Autor: Ivan Toth
Dan 21. studeni 1943.
Pukovnik Shoup naređuje daljnje napredovanje i koordinira iskrcavanje namirnica i pojačanja. Također naređuje kapelanu da organizira pokapanje i marinaca i Japanaca jer zbog tropskih temperatura trupla trunu brže nego inače. Kako se bitka vodi na maloj površini zrak je ispunjen nesnosnim smradom, a tu je prijetnja i od infekcija. Nakon što su se marinci iskrcali i držali tanku liniju na otoku, pozornost drugog dana invazije su bile snage na plažama Red 2 i Red 3 koje su trebale krenuti prema unutrašnjosti te podijeliti snage japanskih branitelja otoka na dva dijela, proširujući rascjep blizu aerodroma sve dok se ne dosegne južna obala. Snage na plaži Red 1 su bile zadužene za osiguravanje plaže Green za iskrcavanje pojačanja te je uz relativno lake gubitke i uz pomoć mornaričke vatre uspijevaju osvojiti. Plaža Green je činila cijeli zapadni kraj otoka te je do kraja dana cijeli zapadni kraj otoka je bio pod kontrolom SAD-a, kao i većina linije između plaža Red 2 i 3 oko pristupnih točki aerodroma te sam aerodrom.
Dan 22. studeni 1943.
Treći dan bitke sastojao se većinom od utvrđivanja postojećih linija uzduž plaža Red 1 i Red 2, istočno prema obalama zaljeva gdje su bila pristaništa, te dovođenje dodatnog teškog naoružanja i tenkova na Zelenu plažu. Preostali Japanci nalaze se na istočnom djelu otoka, a nekoliko manjih grupa pruža otpor na područjima oko aerodroma. Komunikacija među japanskim bunkerima prekinuta je te se sada svaki bori za sebe. Amerikanci dovlače topništvo te nekoliko tenkova Shermana pa čiste bunker za bunkerom.
U noći 22. studenog japanske snage su se pripremale za protunapad, koji je počeo oko 19:30. Male jedinice su poslane da se ubace unutar linija koje su držali Amerikanci, kao priprema za napad većeg razmjera. Združene snage su bile razdvojene i raštrkane koncentriranom artiljerijskom vatrom te se stoga napad nikad nije ni dogodio. Drugi, veliki ‘banzai’ napad, je pokrenut u 03:00 te je imao djelomičan uspjeh po Japance, gdje su uspjeli Amerikancima nanijeti gubitke u vidu 45 poginulih i oko 130 ranjenih vojnika. Uz potporu razarača ‘Schroeder’ i ‘Sigsbee’ marinci su ubili 325 japanska vojnika.
Dan 23. studeni 1943.
U 05:10 jedan od 17 nosača zrakoplova koji su služili kao potpora, USS Liscome Bay, bio je torpediran i potopljen od strane japanske podmornice, nanijevši Amerikancima gubitak od 687 ljudi. USS Liscome Bay je pridonio u bitci kao zračna potpora za marince, ali u vrijeme potonuća njen gubitak nije doveo do ikakvih značajnih promjena u bitci na otoku. Potonuće USS Liscome Baya je predstavljalo više od 30% ukupnih gubitaka koje je pretrpjela Američka strana prilikom bitke za Tarawu. U tom potapanju pratećeg nosača poginuo je i heroj Pearl Harbora Doris Miller.
U sedam sati 23. studenoga brodovi i avioni američke ratne mornarice kreću u konačno bombardiranje i omekšavanje japanskih položaja. Marinci potpomognuti tenkovima kreću u čišćenje preostalih bunkera. Japanci se ne predaju te marinci u mučnoj borbi granatama, bacačima plamena, pa čak i golim rukama osvajaju bunker po bunker. Čišćenje otoka od japanskih branitelja odvija se sljedećih pet dana te je naposljetku otok osvojen.
Ishod bitke
Tijekom sljedećih nekoliko dana 2. divizija 6.brigade marinaca prošla je kroz ostale otoke u sastavu otočja Tarawa i očistila područje od japanskih snaga, zaključno s 28. studenim. 2. divizija marinaca SAD-a se ubrzo nakon toga počela pripremati za povlačenje te su se u potpunosti povukli početkom 1944. godine. Od 3,636 Japanaca u garnizonu samo su se jedan časnik i 16 vojnika predali. Od 1,200 korejskih radnika na prisilnom radu dovedenih na Tarawu samo 129 ih je preživjelo.
Ukupno je poginulo 4,690 ljudi koji su branili otok. 2. divizija marinaca je pretrpjela gubitke u vidu 894 poginula čovjeka, 48 časnika i 846 vojnika, dok je 84 ljudi bilo teško ranjeno te su kasnije podlegli ozljedama. Nadalje 2,188 čovjeka su ranjena u bici, 102 časnika i 2,086 vojnika. Od 12,000 ljudi iz 2. divizije marinaca koji su sudjelovali u bitci za Tarawu, 3,166 ljudi su postali žrtve, bilo da su poginuli ili ranjeni ili su kasnije podlegli ozljedama. Svi ovi gubici nastali su tokom 76 sati, između iskrcavanja u 09:10 sati 20. studenog te proglašavanja otoka Betio osiguranim u 13:30 sati 23. studenog 1943. godine.
Ogromni gubici koji su nastali kao ishod bitke za Tarawu izazavli su nezadovoljstvo i negodovanje kod javnosti u SAD-u, gdje su na naslovnicama svih važnijih novina bili prikazani gubici u brojkama te javnosti nije bilo jasno zašto je trebala tolika žrtva za jedan mali i naoko beznačajan otok. Bijes javnosti je dodatno potaknula izjava od strane nekih iz zapovjedništva Marinskog korpusa SAD-a, kao što je general Holland M. Smith, koji je gubitke na Tarawi usporedio sa jurišem generala Picketta na Gettysburg. Za razliku od njega, novopostavljeni zapovjednik Marinskog korpusa general Alexander Vandegrift, cijenjeni i višestruko odlikovani veteran iz Guadalcanala, je izjavio da je invazija na Tarawu bila opravdana, ističući da je ‘Tarawa bila operacija koja je imala glavu i rep’.
Posljedice
Nakon Tarawe admiral Nimitz je pokrenuo kampanju na Marshallove otoke. Aerodromi na Betiu i Apamama su se pokazali kao izuzetno vrijedni i korisni, ali najveća korist bitke za Tarawu je ta da je lekcija iz te bitke naučena i primijenjena u bitci za Marshallove otoke. Visok broj poginulih Amerikanaca snažno je odjeknuo u američkom vodstvu te se bitka detaljno analizirala. Amerikanci nakon Tarawe poboljšavaju komunikaciju i organizaciju pri sljedećim iskrcavanjima, bombardiranja prije iskrcavanja odvijat će se preciznije i duže te će se ozbiljnije shvaćati obavještajne informacije. Također će se koristiti isključivo amfibijsko vozilo s gusjenicama tipa LVT, popularno nazvani ‘Amtracs’, kako bi se izbjegla situacija kao na Tarawi, gdje su se vozila drugog tipa zaglavljivala.
Zaključak
Gubitci na Tarawi bili su rezultat više međusobno povezanih faktora, počevši od krivih izračuna kada će biti plima i visine koraljnih grebena koji su činili prirodnu prepreku, nedostatku vozila za amfibijsko iskrcavanje, nemogućnosti da se bombardiranjem oslabi obrambena struktura dobro ukopanog neprijatelja te teškoće u koordiniranju i komunikaciji između različitih grana vojske koji su sudjelovali u bitci.
Ovo je ujedno bilo prvi puta da su SAD izvršile amfibijsko iskrcavanje naspram dobro utvrđenog i odlučnog neprijatelja koji je bio spreman pod bilo koju cijenu držati položaje. Prijašnja iskrcavanja, kao ono u Guadalcanlu, bila su neočekivana te su stoga američke snage tamo zatekle nikakav ili vrlo malen otpor. U ono vrijeme Tarawa je bila najviše obrambeno utvrđen koraljni greben koji su Saveznici na Pacifiku napali i zauzeli.
Sveukupno je blizu 6,400 Japanaca, Korejaca i Amerikanaca poginulo u 76 sati koliko je trajala bitka. Nakon bitke stožerni narednik Norman T. Hatch i drugi snimatelji koji su bili s Marincima snimili su snimke koje će kasnije biti korištene u dokumentarcu ‘S Marincima na Tarawu’ (With the Marines at Tarawa). Ovaj dokumentarac je sadržavao prizore mrtvih američkih vojnika te je bio toliko uznemirujući da je odluka o tome treba li ga pustiti u javnost ili ne bila na predsjedniku F. D. Rooseveltu.
Nakon bitke 2. divizija Marinaca je poslana na Havaje, ostavljajući 2. bataljun, 6. satniju da očiste teren, pruže podršku za Seabees koji su obnavljali aerodrom te pomagali u pokapanju mrtvih. 2. divizija marinaca je ostala na Havajima narednih 6 mjeseci, gdje su se oporavljali i opskrbili za sljedeće veće amfibijsko iskrcavanje, bitku za Saipan u Marijanskom otočju u lipnju 1944. godine.
Ivan Toth je ugledni hrvatski pravnik i analitičar društvenih zbivanja.
