Autor: Ivan Toth
Sjeverni dio otoka Iwo Jime
Unatoč gubitku planine Suribachi na južnom dijelu otoka, Japanci su i dalje čvrsto držali položaje na sjeveru otoka. Kameniti teren je pogodovao Japancima u obrani, čak i više nego teren na Suribachiju, koja je bila u dometu te stoga i lakša meta topova s ratnih brodova oko Iwe Jime. Zajedno sa strukturom terena utvrđenje koje je osmislio Kuribayashi je bilo mnogo impresivnije nego na jugu otoka. Pod svojim zapovjedništvom Kuribayashi je još imao 8 bataljuna pješaštva, tenkovsku brigadu, tri bataljuna s topništvom i tri bataljuna sa teškim haubicama, uz 5,000 ljudi u pješaštvu i mornarici.
„Klaonica“
Najteži zadatak koji je ostao marincima je bilo zauzimanje Motoyama Platoa sa svojim karakterističnim brdom zvanim Brdo 382 te područjem između poznatim kao Amfiteatar; ovo je činilo osnovu onoga što je kasnije postalo poznato kao ‘klaonica’ (meatgrinder). Dok se ovo događalo na desnom boku bojišnice isti napori su bili na lijevoj strani bojišnice Brda 362. Primarni cilj u tom trenutku je bilo zauzimanje i stavljanje pod kontrolu aerodroma No. 2 u središtu otoka; ipak, svaki pokušaj prodora je završavao katastrofom i neuspjehom pošto su trupe pod paljbom s bokova trpjele velike gubitke. Tenkovi su bili uništavani u koordiniranoj vatri od japanske strane ili bi eksplodirali te postali goruća lopta nakon što bi naišli na zakopane mine. Posljedično, borbe su trajale dugo, a američke žrtve se gomilale.
Zauzimanje ovih položaja nije bilo dio rješenja budući da bi prethodno zauzeti položaji mogli bi napadnuti iz pozadine pomoću sustava tunela i skrivenih stražarskih položaja s japanskim vojnicima, mitraljezima i streljivom. Unatoč tome marinci uspijevaju nadići sve te okolnosti i prepreke. Zapazili su da se Japanci tijekom bombardiranja skrivaju u tunelima kako bi, kad bi neprijatelj prolazio, zasuli marince smrtonosnom paljbom. Japanci su tijekom vremena shvatili osnovnu američku strategiju koja se sastojala od intenzivnog i teškog bombardiranja prije nego bi pješaštvo krenulo u napad; stoga general Erskine naređuje 9. bataljunu marinaca da pokrenu napad tijekom noći, bez prethodne paljbe topništva. Ovo je polučilo značajan uspjeh pošto je većina Japanca ubijena za vrijeme spavanja; ovo je ujedno bio i ključan čimbenik u zauzimanju brda 362. Koliko je ovo brdo bilo strateški značajno Japancima govori i činjenica da su Japanci još iste noći organizirali protunapad.
Japanski protunapadi
Unatoč zabrani generala Kuribayashija za banzai napade, zapovjednik područja se odlučuje na banzai napad, uvjeren da može ponovno zauzeti Suribachi; u večer 8. ožujka kapetan Samaji Inouye pokreće napad sa svojih 1,000 ljudi na linije što su ih držali Amerikanci. Amerikanci su imali gubitke u vidu 347 ljudi, od toga 90 smrtno stradalih; marinci su sljedeći dan izbrojali 784 mrtva japanska vojnika. Isti dan elementi 3. divizije marinaca uspijevaju doći do sjeverne obale otoka te tako podijeliti Kuribayasijeve snage na dva dijela.
Uz protunapade Japanaca na kopnu također su pokrenuti napadi kamikaza pilota na američke brodove koji su se nalazili uz obale otoka; konačan rezultat je bilo potonuće pratećeg nosača USS Bismarck Sea, teška oštećenja na USS Saratogi te lakša oštećenja na USS Lunga Point.
Amerikanci pobjeđuju, ali japanski otpor ne prestaje
Iako je otok proglašen sigurnim u 18:00 h 16. ožujka 1945. (25 dana nakon iskrcavanja), 5. divizija marinaca se i dalje susretala sa Kuribayashijevim utvrđenjima na kanjonu dugačkom 640 metara na sjeverozapadnom kraju otoka. Dana 21. ožujka marinci uništavaju zapovjedno mjesto na kanjonu sa četiri tone eksploziva, a 24. ožujka miniraju spilje te ih zatrpavaju na sjevernom dijelu otoka. Sljedećeg 25. ožujka japanska vojska od 300 ljudi pokreće posljednji, očajnički protunapad u blizini aerodroma No. 2. Vojni piloti, pripadnici inženjerske brigade Seebeas i marinci iz 5. pionirskog bataljuna i 28. korpusa marinaca pružaju otpor Japancima narednih 90 minuta, pretrpjevši gubitke u vidu 53 poginula i 120 ranjenih ljudi.
Posljednji japanski kontranapad
Premda se još vode rasprave oko toga tko je bio u posljednjem japanskom napadu na Amerikance, postoje priče da je u posljednjem japanskom valu bio i sam Kuribayashi, koji je ujedno vodio napad; ako bi ovo bila istina onda bi Kuribayashi bio najviše rangirani japanski časnik koji je osobno vodio napad tijekom Drugog svjetskog rata. Ovo bi također bio i presedan pošto bi japanski visoki časnici većinom počinili seppuku (harakiri/vrsta ritualnog samoubojstva) iza linija bojišnice dok bi vojnici ginuli u posljednjem banzai napadu, kao što se događalo u bitkama za Saipan i Okinawu.
Japanska gerila
Otok je službeno proglašen sigurnim u 9:00 sati 26. ožujka 1945. godine. Nakon što je otok osiguran, 147. pješačka brigada Vojske SAD-a je tamo smještena kao garnizonska sila, ali uskoro nailaze na žestoku borbu od tisuću preostalih japanskih vojnika koji prelaze na gerilsko ratovanje kako bi nanosili gubitke Amerikancima. Koristeći spilje (koje su bile dobro opskrbljene) i sustave tunela, Japanci su pružali otpor američkim snagama u njihovom napredovanju. Sljedeća tri mjeseca 147. pješačka brigada Vojske se polako kretala otokom, koristeći bacače plamena, granate i eksplozive kako bi istjerali neprijatelja. Neki izvori navode da je brigada ubila preko 6,000 vojnika tijekom tih nepoznatih i nemilosrdnih napada manjih jedinica japanskih vojnika.
Konačni ishod bitke
Od 20,530 do 21,060 Japanaca koji su se ukopali i branili otok između 17,845 i 18,375 je poginulo ili tijekom borbi ili počinivši ritualna samoubojstva harakiri; samo 216 japanskih vojnika je zarobljeno tijekom bitke. Nakon Iwo Jime procijenjeno je da je manje od 300 vojnika ostalo živjeti u spiljama i tunelima na otoku.; prava brojka se kretala negdje oko 3,000. Japanski kod časti, bushido, zajedno s učinkovitom propagandom koja je prikazivala američke vojnike kao nemilosrdne životinje, dovela je do toga da se mali broj vojnika predao. Oni koji nisu mogli počiniti ritualno samoubojstvo sakrili su se u spiljama tijekom dana te bi izlazili noću tražeći hranu i vodu. Neki japanski vojnici su se i predali te su bili iznenađeni kada su ih Amerikanci nudili cigaretama, vodom, alkoholom ili kavom, pokazujući suosjećanje. Zadnji vojnici koji su se ostali skrivati na otoku, točnije dva poručnika, konačno su se predali u siječnju 1949. godine.
Ogromne američke žrtve
Prema službenim podacima iz Mornaričke knjižnice SAD-a i sa njihovih internet stranica ‘Napad na Iwo Jimu’, koji je trajao 36 dana, rezultirao je brojkom od 26,000 američkih žrtava, od toga 6,800 poginulih. Usporedbe radi bitka za Okinawu, koja je trajala 82 dana (od početka travnja pa sve do sredine lipnja 1945.g.), prouzrokovala je više od 62,000 žrtava kod Amerikanaca, od čega je više od 12,000 ili poginulo u akciji ili se smatraju nestalim. Iwo Jima je također jedina bitka gdje su gubici marinaca bili veći nego kod Japanaca, premda broj japanskih vojnika poginulih u borbi premašuje broj Amerikanaca. Dva marinca zarobljena tijekom bitke nisu preživjela zarobljeništvo; potopljen je USS Bismarck, posljednji američki nosač zrakoplova potopljen u Drugom svjetskom ratu. Pošto su svi civili bili evakuirani prije početka borbi nije bilo civilnih žrtava, za razliku od Saipana i Okinawe.
Snimci bitke
Strateška važnost zauzimanja Iwo Jime
Retrospektivno gledano, s obzirom na broj žrtava, nužnost i dugoročan značaj zauzimanja otoka za daljnji tijek rata ostaje pitanje prijepora i dan danas. Marinci, koji su najviše pretrpjeli, nisu bili uključeni u planiranje operacije zauzimanja otoka. Lekcija naučena na Iwo Jimi poslužila je kao smjernica za pripremanje nadolazećih bitki, bitke za Okinawu i zauzimanje japanskog glavnog kopna. Dok je na Tarawi velik broj žrtava među marincima uzrokovao loš i nepristupačan teren pri iskrcavanju, na Iwo Jimi velik broj žrtava je uzrokovan time što topnička vatra prije napada nije bila dovoljno intenzivna i dugotrajna; zbog toga je odlučeno da će sljedeća bombardiranja biti najžešća dotada na otočju u Pacifiku. U planove za potencijalnu invaziju na japansko glavno kopno uzeto je u obzir i to da je trećina japanskih snaga koje su sudjelovale na Iwo Jimi i Okinawi poginulo ili je ranjeno.
Argumenti i opravdanja za stratešku važnost zauzimanja Iwo Jime od strane SAD-a su bili da su zauzimanjem otoka dostupni aerodromi za slijetanja i ponovna punjenja gorivom za lovce koji idu u pratnji dalekometnih bombardera na duže udaljenosti. Naposljetku se pokazalo da su te pratnje nepraktične i nepotrebne te je samo deset takvih misija odrađeno s Iwo Jime. Japanski borbeni zrakoplovi smješteni na otoku ponekad su napadali borbene zrakoplove i bombardere Amerikanaca koji su bili ranjivi na svome putu za Japan zbog opterećenosti aviona bombama i gorivom. Usprkos tome što su neki japanski presretači bili smješteni na Iwo Jimi, njihov utjecaj na američka bombardiranja je bio marginalan (tri mjeseca prije početka invazije samo 11 B-29 bombardera je bilo oboreno); ‘leteće tvrđave’ su zaključile da je nepotrebno raditi bilo kakav veći zaobilazak oko otoka.
Japanci su na Iwo Jimi imali smještene radare te su stoga bili u mogućnosti obavještavati svoje kolege na glavnom japanskom kopnu o nadolazećim B-29 letećim tvrđavama koje su išle prema Japanu, a kretali su sa Marijanskog otočja; zauzimanje Iwo Jime nije utjecalo na japanski sustav uzbunjivanja o nadolazećim bombarderima pošto su nastavili primati obavijesti s otoka Rota.
Iwo Jima – „samo“ jedan od strateški važnih otoka za opskrbu gorivom
Za vrijeme bitke za Iwo Jimu američki B-29 bombarder slijeće na južni dio otoka koji je bio pod kontrolom Saveznika te, unatoč konstantnoj neprijateljskoj vatri, biva servisiran, napunjen gorivom i streljivom te ponovno polijeće. Ovo govori u prilog tome da potpuno zauzimanje otoka nije bilo neophodno za pokretanje daljnjih operacija. Sveukupno gledajući zabilježeno je 2,251 slijetanja B-29 bombardera na Iwo Jimu tijekom rata; Moskin tvrdi da je 1,191 lovaca kao pratnja te 3,081 udarnih skupina poletjelo s Iwo Jime prema Japanu. Iako su posade oborenih B-29 bombardera bile spašene zahvaljujući hidroavionima za spašavanje i brodovima s otoka, Iwo Jima je bila samo jedan od mnoštva otoka koji su mogli poslužiti za tu svrhu. O važnosti otoka kao baza za slijetanje aviona i baze za punjenje gorivom aviona pisao je kapetan marinaca Rober Burrell, tada predavač povijesti na Pomorskoj akademiji SAD-a, ističući da je samo mali broj od 2,251 slijetanja bio za hitne slučajeve, a većina za manje tehničke preglede, obuku ili za punjenje gorivom.
Tragedija koja nije bila neophodna
‘Opravdanja za Operaciju Detachment su krenula tek nakon što su marinci zauzeli otok uz velike žrtve. Tragična brojka stradalih Amerikanaca navela je veterane, novinare i zapovjednike da se usredotoče na najočitiji i najracionalniji dobitak proizašao iz bitke; prikazi ogromnih, skupih i tehnološki naprednih B-29 bombardera koji slijeću na maleni aerodrom na otoku je bio najizrazitija poveznica Iwo Jime i misije bombardera. Kako su mitovi o podizanju zastave na Mt. Suribachi dosezali legendarne razmjere tako je i teorija o bazi za prisilna slijetanja bila potrebna kako bi opravdala podizanje zastave na Mt. Suribachi’.
