Vrijeme u kojem živimo je vrijeme brutalnih ratova. Od Bliskog istoka istoka i Afrike preko Ukrajine do Mjanmara odvijaju se ratni užasi koji svakodnevno odnose živote, uništavaju infrastrukturu i uzrokuju neizrecive patnje. Jedina sreća iz hrvatske perspektive jest da je rat za hrvatsku neovisnost, iliti Domovinski rat, dovršen 1995. godine i danas imamo priliku živjeti u miru. Mir, iako sam po sebi nije dovoljan za stabilnost i prosperitet, ključan je preduvjet kako nacionalnog tako i osobnog napretka. Kako bismo znali cijeniti mir, trebamo pogledati našu nedavnu povijest. O važnosti Domovinskog rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini napravili smo intervju s hrvatskim povjesničarem i novinarom specijaliziranim za Domovinski rat Bornom Marinićem.
– Koje je po vama ključno bojište Domovinskog rata 1991.? Različiti autori tumače drukčije. Većina će navesti istočno-slavonsko bojište s naglaskom na Vukovar (najmoćnije snage JNA), dok neki navode karlovačko bojište s obzirom na mogućnost presijecanja Hrvatske na dva dijela? Tu je i sjeverno-dalmatinsko ratište gdje je Hrvatska bila kopneno presječena rušenjem Masleničkog mosta u studenom 1991., ali svi strateški ciljevi JNA nisu ostvareni.
Nisam nikada gledao na neko bojište kao bitnije od drugih. Kako sam iz Zagreba bilo mi je prirodnije posvetiti se meni bližim bojištima – zapadnoslavonskom i banijskom koja bi također istaknuo uz ova koje ste sami naveli. U zapadnoj Slavoniji dio srpskih snaga držao je položaje u blizini Podravske magistrale koja je postala žila kucavica nakon zatvaranja autoceste prema Lipovcu odnosno prema istoku. Da je ta komunikacija presječena odnosno da su srpske snage izbile na granicu s Mađarskom situacija bi postala iznimno složena za istok Hrvatske, a iznimno pozitivna za stratege koji su svoju istočnu granicu vidjeli na pravcu od Virovitice prema jugu. Kada je u pitanju Banovina srpske snage su na njoj bile najbliže Zagrebu i da su probile rijeku Kupu na kojoj su utvrdile crtu i spojile se s brojnim snagama JNA na širem području glavnog grada Hrvatske napravile bi šah mat i sva žrtva na drugim bojišnicama bi izgubila na važnosti. Nadam se da sam vam ovim odgovorom pokazao da su bojišta itekako ovisila jedna o drugima i da ne možemo niti jedno, pa niti istočnoslavonsko, istaknuti kao ključno.
– Koji je stvarni broj pripadnika ZNG-a (buduće Hrvatske vojske) tijekom 1991. dok Republika Hrvatska nije dobila međunarodno priznanje 15. siječnja 1992.? Koliko su te postrojbe bile stvarno opremljene i uvježbane?
Broj pripadnika ZNG-a nemoguće je sa sigurnošću utvrditi. Svaki put me iznenadi kada čujem da netko tko je bio dio Zbora narodne garde odnosno Hrvatske vojske nema Spomenicu domovinskog rata ni status hrvatskog branitelja. Prije koji mjesec snimao sam podcast sa Sofijom Fruk koja je u jesen 1991. stigla u Hrvatsku iz Australije u kojoj je bila rođena. Mlada cura od 18 godina ostavila je sigurnost, komfor i zamijenila ih za pakao prve crte na koju je otišla kao pripadnica 1. A brigade Zbora narodne garde. Ona je jedna od tih koji uopće nisu danas zavedeni da su bili u ZNG-u. I što još reći nakon tog saznanja? Razvoj oružanih snaga Republike Hrvatske moramo promatrati u tri faze – prva faza prije i druga faza poslije bitke za vojarne JNA. Ta bitka pokazala se najbitnijom u Domovinskom ratu i njome su hrvatske snage napokon uspjele doći do značajnijeg oružja, ali istovremeno njihov protivnik bez istog. Do tada su se hrvatske snage oslanjale na ono što je imala policija koja se jedina mogla legalno naoružavati i na ono što bi se uvezlo ilegalnim putem. Bilo je to dostatno tek za „prvu ruku“. Napokon treća faza nastupa nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske kada dolazi ne samo do napretka u logističkom smislu i u opremljenosti već se puno više pažnje posvećuje obuci – od 1992. i komando obuke u Žutici koju su vodili Frankopani ili recimo obuke koju su u Radmanovim Mlinicama provodili „Argentinac Rodolfo“ i „Nijemac Kurt“ do 1994. kada se osniva u Šepurinama obučni centar za dočasnike. Upravo taj kadar pokazati će se ključnim za ostvarenje ciljeva do kojih se došlo kroz završne operacije „Bljesak“ i „Oluju“.
– Možemo li rat u Hrvatskoj i rat u Bosni i Hercegovini promatrati kao jedan jedinstveni rat koji se protegao na dvije države? Ti ratovi i jesu bili u službi stvaranja Velike Srbije.
Nemoguće je promatrati ta dva rata odvojeno. Pa već 1991. godine upravo je iz Bosne i Hercegovine izvršena agresija na Republiku Hrvatsku, a vršena je itekako i tijekom 1992. godine kada je Bosna i Hercegovina bila međunarodno priznata država. Samo ta činjenica dovodi do zaključka da ta dva rata moramo promatrati kao jedan veliki rat za „Veliku Srbiju“ koji je i konačan poraz doživio 1995. upravo u Bosni i Hercegovini. Na kraju je završetak rata u BiH postignut Daytonskim sporazumom kojim je ustvari dogovoren i kraj rata u Hrvatskoj odnosno mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja. Ako gledamo na mikro razini onda bi se mogla ova teza dodatno elaborirati kroz bitke za gradove Livno, Mostar i mnoge druge krajeve Bosne i Hercegovine. O tome možete najviše saznati kroz monografiju „Smrt oklopne brigade“ Davora Marijana.
– Je li poraz hrvatskih snaga u Bosanskoj Posavini koncem 1992. rezultat vojne inferiornosti HVO-a i manjih dijelova HV-a u odnosu na srpske snage koje su željele pošto-poto uspostaviti tzv. srpski koridor ili je po srijedi nešto drugo (politički dogovor)?
Činjenica da je linija obrane u Bosanskoj Posavini odjednom popustila u kaosu i rasulu u okolnostima u kojima se to nije dogodilo na niti jednom drugom bojištu dovodi do pitanja na koja još uvijek nije dobiven konkretan odgovor. Najozbiljnije se tom, nezahvalnom, temom pozabavio doktor Davor Marijan i ja mogu samo kao povjesničar stati iza njegovih teza: srpske snage bile su naoružanije, organiziranije i šest puta brojnije, Srbima je Bosanska Posavina bila od ključne strateške važnosti (povezivanje Savezne Republike Jugoslavije s Republikom Srpskom i Republikom Srpskom Krajinom), formacije HVO-a bi se raspadale nakon što bi izgubile kontrolu nad matičnom općinom, vlada RBIH iz Sarajeva ignorirala je to ratište.
– Je li Hrvatska vojska bila u stanju osloboditi već 1992. velike dijelove Hrvatske da je postojalo zeleno svjetlo međunarodne zajednice? Tada je na prostoru tzv. Krajine bio UNPROFOR i da je Hrvatska krenula u neke veće vojne operacije bila bi optužena za rasplamsavanje rata i možda bi dobila bi sankcije od strane UN-a. Je li HV tada već imala dovoljno iskustva i sredstava za takve operacije, ili bi to bilo preuranjeno i previše rizično?
Hrvatska je već 1991. oslobodila velike dijelove teritorija i pokazala da je u stanju ne samo obraniti se već i učiniti korak u suprotnom smjeru. Vojne operacije u zapadnoj Slavoniji da su se nastavile još 2-3 tjedna nakon 3. siječnja 1992., kada je počela provedba mirovnog plana, sasvim sigurno bi dovele do toga da se oslobodi sav okupirani teritorij na tom prostoru. Tada ne bi bila potrebna operacija „Bljesak“ no činjenica da je u njoj Hrvatska taj teritorij oslobodila za 2-3 dana umjesto za 2-3 tjedna dovoljno govori o tome kakav je skok unaprijed doživjela Hrvatska vojska dok se s druge strane JNA raspala, a snage Srpske vojske Krajine koje su ju zamijenile nisu se mogle nositi s tim skokom hrvatskih snaga.
– Jesu li mladi danas dovoljno upoznati s tematikom Domovinskog rata? Znamo da mlade malo toga korisnog zanima s obzirom da oni žive u svijetu TikToka gdje dominiraju razno razne nevažne stvari. Što bi, po tvome mišljenju, trebalo učiniti da se Domovinski rat bolje predstavi mladima?
Mislim da mlade itekako zanima Domovinski rat i da je taj interes u porastu. Sve više njih javlja mi se preko društvenih mreža na kojima pokušavam zadovoljiti njihov interes i znatiželju. Njihova su pitanja konstruktivna i način promišljanja novije hrvatske povijesti puno zreliji nego što mnogi misle. Opet ja sam subjektivan i ne znam koliki je to broj odnosno o kojem uzorku se radi u odnosu na čitavu mladu populaciju u Hrvatskoj. Sve što radim ustvari i radim poglavito zbog tih generacija koje nisu osjetile rat i ne znaju koliko je mir vrijedan. Danas ga uzmimamo zdravo za gotovo te se mladi često ponašaju kao da je Hrvatska dobivena za „zelenim stolom“. Moj cilj je preko sadržaja na YouTube-u poput podcasta Gdje si bio ’91?, emisije Veterani mira na HRT-u, radijske emisije „Domoljubne minute“ na Hrvatskom katoličkom radiju i naravno preko društvenih mreža osvjestiti im činjenicu da je za ovaj mir i za ovu državu podnesena velika žrtva. Ne kako bi ih time opteretio već kako bi im primjeri iz tog razdoblja povijesti bili inspiracija i poticaj da u miru grade društvo imajući na umu u kojim okolnostima su udareni temelji istog.
Razgovor vodio Matija Šerić.
