Autor: Ivan Toth
Amfibijsko iskrcavanje 19.2.1945.
Tijekom noći velika pomorska sila nosača i pratnje, Udarna sila 58 (Task Force 58) pod zapovjedništvom viceadmirala Marc A. Mitschera, stiže na Iwo Jimu; u ovoj flotili je također bio i admiral Raymond A. Spurance, vrhovni zapovjednik invazije koji se nalazio na zapovjednom brodu, teškoj krstarici Indianapolis. Smith je još jednom iskazao svoju frustraciju i razočarenje zbog činjenice da je Mitscherova grupa bombardirala japanske glavne otoke umjesto da je bombardirala i ‘omekšavala’ japansku obranu na Iwo Jimi. Za razliku od dana prije iskrcavanja, na sam dan iskrcavanja vrijeme je bilo čisto, vedro i vidljivo te u 08:59, minutu prije rasporeda, prvi val marinaca se iskrcava na južnu obalu Iwo Jime.
Planeri operacije u Pearl Harboru su potpuno krivo procijenili situaciju, na nesreću snaga koje su se trebale iskrcati pod vodstvom generala Schmidta. Za razliku od opisa plaža kao ‘odličnih i pogodnih za lako iskrcavanje’, realnost je bila takva da su marince, nakon što su prešli plažu, dočekali nanosi crnog vulkanskog pepela od 4,5 metra. Pepeo je onemogućavao siguran boravak na plaži i gradnju rovova koji bi štitili marince od neprijateljske vatre; pepeo je ipak djelomično pomogao marincima tako što je onemogućio jaču topničku vatru od strane japanske vojske. Japanci su i dalje pritisnuli Amerikance žestokom paljbom iz haubica i puški dok su Amerikanci postepeno gomilali opremu i ljudstvo na plaži. Mlaki protunapad na američko iskrcavanje navelo je mornaricu da je bombardiranje omekšalo japansku obranu; istovremeno general Kuribayashi se pripremao za žešći odgovor nego onaj nakon iskrcavanja. Nakon što je dopustio Amerikancima da nagomilaju ljudstvo i opremu na plaži, pokrenuo je ogromnu silu kao dio svojih protumjera. Nedugo nakon 10:00 sve od mitraljeza i haubica do teškog topništva je bilo usmjereno na plažu krcatu Amerikancima.
Muke američkih marinaca
Japansko teško topništvo na planini Suribachi je otvaralo vrata ojačana čelikom kako bi otvorili paljbu, nakon čega bi ih odmah zatvarali kako bi spriječili protupaljbu od strane marinaca i topova sa brodova. Ovo je otežalo Amerikancima uništavanje japanske artiljerije; dodatni problemi su bili bunkeri koji su bili povezani mrežom tunela tako da su bunkeri koji su očišćeni od japanskih vojnika pomoću bacača plamena i granati bili ponovno puni japanskih vojnika koji su se kretali tunelima.
Ova taktika je dovela do velikih gubitaka u ljudstvu kod marinaca, pošto su se kretali tim bunkerima ne očekujući da će biti zasuti paljbom. Kao odgovor na jak otpor na plaži, 147. pješačka brigada vojske dobiva zadatak da se sa mjesta iskrcavanja pomoću kuka i užadi za penjanje popne na greben oko ¾ milje udaljen od planine Suribachi; cilj je bio otvoriti vatru na neprijatelja kako bi ih odvratili od zone iskrcavanja marinaca na plaži. Pritisnuti od strane jake japanske vatre ubrzo počinju neprekidne borbe koje su trajale 31 dan prije nego su vojnici iz brigade zamijenjeni novim pojačanjima.
Pomicanje s plaža
LVT-1, popularno nazvani ‘Amtracsi’, zbog crnog vulkanskog pepela, nisu ostvarili nikakav pomak preko prepreka; marinci su morali izlaziti iz vozila te dalje nastaviti pješke. Ljudi iz inženjerskog bataljuna za pomorska djelovanja, unatoč neprijateljskoj vatri, uspijevaju napraviti prolaz kroz prepreke kako bi marinci i oprema mogli krenuti prema naprijed te se maknuti sa plaža koje su još bile pod neprijateljskom paljbom. Unatoč uspjehu cijena pothvata je bila visoka za marince: u svakoj rupi je ležao barem jedan mrtav marinac. Do 11:30 dio marinaca je uspio doći do južnog dijela aerodroma No.1, čije zauzimanje je bilo jedan od nerealnih ciljeva američkog zapovjedništva za prvi dan invazije. Tu se marinci suočavaju s fanatičnim Japancima koji idu u borbu prsa o prsa s Amerikancima; uspijevaju odbaciti napad te drže položaje na aerodromu kako se noć približavala. U jednom od sektora Amerikanci su uspjeli ostvariti jedan od ciljeva koje su se postavili za taj dan.
U najdesnijem području za iskrcavanje su dominirali japanski obrambeni položaji na Quarryu. 25. brigada marinaca je poduzela dva napada kako bi eliminirali topove. 25. brigada 3.bataljun marinaca se iskrcao ujutro sa otprilike 900 ljudi u svom sastavu. Japanski otpor na Quarry je bio toliko žestok da je do sumraka samo 150 ljudi ostalo borbeno spremno, dok su ostali bili ili ranjeni ili poginuli, što govori o nevjerojatnoj brojci od 83,3% stope žrtava u ovoj brigadi. Do večeri 30,000 marinaca se iskrcalo, dok se iza njih još 40,000 pripremalo za iskrcavanje ili se iskrcalo.
Sporadične borbe
U danima nakon iskrcavanja marinci su očekivali uobičajene japanske banzai napade tijekom noći; ovo je bila standardna završna japanska obrambena taktika u prijašnjim bitkama protiv neprijateljskih snaga na Pacifiku, kao u bitci za Saipan. U tim napadima većina japanskih vojnika je poginula, čime je smanjena jačina japanske vojne snage; ovo je bila posljedica dobre pripremljenosti marinaca na takve napade. General Kuribayashi je strogo zabranio banzai napade japanskih vojnika zato što ih je smatrao uzaludnim.
Borbe na plažama Iwo Jime su bile žestoke; napredak marinaca je kočilo i to što su brojni obrambeni položaji japanske vojske bili ojačani topovima. Marinci su često znali biti zaskočeni od strane Japanaca koji bi povremeno izlazili iz tunela; noću su Japanci ostavljali svoje položaje pod okriljem mraka kako bi mogli napadati američke rovove. Ovome se doskočilo tako da je američka mornarica ispaljivala osvjetljujuće streljivo i rakete kako bi im uskratila noć kao zaklon. Na Iwo Jimi i drugim otocima koje su držali Japanci vojnici koji su znali engleski jezik bili su korišteni kao mamac kako bi namamili i zavarali marince; viknuli bi ‘vodnik’ pretvarajući se da su ranjeni kako bi namamili bolničara iz marinskog korpusa koji su bili dodijeljeni vodovima marinaca.
Marinci su brzo shvatili da je njihovo naoružanje neučinkovito protiv japanskih vojnika te su počeli, i to veoma učinkovito, koristiti bacače plamena i granate kako bi istjerali Japance iz tunela. Bacač plamena M2 bi bio dodijeljen svakome vodu, uz jedan rezervni. Vojnici koji su nosili bacač plamena bili su u većoj opasnosti od drugih vojnika zato što je bacač bio idealan jedino za blisku borbu zbog kratkog dometa, a plamen ih je činio idealnim metama za japanske snajperiste. Unatoč svim opasnostima po vojnike, ovo je bilo jedno od ključnih oružja za slamanje japanskoga otpora. Još jedna tehnička inovacija, osam srednjih tenkova Sherman M4A3RE opremljenih bacačima plamena (‘Rosnon’ ili ‘Zippo tenkovi’), se pokazala kao veoma učinkovito oružje u čišćenju japanskih položaja. Shermani su bili teški za onesposobiti tako da su japanski vojnici često bili prisiljeni napadati ih na otvorenom, gdje bi često nastradali zbog brojčane nadmoći marinaca.
Bliska zračna podrška je u početku bila pružena u vidu borbenih lovaca iz pratnje nosača koji su se nalazili uz obalu; njih kasnije zamjenjuje 15. eskadrila, koju su činili P-51 Mustang avioni, pristigli na otok 6. ožujka. Slično kao i borbeni lovci, osvjetljujuće streljivo (rakete) koje je korišteno za osvjetljenje na bojišnici prvo su pružali brodovi, a kasnije ih zamjenjuju snage koje su se iskrcale na otok i njihovi topovi. Navajo Indijanci, koje su koristili kako bi prenosili šifrirane poruke, bili su dio američke komunikacije na tlu, opremljeni walkie-talkijima i SCR-610 radijskim setom u naprtnjači te su doprinijeli američkim naporima u osvajanju Iwo Jime.
Nakon nestašice vode, hrane i većine drugih zaliha, japanske trupe postaju očajne kako se bitka približavala kraju. Kuribayashi, protivnik banzai napada, shvatio je da je poraz neizbježan. Marinci su se počeli suočavati sa sve većim brojem napada tijekom noći; napadi su bili odbijeni prvenstveno zahvaljujući kombinaciji paljbe iz mitraljeza na obrambenim položajima i podrškom topništva. Vremenom marinci ulaze sve više u borbe prsa o prsa kako bi odbili japanske napade. Kako je mjesto iskrcavanja bili osigurano, sve više ljudstva i teške opreme je počelo pristizati na obalu te se invazija nastavila prema sjeveru kako bi se zauzeo aerodrom i ostatak otoka. Većina japanskih vojnika se borila do smrti.
Podizanje zastave na Mount Suribachi
‘Podizanje zastave na Iwo Jimi’ je povijesna crno-bijela fotografija uslikana od strane novinara AP Joe Rosenthala; na toj slici 6 marinaca iz E čete, 2. bataljun 28.korpusa marinaca, dižu zastavu SAD-a na planini Suribachi 23.veljače 1945. Fotografija drugog podizanja zastave na planini Suribachi je postala izuzeto popularna te je napravljeno tisuće kopija i reizdanja; kasnije je postala jedina fotografija koja je osvojila Pulitzerovu nagradu za fotografiju iste godine kada je objavljena. Fotografija podizanja zastave smatra se kao jedna od najznačajnijih i najprepoznatljivijih slika rata te vjerojatno i najreproduciranija slika toga vremena. Trojica od šestorice marinaca na slici su ubijeni u kasnijim borbama nakon podizanja zastave.
Do jutra 23. veljače 1945. vrh planine Suribachi je učinkovito odsječen od ostatka otoka. Marinci su bili upoznati s činjenicom da su japanski branitelji otoka napravili dugačku mrežu podzemne obrane te da je vulkan, usprkos odsijecanju vrha planine od ostatka planine i otoka, i dalje povezan s japanskim vojnicima pomoću mreže tunela te su očekivali žestoku borbu.
