Autor: Matija Šerić
„Četiri-četiri-dva kao brojevi na lotu i Ćiro je rekao: ‘sine vjeruj Ottu’“ stih je hrvatske navijačke budnice „Ako zabijemo gol“ koju su izveli General Woo, Nered, Ćiro i Željko Vela uoči Europskog prvenstva 2004. u Portugalu. Činjenica da je formacija 4-4-2 ušla i u navijačku pjesmu pokazatelj je njene neprocjenjive popularnosti koju je uživala na početku 21. stoljeća. Radi se o jednoj od najpopularnijih formacija u modernom nogometu. Zanimljivo je kako je jedno vrijeme (koncem 20. i početkom 21. st.) bila apsolutni broj 1, od negdje 2010. gotovo je u potpunosti iščezla, da bi se zadnjih nekoliko godina vratila na velika vrata.
Struktura formacije
Formacija je vrlo jednostavno strukturirana. Njena jasnoća uvelike je zaslužna za njen uspjeh. Sastoji se od četiri braniča (dva stopera i dva beka), četiri veznjaka (dva središnja vezna i dva krilna veznjaka) i dva centralna napadača. U izvornoj formaciji (koja je danas donekle izmijenjena) uloge i položaji svih igrača su nedvosmisleni definirani. Zadatak dva stopera je stvaranje čvrstog bloka ispred vratara i slanje preciznih dugih lopti u ofenzivnom dijelu igre. Dva beka moraju pokrivati svoj prostor obrane uz lijevi i desni rub igrališta te pomoći u napadu koliko mogu. U originalnoj formaciji najčešće bekovi ne prelaze centar prilikom napadačkih akcija i nemaju ulogu wing-bekova kao što to imaju mnogi današnji bekovi u gotovo svim formacijama.
Od dva centralna vezna igrača jedan je najčešće defenzivac, a drugi ofenzivac. U biti, jedan ima ulogu klasičnog zadnjeg veznog, a drugi ulogu playmakera (povučene desetke) koji ujedno ima hrpu obrambenih zadaća. Dva krilna veznjaka zadužena su za distribuciju lopte i maksimalno širenje igre po bokovima te upućivanje preciznih centar šuteva u 16-erac protivnika. Dva centarfora čine udarni napadački tandem. Od njih dvojice jedan je više povučen i ima ulogu polušpice (tzv. mantinele) dok je drugi klasični egzekutor koji čeka suigrače da ga „nahrane“ loptom kako bi šutirao po golu.
Nastanak na Otoku
Formacija 4-4-2 je engleski izum i nju su nametnuli engleski treneri od 1960-ih i 1980-ih. Tijekom 1990-ih i 2000-ih godina postala je univerzalno prepoznatljiva kao najpopularnija formacija bez koje nogomet ne postoji. Engleska je svoj jedini naslov svjetskog prvaka osvojila 1966. igrajući 4-4-2 pod vodstvom izbornika Alfa Ramseyja. Svjetska prvenstva 1986. i 1994. osvojili su Argentina i Brazil igrajući istu formaciju, doduše s nekim preinakama.
O popularnosti formacije dovoljno govori informacija da je i ugledni engleski nogometni časopis pokrenut 1994. nazvan „FourFourTwo“. Izvorni uspjeh formacije leži u činjenici kako su engleski i drugi britanski klubovi voljeli čvrstu organizaciju igre, brze protunapade, tj. „kick and rush“ nogomet koji se bazirao na tome da stoperi (tipa Harry Maguire) napucaju loptu koju potom love napadači. Tako se preskakala igra u sredini terena budući da Englezi tih godina nisu imali snažne nositelje igre (desetke) kakav je danas npr. Jude Bellingham.
Genijalac Fergie usavršava formaciju do maksimuma
Formaciju je najviše popularizirao menadžer Manchester Uniteda Sir Alex Ferguson, koji je devedesetih ostvario dominaciju u Premier ligi i osvojio je s njom Ligu prvaka 1999. U toj momčadi koja je palila i žarila tih godina na golu je stajao Peter Schmeichel, u obrani s lijeva na desno bili su poredani Denis Irwin, Jaap Stam, Ronny Johnsen i Garry Neville. Dva centralna veznjaka bili su Paul Scholes i David Beckham, a dva krila Jesper Blomqvist i Ryan Giggs. Dva napadača činila su najbolji napadački tandem svih vremena: Andy Cole i Dwight Yorke. Tandem Cole-Yorke je ušao u povijest.
I danas kada ljubitelji nogometa žele naglasiti kvalitetan rad u paru navode partnerstvo Colea i Yorkea. 4-4-2 je postala zlatno pravilo u svim elitnim ligama osim možda i Italiji. Čak je i Brazil na Svjetskom prvenstvu 2002. u Japanu i Južnoj Koreji pod vodstvom Luiza Felipea Scolarija osvojio naslov prvaka u nekim trenucima igrajući 4-4-2. iako su uglavnom igrali 3-4-1-2.
Prednosti bazirane na jednostavnosti
Najveća prednost formacije je njena jednostavnost. Nije potrebno visoko taktičko znanje kako bi svi igrači shvatili koje su njihove uloge na terenu. Formacija omogućuje dobar balans i u fazi obrane i napada. Sve pozicije na terenu su poduplane i omogućuju stvaranje kompaktnih obrambenih blokova. Bekovi i krilni veznjaci čine obrambene blokove na rubovima terena, dok dva stopera i dva srednja veznjaka čine blokove na sredini. Slično tako, u napadu se mogu stvarati napadački dueti na sredini i rubu na terenu. Nadalje, 4-4-2 je idealna tranzicijska formacija koja omogućuje brze kontranapade nakon što protivnik izgubi loptu. Dva krilna veznjaka omogućuju široku igru sve do aut-linije što generira probleme za protivničke obrane.
Slabosti dovode formaciju na rub umiranja
Mane itekako postoje. Velik problem je izostanak ofenzivnog veznjaka (desetke) koji bi kreirao igru. To rezultira manjkom kreativnosti u napadu. Krilni veznjaci imaju ogromnu ulogu i o njima uvelike ovisi mogućnost kreiranja šansi pred golom. Ako protivnički bekovi „zakoče“ bočne veznjake, često to znači nulu golova. Formacija je krhka kad pred nju iziđe momčad koje igraju visoki presing. Koridori dodavanja lopte su prilično predvidljivi i protivnički nogometaši koji imaju fizičke predispozicije za igrati stalni presing „guše“ distribuciju lopte.
Međutim, najveća slabost koju mnoge momčadi nikako ne mogu premostiti je činjenica da postoje samo dva centralna vezna igrača. Od otprilike 2010. mnogi klubovi krenuli su oponašati igru Barcelone koju je vodio Pep Guardiola. Živopisni Katalonac doduše nije izumio, ali je nametnuo 4-3-3 formaciju (popularnu tiku-taku). U središte terena smjestio je tri veznjaka koja se „ukrala“ posjed lopte i to je nešto što je gotovo uništilo 4-4-2. Pokazalo se kako ekipe koje igraju tiki-taku (bilo klasični 4-3-3 ili 4-2-3-1 i slične varijante) imaju de facto igrača više na sredini terena. To je bila revolucionarna promjena, koja je uz visoki presing, 4-4-2 vodila na rub izumiranja.
Teška vremena, ali formacija preživljava
Tijekom 2010-ih malo je koji klub duže igrao 4-4-2. Naravno, pritom ne mislimo na druga poluvremena kada klubovi koji gube vade jednog defenzivnog veznjaka i ubacuju drugu špicu kako bi zabili gol. Oni zapravo tada transformiraju 4-3-3 u hibridni 4-4-2, koji je zapravo 4-2-4 jer dva krilna veznjaka stoje vrlo visoko. No, bilo je izuzetaka.
Atlético Madrid pod Diegom Simeoneom nastavio je igrati 4-4-2 s čvrstim veznim redom i brzim kontranapadima. To je Atléticu donijelo dva finala Lige prvaka 2014. i 2016. te naslov La Lige 2014. Simeone je modernizirao sustav igre učinivši ga fleksibilnijim i ofenzivnijim, ali je zadržao osnovnu filozofiju kompaktnog bloka i učinkovitih tranzicija. Takav sustav koristi do danas. Neke momčadi (Juventus, Napoli, Roma) oživjele su 4-4-2 u obliku dijamantnog sustava kojeg je znao koristiti i Simeone.
Fascinantni povratak
Veliki povratak formacije dogodio se u sezoni 2015./16. kada je outsider Leicester City napravio čudo i osvojio naslov Premier lige. Talijanski mastermind Claudio Ranieri je oživio formaciju koju su mnogi odavno zaboravili. Napravio čvrsti obrambeni blok, iskoristio radnu etiku veznjaka N’Gola Kantea da bi stvorio brze protunapade u kojima su bili briljantni Riyad Mahrez i Jamie Vardy. Formaciju je na velika vrata vratio španjolski trener Unai Emery koji je od 2020. do 2022. vodio Villarreal, a od 2022. Aston Villu. Pokazalo se kako 4-4-2 može proći i u španjolskoj i engleskoj ligi.
Emery je to postigao tako što njegovi krilni veznjaci ulaze u sredinu terena (u Villarrealu Yeremy Pino i Giovani Lo Celso; u A. Villi Philippe Coutinho i Leon Bailey), pokrivaju međuprostore i tako postaju unutarnja krila. Tako Emeryjeve momčadi u napadačkoj akciji u sredini terena imaju 6 igrača koji se bore protiv pet protivničkih igrača (dva stopera i tri veznjaka). To je revolucionarna promjena. Čak je i Argentina prilikom osvajanja Svjetskog prvenstva 2022. u nekim trenucima igrala fleksibilnu 4-4-2 u kojoj su se Di María i Messi povlačili u sredinu.
Formacija koja ima budućnost
4-4-2 se pokazala održivom formacijom koja i dalje pali maštu nogometnih stručnjaka i laika budući da je tako lagana za razumjeti, a tako teška za izvesti. No, ako momčadi imaju odgovarajući roster, 4-4-2 je pravi izbor. Presudno je da nogometaši razumiju svoje uloge i posjeduju kemiju na terenu, jer čak i mala pogreška u koordinaciji može potpuno razbiti strukturu igre.
