Autor: Ivan Toth
Bitka za Iwo Jimu (japanski Iōjima, što znači sumporni otok), bila je velika bitka gdje su marinci SAD-a se iskrcali na otok Iwo Jimu te ga naposljetku i zauzeli od Japanske carske vojske tijekom Drugog svjetskog rata, a koja se vodila od 19. veljače do 26. ožujka 1945. godine. Američka invazija, kodnog naziva ‘Operacija Detachment’, je imala za cilj zauzimanje cijelog otoka, uključujući tri aerodroma koja su kontrolirali Japanci, sve u cilju pripremanja terena za napade na japansko glavno kopno. Bitka, koja je trajala 5 tjedana, bila je jedna od najžešćih i najkrvavijih bitki koje su se vodile na Pacifiku u Drugom svjetskom ratu.
Nakon velikih gubitaka u ljudstvu postavilo se pitanje strateške važnosti otoka. Postalo je očito da otok nema prevelik značaj za vojsku SAD-a kao polazišna baza za daljnje operacije, te za mornaricu SAD-a kao pomorska baza; ipak, pomorska inženjerska brigada Seabees je ponovno izgradila sletne piste koje su korištene kao piste za hitna slijetanja američkih bombardera B-29. Položaji Japanske carske vojske na otoku bili su dobro utvrđeni, s gustom mrežom podzemnih bunkera, skrivenih položaja topništva i 18 kilometara dugačkom mrežom podzemnih tunela. Amerikanci su bili potpomognuti intenzivnom topovskom potporom sa svojih ratnih brodova te su imali zračnu premoć nad Iwo Jimom od početka bitke.
Bitka je ostala najviše zapamćena po fotografiji Joe Rosnethala, novinara Associated Pressa (AP), koji je uslikao podizanje američke zastave od strane 5 marinaca i vodnika na vrhu 169 metara visoke planine Suribachi (Mount Suribachi). Fotograf je zabilježio i drugo podizanje zastave na planinu, koje se odvilo petog dana bitke koja je trajala 36 dana. Rosenthalova fotografija je ubrzo postala ikona te bitke, rata na Pacifiku te samoga Korpusa marinaca SAD-a te je kasnije naširoko umnožavana i korištena.
Pozadina bitke
Nakon američkog zauzimanja Marshallovih otoka te razornih napada američkih bombardera na utvrđene japanske otoke u otočju Karolina, japanski vojni vođe su ponovno procijenili situaciju na Pacifiku te su zaključili da će Amerikanci ići naprijed prema Marijanskom otočju i Karolinskom otočju. Kako bi se suprotstavili takvoj ofenzivi, Japanska carska vojska i Japanska carska mornarica su uspostavile unutrašnje linije obrane, šireći je na sjever prema Karolinskom otočju do Marijanskog otočja te prema Japanu prema vulkanskom otočju, zapadno prema Marijanskom otočju preko Karolinskog otočja te prema otočju Palau prema Filipinima.
U ožujku 1944. godine 31. japanska vojska, pod zapovjedništvom generala Hideyoshi Obata, je pridodana i aktivirana garnizonu za obranu unutrašnjih linija. Valja napomenuti da je japanska vojska veličinom bila kao američka, britanska vojska ili kanadski ekspedicijski korpus. Japanska vojska je imala mnogo divizija dok su Amerikanci imali 10 na vrhuncu, s 4., 6., 8. i 10. divizijom na Pacifiku; također valja napomenuti da se 10. američka vojska samo borila na Okinawi u proljeće 1945.
Plan invazije na Iwo Jimu
Zapovjednik japanskog garnizona na Chichi Jima je nominalno postavljen za zapovjednika trupa vojske i mornarice na Vulkanskom otočju. Nakon zauzimanja Marijanskog otočja Amerikanci su počeli svakodnevna bombardiranja japanskog glavnog kopna kao dio ‘Operacije Scavanger’. Iwo Jima je Japancima služila kao postaja za slanje izvješća o nadolazećim bombarderima koji su išli bombardirati japansko glavno kopno, što je omogućilo japanskoj protuzračnoj obrani da se pripremi za dolazak američkih bombardera.
Nakon zauzimanja Marshallovih otoka i bazi na njima u bitkama za Kwajalein i Eniwetok u veljači 1944. godine, Japanska carska vojska i Japanska carska mornarica šalju pojačanja na Iwo Jimu; 500 ljudi iz pomorske baze na Yokosuki i 500 ljudi sa Chichi Jima dolazi na Iwo Jimu tijekom ožujka i travnja 1944. godine. Istovremeno, sa pojačanjima koja su pristigla sa Chichi Jima i japanskog glavnog kopna, vojni garnizon na Iwo Jimi je brojao više od 5,000 ljudi. Gubitak Marijanskog otočja tijekom ljeta 1944.godine znatno je uvećao značaj Vulkanskog otočja za Japance, svjesni da bi gubitak ovih otoka omogućio Amerikancima zračne napade na japansko glavno kopno, što bi dovelo do poremećaja u ratnoj proizvodnji i padu morala kod stanovništva.
Nakon bitke za Leyte na Filipinima, Saveznici su imali dva mjeseca za odmor i pripreme daljnjih ofenzivnih operacija prije planirane invazije na Okinawu. Iwo Jima je strateški bila važna prvenstveno jer je tamo bila smještena zračna baza za japanske borbene avione koji su presretali američke dalekometne B-29 ‘leteće tvrđave’, te je pružala utočište i opskrbu za japanske pomorske snage kojima je bila potrebna bilo kakva podrška. Valja istaknuti da je Iwo Jima bila korištena kao polazišna baza za japanske zračne napade na Marijansko otočje od studenog 1944. pa sve do siječnja i tijekom siječnja 1945. godine. Zauzimanje Iwo Jime bi riješilo sve navedene probleme za Saveznike te pružilo polazišnu bazu za ‘Operaciju Downfall’ – potencijalnu buduću invaziju na japansko glavno otočje. Daljina puta koje bi B-29 bombarderi morali prijeći smanjila bi se za pola (hipotetički govoreći), a P-51 Mustang lovci bi bili smješteni na otoku te pružali pratnju i podršku bombarderima.
Američke procjene
Američki obavještajni izvori su bili uvjerenu da će Iwo Jima pasti u roku tjedan dana; u svjetlu tih optimističnih informacija donesena je odluka da se ide na zauzimanje Iwo Jime te operacija dobiva kodno ime ‘Operation Detachment’. Američke snage nisu bile svjesne da Japanci pripremaju složenu i dubinsku obranu, značajno se udaljivši od uobičajene strategije obrane plaže. Koliko su uspješne bile japanske pripreme za obranu govori činjenica da su nakon bitke stotine tona savezničkih bombi i tisuće streljiva teškog kalibra ispaljene na japanske položaje ostavile japanske vojnike gotovo neokrnjene i spremne na borbu koja će nanijeti teške gubitke marincima.
Japansko planiranje i pripreme za bitku
Do lipnja 1944. godine general Tadamichi Kuribayashi je određen da rukovodi obranom Iwo Jime. Kuribayashi je znao da Japan ne može dobiti bitku ali se nadao da će nanijeti velike gubitke u ljudstvu američkim snagama tako da bi SAD i njihovi saveznici, Australija i Britanija, bili primorani razmotriti pa čak i odgoditi invaziju na japansko glavno otočje. Tražeći inspiraciju u postavljanju obrane te analizirajući bitku za Peleliu, Kuribayashi je osmislio obranu koja je kršila japansku vojnu doktrinu; umjesto da postavi obrambene položaje na plažu gdje će se invazijske snage iskrcati te se suoči s njima izravno, odlučio se na stvaranje jake, uzajamno podržane obrane u dubini japanskih linija, koristeći statično i teško naoružanje kao što su mitraljezi i topništvo. Oklopni tenkovi Takeichi Nishi su bili predodređeni za korištenje kao zakamuflirano topništvo.
Zbog toga što tunel koji povezuje planinu s glavninom japanskih snaga nikad nije bio završen, Kuribayashi je organizirao južno područje otoka u i oko planine Suribachi kao polu-neovisni sektor, sa svojom glavnom obrambenom zonom podignutom prema sjeveru. Očekivani američki napadi s mora i iz zraka su ubrzali izgradnju intenzivnog sustava tunela koji su povezivali određene položaje tako da stražarski položaji koje bi Amerikanaci osvojili bi Japanci mogli ponovno osvojiti. Mreža bunkera i čuvarskih mjesta je pomogla u obrani, uz stotine skrivenih komada topovskog naoružanja, haubica i mina koje su bile postavljene duž cijelog otoka. Uz to japanska vojska je imala i haubice kalibra 320 mm te razne vrste eksplozivnih raketa i bombi.
Usprkos svemu japanska opskrba je bila nedostatna; trupe su bile opskrbljene sa samo 60% municije koja je bila dovoljna za protunapad jedne divizije, dok je hrane, vode i ostalih potrepština bilo dovoljno za samo 4 mjeseca. Brojni japanski snajperisti i zakamuflirana mitraljeska gnijezda su također bili postavljeni, a obrana je postavljena tako da svaki dio, svaki pedalj Iwo Jime bude podređen japanskoj obrambenoj oružanoj paljbi. Uz svo navedeno naoružanje Kuribayashi je na raspolaganju imao i šačicu kamikazi pilota koji su trebali napasti neprijateljsku flotu; kamikaze su uspjele ubiti 318 američkih mornara tijekom bitke. Usprkos svojim željama, Kuribayashi je, na zapovijed svoga pretpostavljenoga Honshua, morao ukloniti dijelove obrane sa plaža; ovo su bili jedini dijelovi japanske obrane koji su bili uništeni tijekom bombardiranja, prije iskrcavanja marinaca na kopno otoka.
Američke pripreme
Počevši već 15. lipnja 1944. godine, mornarica i zračne snage SAD-a su vršile svakodnevna bombardiranja Iwo Jime, čime je ovo postalo najduže i najintenzivnije bombardiranje u ratu na Pacifiku.
Bombardiranje otoka je bila kombinacija granata visokog kalibra ispaljenih od strane mornarice s brodova i zračnog bombardiranja, što je potrajalo 9 mjeseci. 17. lipnja razarač u pratnji USS Blessman šalje podvodni tim za miniranje 15 (Underwater Demolitiom Team, UDT-15) prema plaži Blue radi izviđanja; tom prilikom pogiba jedan ronilac od paljbe japanskog pješaštva. Sljedeću večer, 18. lipnja, USS Blessman pogađa bomba iz japanskog borbenog zrakoplova te ubija 40 mornara, uključujući 15 ljudi iz UDT-a. Nesvjesni Kuribayashijevog sustava obrambenih tunela, mnogi Amerikanci su pretpostavili da je većina ljudi iz japanskog garnizona ubijena zbog neprestanog bombardiranja.
General-major Harry Schmidt, zapovjednik marinaca koji su se trebali iskrcati, zahtijevao je intenzivno 10-dnevno bombardiranje otoka, prije sredine veljače i amfibijskog napada na kopno otoka. Tome zahtjevu se usprotivio kontraadmiral William H. P. Blandy, zapovjednik postrojbe za podršku amfibijskom napadu (Task Force 52), koji je vjerovao da mu takvo bombardiranje neće dozvoliti ponovnu opskrbu brodova streljivom prije iskrcavanja. Schmidt je nakon toga tražio 9 dana teškog bombardiranja; Blandy opet odbija njegov zahtjev te pristaje na bombardiranje od 3 dana. Ova odluka je ostavila gorak okus u ustima marinaca; nakon rata general-poručnik Holland M. Smith, zapovjednik ekspedicijskih trupa (Task Force 56, koja se sastojala od Schmidtovog 5.amfibijskog korpusa) sa žaljenjem izjavljuje ‘da je nedostatak oružane paljbe sa brodova koštao života marinaca tijekom cijele kampanje zauzimanja otoka od strane Saveznika’.
Svakom teškom ratnom brodu je dodijeljeno područje na koje je trebao pucati što je, u kombinaciji sa paljbom sa ostalih brodova, pokrivalo cijeli otok. Svaki pojedini ratni brod je pucao otprilike 6 sati prije obustavljanja paljbe na određeno vrijeme. Loše vrijeme 3 dana prije iskrcavanja dovelo je do nepoznatih i nesigurnih rezultata bombardiranja toga dana. Dva dana prije iskrcavanja vrijeme i trud koji su Japanci uložili u pripremu svojih topovskih položaja su postali jasni; došavši u domet baterija uz obalu teški razarač USS Pensacol je brzo pretrpio 6 pogodaka, uz 17 poginulih mornara. Kasnije, čamac s 12 ljudi je pokušao stati na mjesto gdje je bila ekipa za podvodna miniranja te je pogođen japanskom granatom te se brzo povlači. Za vrijeme pomaganja pogođenim plovilima, razarač USS Leutze također biva pogođen te pogiba 7 članova posade.
Dan prije iskrcavanja, topnici admirala Blandya su bili onemogućeni djelovati zbog kiše i oblaka. General Schmidt je kasnije iznio svoja razmišljanja, rekavši ‘da su imali samo 13 sati oružane potpore tijekom 34 sata dnevnog svijetla’. Ograničeno bombardiranje je imalo upitan uspjeh protiv neprijatelja zbog jake japanske obrane i dubokog ukopavanja; ipak, mnogi bunkeri i spilje su uništeni tijekom bombardiranja, što je polučilo ograničen uspjeh.
Japanci su počeli s pripremama za bitku još u ožujku 1944., što im je donijelo dodatnu prednost na početku bitke. Do dana iskrcavanja oko 450 američkih brodova je bilo smješteno oko Iwo Jime. U bitci je sudjelovalo oko 60,000 marinaca i nekoliko tisuća pripadnika inženjerske brigade za pomorska djelovanja Seabees.
