Nezaobilazno je napomenuti kako se prikaz vojskovođa i ratnih heroja uvijek dočarava i njihovim oružjem. To uočavamo i na prikazu Nikole Šubića Zrinskog na brojnim crtežima. Također, njegovo oružje postalo je motiv i u pisanim djelima, npr. „Sablja sigetskog Nikole IV. Zrinskog“.

Međutim, pored ratnih heroja, specifična vrst izgrađivanja nečijeg kulta su ljudi s druge  strane zakona. Naime, poznato je da nema banditizma bez legende  Stvaranju bandi uveliko su doprinijeli kriza na selu, metropolizacija, te otpor državi od strane seljaka. Glede ruralnog banditizma, slaba efektivna kontrola države uvelike je pogodovala razvoju drumskog razbojništva (u kome oružje ima veliku ulogu). Postoje tri glavna stereotipa o razbojnicima. Prvi je o razbojniku kao pravedniku i osvetniku, čiji se postupci ne percipiraju kao kriminal, već kao borba protiv nepravednog sustava. Najpoznatiji su primjeri Robin Hood, Diego Corrientes Mateos, Rob Roy. Zatim, u Napuljskom Kraljevstvu, poznati pobunjenik bio je Angiolillo, no on nije bio klasični razbojnik, već dijelom kao Matija Gubec, politički protivnik vlasti.

Sljedeći stereotip najbliže je istini za većinu razbojnika, a to je beskrupulozni pljačkaš kojemu je primarni cilj uzeti bogatstvo za svoju korist. Posljednji prikaz razbojnika je kroz sliku lakrdijaša koji su lukavi i pronicljivi, a mogu biti i opasni. Još treba napomenuti da je organizirani kriminal, tj. udruženi banditizam počeo nastajati tek pred kraj 18. stoljeća.

Kult oružja danas

Sveprisutnost oružja ostavila je neizbrisiv trag na hrvatske, a posebno dalmatinske krajeve. To je sjajna podloga za psihohistoriju jer se može proučavati mentalitet ljudi u militariziranom okruženju, ali i povijest odijevanja. Naime, neka oružja srasla su s narodnim odorama, te postala dio tradicije. Tu posebno treba izdvojiti alkarsku povorku u kojoj alkarski momci nose po dvije kubure, te pušku kremenjaču naslonjenu na lijevo rame.

Nadalje, postrojbe kliških uskoka i danas uz odoru ceremonijalno nose: puške, kubure, mačeve, velike noževe, buzdovane itd. Također, na Mediteranu, pa tako i kod nas na Korčuli, ukorijenio se borbeni ples mačevima, poznatiji kao moreška.

Zaključak

Polazeći od gore navedenih činjenica, može se zaključiti kako je oružje imalo bitnu ulogu u oblikovanju društva u ranom novom vijeku. Analizirajući prisutnost oružja u hrvatskim krajevima koji su bili na granici s Osmanskim Carstvom, lako je razumjeti zašto se i danas po starim kućama i utvrdama može naići na velike zbirke starog oružja. Glede hrvatskog prostora, bitno nasljeđe kulta oružja danas se može pronaći u brojnim odorama sa pripadajućim hladnim ili vatrenim oružjem. Posebno se ističu momci sinjskih alkara, te kliški uskoci, a kroz igru oružje je prisutno i u moreški. Iako su te narodne nošnje isključivo folklor, jasno svjedoče o tome koliko je oružje bilo važno onima koji su te nošnje svakodnevno nosili jednako kao i uniformu.