Autor: Matija Šerić
Njemačka je imala najnaprednije izborno pravo za izbor svog parlamenta, ali je zapravo i dalje bila mjerodavna pruska monarhija sa svojim vodećim političko-društvenim snagama. Osobni režim cara Vilima II. karakterističan za prvih petnaestak godina njegove vladavine, nije se više nastavljao nakon što su u takozvanoj aferi s Daily Telegraphom (1908. godine list je objavio njegove političke neugodne izjave iz razgovora s britanskim prijateljima) sve stranke oštro kritizirale njegove vanjsko političke istupe.
U Njemačkoj je carstvo bilo nedodirljivo
No, to nije ugrozilo Ustavom zajamčenu moć pruskog kralja i njemačkog cara pa tako ni njegovih savjetnika, osobito iz vojnih krugova. Posljednji predratni njemački kancelar von Bethmann Hollweg uviđao je mnoge nedostatke, ali nije imao snage da ih ukloni. Pokušaji da se djelomično reformira preživjelo prusko troklasno izborno pravo propali su već u zametku zbog otpora konzervativnih stranaka. Pogotovo je bio propust što se nije izlazilo u susret njemačkom radničkom pokretu, premda je njemačka socijaldemokracija postala priznatom vodećom radničkom partijom u svijetu i od 1912. bila je najjača stranka u Reichstagu (110 mandata). Stranka je bila zadržala svoja marksistička gledišta, nadglasavši reformističke tendencije, ali je u stvari ipak posve napustila svoj revolucionarni elan i u nekim je južnonjemačkim zemaljskim skupštinama, a pogotovo u komunalnoj upravi, uvelike praktički surađivala s drugima.
Veliki prirast stanovništva
Posljednje godine mira protekle su u Njemačkoj bez teških kriza. To je olakšavalo neprekidni gospodarski uspon koji je pridonio tome da je potpuno prestalo i iseljavanje Nijemaca iako je priraštaj stanovništva i dalje bio velik. Njemačka je imala ne samo najproduktivniju tešku industriju zahvaljujući privrednom povezivanju rurskih ugljenokopa i lotaringijskih rudnika željeza, nego je vodila i u novim industrijama: elektrotehničkoj, optičkoj i kemijskoj. Od 1900. do 1903. godine njemački se izvoz udvostručio na 10 milijardi maraka pa se izjednačio s izvozom Velike Britanije, koja je bila tako dugo vodeća industrijska država.
Njemačka prije 1914.
Izazovi Poljaka u Njemačkoj
Problem nacionalnosti postavljao se u Njemačkoj u sjevernom Schleswigu samo marginalno, ali je na istoku jače pogađao kraljevinu Prusku. Tu je Bethmann pokušao učiniti stanovite ustupke Poljacima, odrekavši se naseljavanja njemačkih seljaka na temelju prijašnjih zakona o naseljavanju. Ali tim popustljivim držanjem, kojim se nipošto nije željelo pokazati da Njemačka ublažuje svoje načelne zahtjeve za prevlašću, Bethmann zacijelo nije mogao pridobiti Poljake. Iz poljskog pitanja Njemačkoj ipak nije prijetila nikakva opasnost dokle god su druge dvije sile sudionice u podjeli: Rusija i Austro-Ugarska bile kadre braniti svoje posjede u Poljskoj.
Carizam u Rusiji uspijeva opstati
U Rusiji se poslije poraza u ratu s Japanom 1904.-1905. i revolucije koja je taj rat popratila, pokušavalo još jednom u cijelosti provesti restauraciju. Pokazalo se da carizam ni s Nikolajem II. (na vlasti: 1894.-1917. g.) nije više kadar izmijeniti autokratski režim. Dumi, izabranom narodnom zastupništvu, čije su sazivanje bili dopustili na vrhuncu krize, postupno su opet oduzeta njezina prava. Odlučujućim čimbenicima i dalje su ostali car, ministarska birokracija i vojska. To je s jedne strane olakšavala okolnost što još ni sada nije bilo širokog srednjeg sloja, a s druge to što su stranke koje su isprva vrlo radikalno tražile ustavna prava, bile spremne sudjelovati u krutoj režimskoj politici rusifikacije manjina na zapadu carevine (Poljaka, dijelom Ukrajinaca i malih baltičkih naroda).
Njemačka uoči Prvog svj. rata
Napredak na štetu radnika
Industrijalizacija se najvećim dijelom uz francuske zajmove, nastavljala, ali je ipak promijenila lik samo nekih dijelova goleme države, osobito dvaju prijestolnica. Pošto je generalni štrajk u Moskvi 1905. bio ugušen u krvavim uličnim borbama, radnički su slojevi ponovo bili ušutkani, a njihovi su vođe živjeli ili u ilegalnosti ili u progonstvu odnosno emigraciji. Stoga su mnogi radnici bili inspirirani socijalističkim, tj. marksističkim idejama koje su im budile nadu u neku novu budućnost – budućnost koja će biti utemeljena na radničkoj vladavini.
Nevolje ruskog sela
Glavni problem još su uvijek bili seljaci koji su doduše već prije pola stoljeća bili oslobođeni kmetstva, ali su uglavnom još uvijek živjeli na stari način u seoskim zajednicama. Tu je vlada počela provoditi svoju agrarnu reformu kako bi se postiglo ozdravljenje stvaranjem sloja krupnih seljaka, koji bi primjenjivali moderne metode obrade zemlje. Pri tome su postignuti znatni uspjesi, ali je to izazvalo i ogorčenje onih koji su ostali prikraćeni, ničim se nije mogao riješiti problem brzog priraštaja seoskog stanovništva i njegovih nevolja, pa čak ni daljnjom sporom eksploatacijom Sibira. Siromašni seljaci uzalud su tražili posao u gradovima i pojačavali pritisak osnovnih zahtjeva proletarijata. To je stvaralo dodatne tenzije u gradovima, što nije pomagalo učvršćenju stabilnosti monarhije Romanovih. Dapače, nezadovoljstvo je pogodovalo neprijateljima carizma.
Izvori:
Povijest svijeta: Od početka od danas, 1976.
Annika Mombauer: Uzroci Prvog svjetskog rata, 2014.
