Autor: Matija Šerić
Ratovi su stari koliko i čovječanstvo. Dobro je poznata izreka da je povijest ljudi povijest ratova. Ratovi su najdestruktivniji ljudski izum koji u svojoj biti razaraju infrastrukturu, ljude, okoliš, životinje, biljke i sve druge stvari i pojave pred sobom. Doduše, u nekim slučajevima ratovi mogu imati i pozitivne učinke. Mogu ubrzati znanstvena i tehnološka otkrića, kako u civilnom tako i u vojnom sektoru.
Tijekom Napoleonskih ratova u 19. stoljeću razvoj vojne logistike i transporta bio je ključan za mobilizaciju trupa, ali i razvoj civilnog prometa. Tijekom istog stoljeća iscrpni ratovi ubrzali su završetak Industrijske revolucije. Tijekom Američkog građanskog rata i Krimskog rata razvoj pušaka i topništva poboljšao je preciznost i učinkovitost ratovanja. Jedno od oružja koje je rezultiralo revolucionarnim promjenama u kopnenom ratovanju svih vremena je strojnica (mitraljez) Maxim.
Izumitelj Hiram Maxim
Hiram Stevens Maxim bio je američko-britanski inženjer i izumitelj rođen 1840. u američkoj saveznoj državi Maine. Tijekom svoga bogatog rada izumio je mnogo korisnih stvari poput uvijača za kosu, zamki za miševe, parnih pumpi, bezdimnog baruta (s bratom Hudsonom), inhalatora za bronhitis, unaprijedio automatsku pušku te proizvodnju naoružanja i zrakoplova. Navodno je otkrio i žarulju iako to nije otkriće nije javno priznato.
Godine 1884. preselio se u London i osnovao kompaniju Maxim Gun Company, koja je poslije postala dio Vickers Ltd. Maxim je postao svjetski slavan, pa i dobio plemićki status Sir 1901., zahvaljujući svojoj Maxim strojnici koju je izumio 1884. Bila je to prva potpuno automatska strojnica koja je nemilosrdno uništavala neprijateljske vojnike koji bi se pred njom pojavili. Upravo izumom svoje strojnice, Hiram Maxim je osigurao svoje vječno mjesto u povijesti.
Ratovanje prije Maxima
Prije nego što se koncem 19. stoljeća Maximova strojnica odjednom pojavila i revolucionarno promijenila ratovanje i navike vojnika na kopnu, oružani sukobi vodili su se znatno primitivnije. Tijekom većine 18. i 19. stoljeća oružane snage su se u ratovima oslanjale na tradicionalna oružja, poput pušaka, konjice i mačeva. Bitke su se većinom vodile na bliskoj i srednjoj udaljenosti. Vojnici suparničkih vojski formirali su pješačke i rovovske crte i napadali jedni druge u frontalnim napadima, najčešće „prsa u prsa“.
Premda su i prije Maxima postojale rudimentarnije varijante strojnica, poput onih koje su koristile ručno okretanje, njihov učinak nije se mogao usporediti s učinkom Maxima. Vojnici su se oslanjali na klasično korištenje topništva, ali preciznost i vatrena moć u usporedbi s novim tehnologijama bili su neusporedivo manji. Ratovi su bili fizički naporniji, ali i ponešto sigurniji za vojnike. Umiranje u ratu ovisilo je o strateškim znanjima zapovjednika i vojnika te o brojčanoj superiornosti ili inferiornosti.
Tehničke karakteristike
„Bio sam u Beču, gdje sam upoznao Amerikanca kojeg sam poznavao u Sjedinjenim Državama. Rekao je: Ostavite kemiju i struju! Ako želite zaraditi hrpu novca, izmislite nešto što će ovim Europljanima omogućiti da lakše jedni drugima režu grkljane“, kasnije je u intervjuu otkrio Hiram Maxim. To se dogodio 1882. i slušatelj je poslušao dobiveni savjet. Sljedeće tri godine uglavnom je proveo u svojoj londonskoj radionici gdje je izumio inovativnu strojnicu Maxim.
Novo oružje je temeljito promijenilo ratovanje i boravak vojnika u ratu. Maxim strojnica je bila prva strojnica koja je koristila energiju ispaljenog metka za automatsko punjenje, što je omogućilo kontinuiranu paljbu bez potrebe za ručnim punjenjem metaka nakon svakog ispaljenog hica. Oružje je bilo manje radno intenzivno od ostalih brzometnih oružja toga doba. Strojnica je za rad iskoristila energiju barutnih plinova (plinski pogon) s jednom, vodom hlađenom, cijevi, koja je onemogućavala pregrijavanje. Maxim strojnica (prva verzija) bila je kalibra 0,45 inča (11,43 mm) i imala je kapacitet za ispaljivanje oko 500 do 600 metaka u minuti. Strojnica je bila teška oko 27 kilograma i dugačka oko 120 cm. Njena montaža mogla se vršiti na stativima na kopnu, vozilima ili čak na brodovima.
Obično je bila potrebna posada od četiri do šest ljudi za utovar, poravnanje, nošenje i brigu o Maximu. Trebao je najmanje jedan čovjek u pripravnosti s vodom i streljivom. Iako je bila relativno teška i dugačka (to su bile mane), strojnica je bila znatno učinkovitija i preciznija od dotadašnjih konkurenata, osobito u kolonijalnim sukobima europskih sila i afričkih ili azijskih plemena. Maximova strojnica imala je efektivni domet od 500 do 800 metara, ovisno o uvjetima i preciznosti gađanja. Iako je bila učinkovita na većim udaljenostima, njezina stvarna preciznost na daljim udaljenostima bila je smanjena u odnosu na moderne strojnice. U praksi se koristila za ispaljivanje velike količine streljiva prema neprijateljskim položajima u rasponu od 300 do 600 metara, gdje je njena učinkovitost bila najveća.
