Autor: Matija Šerić
Prijateljska vatra predstavlja izuzetno ozbiljan aspekt ratnih sukoba. Radi se o situaciji u kojoj vojne snage, pripadnici iste vojske ili saveznički vojnici, nenamjerno otvaraju paljbu jedni po drugima. Američko ministarstvo obrane stručno je definiralo izraz prijateljska vatra kao „okolnost u kojoj su članovi američke vojske ili savezničke vojne sile pogrešno ili slučajno ubijeni ili ozlijeđeni u akciji od američkih ili prijateljskih postrojbi koje su aktivno uključene u borbe s neprijateljom ili koje usmjeravaju vatru na neprijateljsku silu ili na ono što misle da je neprijateljska sila“.
Prijateljsku vatru ne treba miješati s pojmom fragiranja (eng. fragging) što predstavlja pokušaj namjernog ubojstva vojnika ili časnika u svojim redovima. Fragiranje je osobito bilo nazočno među američkim postrojbama tijekom Vijetnamskog rata kako je moral vojnika opadao, a intenzitet borbi rastao – zabilježeno je čak 527 takvih slučajeva između 1969. i 1971. godine.
Nusprodukt ratovanja
Međutim, dok se namjerno pucanje na vojnike i časnike može spriječiti uvođenjem discipline u vojne redove, prijateljsku vatru je znatno teže ograničiti, a još teže eliminirati. Ona je nusprodukt modernog ratovanja i nešto što prati sve ratove u nekom postotku. Sigurno je kako će se prijateljska vatra prije ili kasnije pojaviti u svakom ratu. Doduše, nenamjerno ciljanje vlastitih ratnih drugova postoji još od antičkih vremena i srednjeg vijeka, ali njemu se nije predavala važnost osim ako nije stradao neki visoki časnik. Iako prijateljska vatra postoji od početka čovječanstva i prvih ratova, kako vojna tehnologija napreduje tako je je češća njezina pojava. Ovaj fenomen ima veoma negativne i pogubne posljedice, ne samo po vojnike koji su uključeni u prijateljsku vatru nego i po vojnu strategiju, moral vojske te političko rukovodstvo koje upravlja vojnim formacijama.
Najsnažnija vojska na svijetu, američka, ozbiljno istražuje fenomen posljednja tri desetljeća. „Činjenica da je postotak žrtava prijateljske vatre od Prvog svjetskog rata do Vijetnama izuzetno nizak ne čini slučajno ubojstvo ili ranjavanje vlastitih trupa manje tragičnim”, stoji u izvješću vojske SAD-a iz 1982. „Postoji razlog vjerovati da gubici koji se mogu pripisati prijateljskoj vatri u suvremenom ratu čine statistički beznačajan udio ukupnih žrtava (možda manje od 2 %).“
Sve veći broj ubijenih vojnika u vlastitim redovima
Kako je ratovanje postalo sve savršenije (naprednija oružja i veći domet izvan vidokruga vojnika), s mogućnošću praćenja tko je koga naciljao i izbacio iz stroja, prijateljska vatra nametnula se kao rastući problem i izgleda kako je broj žrtava mnogo veći od navedenih 2 %. Suvremeno naoružanje postalo je brže od prstiju vojnika koji potežu obarač. U Prvom zaljevskom ratu 1991. godine, 24 % američkih vojnika poginulih u bitkama smrtno je stradalo zbog tzv. prijateljske vatre. Također, 77 % američkih vojnih vozila uništeno je od strane američkih postrojbi. Prema jednom istraživanju, 10-15 % američkih žrtava u svim ratovima u 20. stoljeću posljedica je prijateljske vatre. Radi se o broju između 177 i 250 tisuća američkih vojnika koje su greškom ubili sami Amerikanci!
Uzroci nastanka prijateljske vatre
Prijateljska vatra može nastati iz niza razloga, od nesavršenosti vojne tehnologije preko pogrešaka u komunikaciji do ljudskih faktora i slabe obuke vojnika. Nesavršenost (manjkavost) sustava identifikacije dolazi do izražaja na složenim ratištima gdje je dinamika pokreta snaga velika. Složenost i brzi manevri otežavaju precizno identificiranje (ne)prijateljskih snaga. „Dok je moderno oružje unaprijedilo borbenu vatrenu moć vojske, tehnologija koja može pomoći američkom borbenom osoblju da zadrži svijest o situaciji i razlikuje prijatelje od neprijatelja u teškim borbenim uvjetima je zaostala“, navedeno je u jednom američkom vojnom dokumentu iz 1992.
Točna komunikacija između različitih vojnih jedinica ključna je za izbjegavanje prijateljske vatre. Pogreške u prijenosu informacija, nesporazumi ili problemi u komunikacijskim sustavima mogu dovesti do pogrešnih identifikacija i napada. U modernim vojnim sukobima, gdje se koriste složeni sustavi oružja i gdje su brza reagiranja ključna, postoji povećan rizik od ljudskih grešaka. Identifikacija neprijatelja u dinamičnim i kaotičnim situacijama može biti veoma teška i izazovna, a brzo donošenje odluka može rezultirati nenamjernom paljbom na vlastite trupe. Uz to, psihičke pojave kao što su stres, umor i nedostatak koncentracije mogu igrati ključnu ulogu koja pridonosi prijateljskoj vatri. Često u kaotičnim situacijama vojnici donose pogubne odluke.
Nedovoljna obuka vojnika o prepoznavanju vlastitih snaga kao i primjena pravilnih protokola mogu doprinijeti povećanju rizika od prijateljske vatre. Kvarovi i tehnički problemi s oružjem, vojnim vozilima, radarima ili drugom opremom mogu izazvati nenamjerne pucnjave ili eksplozije. Ako vojne postrojbe nemaju ažurirane i točne informacije o trenutnoj poziciji prijateljskih i neprijateljskih trupa na terenu, postoji veći rizik od pogrešnog prepoznavanja i pucanja po svojim drugovima. Nesavršenost sustava označavanja također doprinosi prijateljskoj vatri. Sustavi označavanja, kao što su svjetlosni signali ili reflektori, ponekad mogu biti nepouzdani ili se mogu izgubiti u složenim okruženjima, doprinoseći time pogrešnom identificiranju formacija.
Prijateljska vatra u 2. svjetskom ratu
U Prvom svjetskom ratu otprilike 75 tisuća francuskih žrtava prouzročilo je francusko topništvo. U Drugom svjetskom ratu je prijateljska vatra bila veoma nazočna i prvi put je bila masovnija pojava. Čini se da su Saveznici pravili više pogrešaka od Sila Osovine. Od njemačkih propusta ističe se potapanje razarača Leberecht Maass i Max Schultz od strane Luftwaffea u Sjevernom moru u veljači 1940. Iznad Tobruka u lipnju 1940. talijanskom protuzračnom vatrom srušen je talijanski zrakoplov koji je prevozio Itala Balba, talijanskog guvernera Libije i visokog fašističkog čelnika za kojeg se govorilo da bi mogao naslijediti Mussolinija.
Ponekad bi primjeri prijateljske vatre bili komični da nisu tragični. Tijekom američko-kanadske invazije Aleutskih otoka 1943., preciznije otoka Kiska, 28 Amerikanaca je ubijeno, a 50 ranjeno iako su se prije toga sve japanske snage povukle. Tijekom savezničke invazije Sicilije, u noći 11. srpnja 1943. američke kopnene i pomorske snage greškom su gađale američke transportne zrakoplove C-47. Oborile su 23 zrakoplova, a 37 ih oštetile, što je rezultiralo s 318 žrtava, pri čemu je poginulo 60 zrakoplovaca i 81 padobranac.
Prijateljska vatra u novijim ratovima
U novije doba, prijateljska vatra najčešće se pojavljivala u ratovima u Vijetnamu, Afganistanu, Iraku i Siriji. Prijateljska vatra bila je ozbiljan problem tijekom Vijetnamskog rata od 1955. do 1975. Guste džungle, otežani klimatski uvjeti za identifikaciju mete i brza dinamika borbe doprinijeli su učestalosti incidenata. Pet posto ukupnih ratnih žrtava u Vijetnamskom ratu posljedica je prijateljske paljbe. Tijekom rata u Iraku (2003.-2011.), prijateljska vatra događala se uslijed složenosti urbanog ratovanja, nazočnosti gerilskih snaga i brze promjene taktičkih situacija. Slično kao i u Iraku, u ratu u Afganistanu (2001.-2021.) prijateljska vatra bila je izazov zbog kompleksnih uvjeta na terenu, prisutnosti gerilskih snaga i velike dinamike.
U travnju 2002. četiri su Kanađana poginula kada je pilot američke Zračne nacionalne garde bacio bombu od 226 kg na njih dok su izvodili noćnu vježbu u južnom Afganistanu. Tri britanska vojnika poginula su u kolovozu 2007. kada je F-15 američkih zračnih snaga bombardirao njihov položaj tijekom vatrenog okršaja s talibanima u pokrajini Helmand. Još ranije, tijekom rata Sovjetske armije i mudžahedina 1980-ih prijateljska vatra bila je veoma učestala među sovjetskim postrojbama koje nisu dobro poznavale nepregledne prostore Afganistana uključujući planinske lance, visoravni, pobrđa i doline rijeka. Rat u Siriji koji traje od 2011. do danas specifičan je po kompleksnosti i dinamičnosti koje generiraju razne domaće i strane oružane skupine prisutne na ratištima pa nije čudno da vojnici nenamjerno pogađaju svoje drugove ili saveznike.
Pogibija Andrije Matijaša Pauka
Tijekom posljednjih bitaka tijekom rata u Bosni i Hercegovini u prijateljskoj vatri, poginuo je legendarni hrvatski vojni zapovjednik, jedan do lidera 4. gardijske brigade HV-a, general-bojnik Andrija Matijaš Pauk. Operacija Južni Potez (8.-15. listopada 1995.) bila je posljednja akcija hrvatskih snaga (HV i HVO) u kojoj su srpske snage potisnute na samo 23 km od Banje Luke. U kaosu bitke na prostoru Mrkonjić Grada na prvim crtama bili su izmiješani hrvatski i srpski vojnici i oklopna vozila koja su bila veoma slična. Matijaš je, nažalost, poginuo od prijateljske vatre dok je predvodio svoje tenkiste u napad što je bilo uobičajeno s obzirom da je bio ekspert za tenkovske bitke. Nekoliko se dana tajila smrt general-bojnika kako ta vijest ne bi demoralizirala vojnike. Iako je Južni potez bio je velika vojna pobjeda hrvatskih snaga, zbog Matijaševe pogibije ostao je gorak okus pobjede.
Neželjene posljedice
Posljedice prijateljske vatre su ozbiljne i mogu imati trajne negativne učinke. Gubitak života i teške ozljede vojnika (fizičke i psihičke) koji su žrtve ovakvih incidenata često su nenadoknadivi. Osim toga, takvi incidenti mogu dovesti do gubitka povjerenja unutar vlastitih vojnih snaga, što može imati ozbiljan utjecaj na njihovu borbenost i suradnju. Taktički i strategijski, prijateljska vatra može narušiti napredak vojnih operacija i dovesti do promjena u planiranju. Neprijatelji mogu iskoristiti zbunjenost stvorenu ovakvim incidentima kako bi povećali svoj pritisak ili ostvarili druge strategijske prednosti. Osim toga, politički kontekst sukoba može biti značajno narušen, budući da incidenti prijateljske vatre često privlače pažnju medija i javnosti. Ako neka vojska često sudjeluje u incidentnima znači da nešto nije u redu hijerarhijski zbog čega može u težak položaj doći i ministar obrane i sama vlada ako vodi rat.
Sličnost s nenamjernim ubijanjem civila
Fenomen prijateljske vatre veoma nalikuje na nenamjerno ubijanje civila u ratu. S tim da je glavna razlika to da se stradavanje civila drukčije promatra. Žrtve se često tretiraju „civilnim žrtvama“, a još češći termin je „kolateralna šteta“. Međutim, rijetko kad su vojni lideri odgovarali za nenamjerno stradavanje civila. Npr. suđenje u kojem se sudilo za nenamjerno ubijanje civila dogodilo se za vrijeme Drugog svjetskog rata. Ono je poznato ponajviše zato što je predsjednik suda bio američki glumac i ujedno pukovnik James Stewart.
Dana 4. ožujka 1945., šest bombardera USAAF-a B-24H pogodilo je Zürich s 12,5 tona eksploziva i 12 tona zapaljivog materijala, ubivši pritom petero ljudi. Planirani cilj bio je Aschaffenburg blizu Frankfurta na Majni 290 km sjeverno. Šest bombardera skrenulo je s kursa i njihove su posade vjerovale da bombardiraju Freiburg. Vodećem pilotu i navigatoru je suđeno, ali su naposljetku oslobođeni optužbe da su „nepravedno i nemarno“ bombardirali prijateljski teritorij i za grešku je okrivljeno „loše vrijeme i kvar opreme“. U suvremeno doba, najviše su civili kao nenamjerne mete stradavali u izraelsko-palestinskim sukobima, Sirijskom građanskom ratu, ratovima u Afganistanu, Iraku i BIH.
Preventivne mjere
Prevencija prijateljske vatre postala je prioritet kod suvremenih oružanih snaga. Razvoj sofisticirane tehnologije za identifikaciju i praćenje vlastitih snaga, poboljšani komunikacijski sustavi te obuka vojnika o prepoznavanju savezničkih snaga ključni su faktori u smanjenju rizika. Različiti radovi oružanih snaga i različite postrojbe provode simulacije i vježbe kako bi unaprijedile međusobno razumijevanje i suradnju između različitih jedinica i rodova.
Tehnološki napredak donosi nove mogućnosti u smanjenju rizika od prijateljske vatre. Razvoj autonomnih sustava, umjetne inteligencije i sustava za označavanje i prepoznavanje postrojbi mogu pridonijeti povećanju preciznosti i brzine identifikacije. Međutim, uz ove tehnološke napretke, postoji i potreba za etičkom uporabom takvih sustava kako bi se izbjegle neželjene posljedice. Uz sve to, američki vojni časnici ističu kako osim vojne tehnologije i kvalitetne obuke, vojna doktrina (o tome kako i kada upotrijebiti vatru) je podjednako važan čimbenik u smanjenju gubitaka od vlastitih snaga.
Zaključak
Prijateljska vatra predstavlja ozbiljan izazov u vojnim sukobima, s potencijalom za ozbiljne strateške gubitke na bojišnici. Rizik od ovakvih incidenata nužno zahtijeva stalno poboljšavanje tehnologije, obuku vojnika i primjenu preciznih protokola kako bi se smanjila vjerojatnost njihovog pojavljivanja. Sposobnost vojnih snaga da učinkovito prepoznaju, identificiraju i komuniciraju s vlastitim snagama ključna je za prevenciju prijateljske vatre i očuvanje života i resursa u ratnim sukobima. Životi vojnika su ono najvrjednije što posjeduje svaka vojna sila. Usprkos cjelokupnoj vojnoj tehnologiji još uvijek pješaštvo je ključno za osiguranje bilo kojeg grada ili drugog prostora na terenu kao i za njegovu obranu.
