Autor: Ivo Kokić

Kolektivna euforija zbog ratne pobjede u „Velikom domovinskom ratu“ (ruski naziv za uspješnu obranu i pobjedu na Istočnom bojištu u Drugom svjetskom ratu), ipak nije donijela opušteniju društvenu atmosferu. Međutim, prema jednoj od interpretacija, industrija SSSR-a popela se 1947. na nivo proizvodnje prije Drugog svjetskog rata. Unatoč tome, životni standard je pao, žetve su bile slabe, glad česta, a prisutni su bili i štrajkovi u tvornicama.

Ekonomska kriza

Slično stanje ekonomskog kolapsa moglo se osjetiti u cijeloj Europi, budući da je bila izložena ratnim razaranjima. Stoga je američki državni tajnik George C. Marshall osmislio plan financijske pomoći koji je ponuđen svim europskim državama. Marshall ga je objavio u lipnju 1947. godine pod nazivom „Plan obnove Europe“, a često ga se naziva „Marshallov plan“. Ponuđen je čak i Sovjetskom Savezu, no Staljin je tu ponudu odbio, a izvršio je pritisak na svoje saveznice da ga također ne prihvate (zbog čega su Poljska i Čehoslovačka bile nezadovoljne). SSSR se bojao da bi time došla do izražaja ekonomska nadmoć SAD-a čime bi Amerika mogla preuzeti dominaciju nad područjima koje je on držao pod svojim utjecajem. Marshallov plan time se sveo uglavnom na Zapadne države. Može se reći kako je to bio početak blokovske podjele Europe.

Marshallov plan

Pretjerano je govoriti da je taj plan Europi donio onakav ekonomski prosperitet kakav je prikazivan u zapadnjačkoj mitologiji,, ali je ipak predstavljao neprocjenjivu psihološku prekretnicu. Sredstva Marshallovog plana počela su pristizati 1948. godine. Zanimljivo, do tada su već sve zapadnoeuropske države ostvarile rast BDP-a u odnosu na prijašnje desetljeće. Jedine iznimke bile su Njemačka sa znatno, te Italija sa neznatno smanjenim kapitalom u odnosu na prethodno razdoblje, no one su bile ratne gubitnice zbog čega bi bilo nerealno očekivati da su se u tako kratkom roku samostalno oporavile. Uskoro je zapadnim saveznicima postalo jasno kako je financijsko uzdizanje Njemačke ključno i za ekonomski oporavak cijele Europe. Zato ne treba čuditi što je „Plan obnove Europe“ najjače došao do izražaja u Saveznoj Republici Njemačkoj, Italiji te Austriji. To je pripomoglo da se spomenute države više ne percipiraju kao poraženi neprijatelji, već kao integrirani dio zajedničkog sna o dugoročnom razvoju Europe.

U periodu od četiri godine, europske su države dobile više od dvanaest milijardi američkih dolara. Iako je spomenuti Marshallov plan bitno podigao ugled SAD-a, i danas se vode rasprave o njegovoj pravoj naravi. Jedni drže kako se radilo o nesebičnoj pomoći u cilju spašavanja Europe od ekonomskog kraha i željom za ponovnim procvatom kontinenta. Drugi smatraju kako je plan bio političke naravi, a da je ekonomija bila samo sredstvo. Drugim riječima, bio je oružje kojim se omogućilo ekonomsko jačanje onih država koje ga prihvate. No, već je samo njegovo prihvaćanje značilo svojevrsno svrstavanje na američku stranu.

Objašnjen Marshallov plan

Formiranje NATO saveza

Kao dio zajedničke strategije obrane od potencijalnog napada s istoka Europe, zapadne su zemlje odlučile osnovati obrambeni vojni savez. Njime bi se osiguralo da sve države članice interveniraju u korist one koja bi (hipotetski) bila napadnuta. Budući da je zamišljeno da SAD bude nositelj vojne moći takve organizacije, stvoreni su preduvjeti za ostanak američke vojske na europskom tlu. Stoga je 1949. formiran Sjevernoatlantski savez (NATO engl. North Atlantic Treaty Organisation). Na vojnim pitanjima ponovno uviđamo koliko je stvaranje zaštitnog bloka protiv komunizma bilo u prvom planu. Naime, SAD je često antikomunizam legitimizirao borbom za demokraciju. No, to nije spriječilo da jedna od država koje su osnovale NATO bude Portugal, kojeg je čvrstom rukom vodio António de Oliveira Salazar još od 1932. godine. Dapače, Portugal je prihvatio i Marshallov plan. Dakle, nedemokracija nije predstavljala problem ukoliko je vlast bila antikomunistička.

Vrlo sličnu situaciju uviđamo u Grčkoj koja ne samo da je bila članica NATO-a, već je američka Središnja obavještajna agencija (CIA – engl. Central Intelligence Agency) u građanskom ratu potpomagala rojalističke snage u borbi protiv komunista. Isto tako, Španjolska se pod vodstvom Francisca Franca bez problema našla u vojnom okrilju SAD-a. To je dodatan dokaz kako diktatura nije bila prepreka ukoliko je bila antikomunistički nastrojena. Doduše, Španjolska nije bila u NATO savezu, ali je po dogovoru iz 1953. godine američkom ratnom zrakoplovstvu i ratnoj mornarici dopušteno locirati svoje vojne baze na njezinom teritoriju. Zauzvrat, Španjolska je primila američku vojnu pomoć.

Zapadna Njemačka ušla je u NATO savez 1955. godine. Kao reakciju na to, Sovjetski Savez iste je godine osnovao Varšavski pakt, koji je ime i dobio po tome jer je potpisan u Varšavi. On je okupljao države koje su bile pod kontrolom SSSR-a. Kasnije će se pokazati da je taj savez vrlo specifičan jer je njegova temeljna svrha bila zajednička vojna intervencija protiv država koje su unutar tog saveza,  a ukoliko se pobune protiv Sovjetskog Saveza. Primjeri za to su intervencija u Mađarsku 1956. godine, te u Čehoslovačku 1968. godine.

Fenomen Jugoslavije

Zanimljiv se proces odigrao na jugoistoku Europe u prvim godinama nakon uspostave mira. Ponovno stvorena Jugoslavija (reformirana po komunističkom modelu), bila je uvjerljivo najlojalniji sovjetski satelit, tj. Josip Broz Tito najodaniji Staljinov saveznik. Komunistička vlada u Jugoslaviji mogla je radikalnije provoditi doktrine svoje politike u odnosu na druge države Srednje i Istočne Europe. Razlog je bio vrlo jednostavan – partizani, pod vodstvom komunističke partije (KP), većim dijelom su potpuno samostalno oslobodili Jugoslaviju. To je novom vodstvu države davalo legitimitet u kojem nije trebalo imati zadršku, ne osjećajući se kao strana vlast koju je Crvena armija postavila.

Međutim, Titovo zauzimanje Trsta (i inzistiranje na ostanku u tom gradu), Staljinu nije bilo po volji. Budući da je Jugoslavija bila sovjetska interesna zona, ulazak u Trst mogao se protumačiti kao širenje utjecaja SSSR-a. Staljin definitivno nije želio izazvati krizu sa Zapadom (koja bi mogla rezultirati svjetskim ratom protiv SAD-a i Britanije), samo zato da Jugoslavija dobije još jedan grad. Također, smetala mu je jugoslavenska podrška grčkim komunistima u građanskom ratu jer se bojao da će ona provocirati Zapad.

Raskol Tita i Staljina

Zbog takvog Titovog držanja, Staljin  je odlučio raskinuti s njim, te je u lipnju 1948. godine  Kominform (Komunistički informacioni biro) izbacio KP Jugoslavije (KPJ) iz svog sastava. Naravno, Staljin se nadao kako će to rezultirati rušenjem Tita sa čela KPJ, no pobuna članstva tolikih razmjera (kakvu je on očekivao), nije se dogodila. Štoviše, Tito je (kao predsjednik Jugoslavije), zajedno s Gamal Abdel Nasserom (predsjednikom Egipta), Jawaharlal Nehruom (premijerom Indije), Sukarnom (predsjednikom Indonezije) i Kwame Nkrumahom (predsjednikom Gane) održao prvu službenu konferenciju Pokreta  nesvrstanih  u Beogradu 1961. godine. Ideja Pokreta nesvrstanih bila je građenje vlastitog puta bez priključivanja jednom od dvaju glavnih političkih blokova.

Zaključak

Možemo zaključiti kako se početak Hladnog rata oslonio na same rezultate Drugog svjetskog rata. Područja koja su zauzela američka i britanska vojska, postala su dio političkog Zapada. Načelno, to je značilo veći stupanj demokratičnosti u odnosu na one zemlje koje je u Drugom svjetskom ratu Crvena armija podložila svom utjecaju. Međutim, to ne znači da pripadnost Zapadu nužno garantira pluralističku demokraciju, a primjer za to je Grčka. No, pojam demokracije svejedno je uspješno iskorišten kao alat kojim se Zapad moralno uzdizao nad sovjetskim dominionima. Uviđamo kako je veliki strah od komunizma mogao rezultirati nedosljednostima u vanjskoj politici (glede neinzistiranja na demokratizaciji država koje su odlučile biti američki saveznici) kao i nedemokratskom odnosu prema navodnim simpatizerima komunističke ideologije u SAD-u. Uviđamo kako je Moskva veliku pažnju pridavala zaslugama u ratnoj pobjedi i na tome gradila poslijeratni utjecaj.

S druge strane, Britancima Churchillove zasluge u antifašističkoj borbi nisu bile prepreka da na izborima izaberu novo vodstvo. Glede Marshallovog plana, niti jedna od dviju ekstremnih percepcija nije potpuno točna. Teško je povjerovati da je SAD potrošio preko dvanaest milijardi dolara uopće ne računajući na svoje interese. Ne možemo reći ni da je bio puki model tihe financijske okupacije slabijih zemalja, jer zašto bi ga onda ponudili Sovjetskom Savezu. Umjesto toga, vjerojatno je istina da se radilo o modelu dugoročnog ulaganja, tj. o pružanju pomoći imajući u vidu dalekosežne posljedice (američku dobit). Time je neosporno financijski pomognuto europskim državama, a uračunato je kako će njihov oporavak jednog dana rezultirati profitom za američko tržište. Osim dobiti za tržište, sprečavanje širenja i dolaska komunističkih pokreta na vlast je svakako bio jedan od ciljeva tog financijskog plana. Naravno, za krojiti takve planove, trebalo je imati ogromne resurse, a mogla ih je imati samo država koja na svom teritoriju nije osjetila ratna razaranja. Naposljetku, možemo zaključiti kako je stanje u Europi i svijetu na početku Hladnog rata ocrtalo konture polariziranog svijeta u iduća četiri desetljeća.

Za prvi dio članka kliknite ovdje. 

Literatura:

Kershaw, Ian. Do pakla i natrag: Europa 1914.-1949., prev. Vuk Perišić (Zagreb: Fraktura, 2017.), 491-544.

Kershaw, Ian. Roller-Coaster: Europe, 1950-2017 (London: Penguin Books, 2019.), 1-85.

Kennan, George Frost. Memoari: 1925-1950, prev. Omer Lakomica (Rijeka: Otokar Keršovani, 1970.), 378-388.

Levering, B. Ralph – Pechatnov, O. Vladimir – Botzenhart-Viehe, Verena – Edmondson, C. Earl. Debating the Origins of the Cold War: American and Russian Perspectives ( Lanham:             Rowman & Littlefield Publishers, 2002.), 1-178.

Westad, Odd Arne. Povijest Hladnog rata, prev. Vuk Perišić (Zagreb: Fraktura, 2021.), 9-138.