Autor: Matija Šerić

Američka izravna intervencija u ratu Irana i Izraela temeljito mijenja tijek sukoba i dinamiku odnosa na Bliskom istoku. Trumpova odluka da u nedjelju ujutro 22. lipnja gađa tri iranska nuklearna postrojenja njegov je najrizičniji i najhazarderskiji potez u oba mandata. Američki nevidljivi bombarderi B-2 gađali su bombama za probijanje bunkera nuklearna postrojenja Fordow, Natanz i Isfahan. Ubrzo nakon napada, Donald Trump je zaprijetio dodatnim napadima na Iran ako se Iran ne preda: „Zapamtite, preostalo je još mnogo ciljeva.“

Trebat će neko vrijeme da se utvrde učinci američkog napada, ali stručnjaci tvrde kako zračni napadi ne mogu eliminirati iranski nuklearni program budući da je raspršen diljem zemlje, većinom u podzemnim postrojenjima. Zračni napadi mogu samo usporiti razvoj nuklearnog programa, ali on ostaje egzistirati. Eksperti upozoravaju kako Iran može popraviti svoja nuklearna postrojenja i u potpunosti prekinuti suradnju s Međunarodnom agencijom za atomsku energiju (IAEA). Sasvim je očito kako se Iran predati neće, nego će se osvetiti za američke napade. Već se osvetio tako što je balističkim projektilima gađao Haifu i druge izraelske gradove. Međutim, prava osveta će tek uslijediti. Islamska Republika već desetljećima osmišljava načine i gradi kapacitete za veliki sukob s Amerikom.

Potencijalno zatvaranje Hormuškog tjesnaca

Jedan od izglednih iranskih poteza je zatvaranje Hormuškog tjesnaca. Riječ o morskom prolazu koji povezuje Perzijski i Omanski zaljev, tj. Indijski ocean. S jedne strane tjesnaca je Iran, a s druge Oman. Hormuški tjesnac je ključna trgovinska ruta, jedna od najvažnijih trgovinskih ruta na svijetu. Hormuzom pomorskim prometom dnevno prolazi oko 20% svjetske nafte (20 milijuna barela nafte), ali i 20% svjetskog ukapljenog prirodnog plina (LNG). Tjesnacem prolaze gigantske količine iranske, saudijske, iračke, emiratske i kuvajtske nafte. Što se tiče plina, najviše ga izvoze Katar i UAE. Na svom najužem dijelu Hormuški prolaz je širok samo 33 kilometra – stoga nije čudno da ga eksperti svrstavaju u globalna uska grla pomorskog prometa. Svako ometanje prolaza tankera od strane Irana rezultat će eksplozijom globalnih cijena nafte i plina.

Iran bi mogao djelomično ili u cijelosti blokirati pomorski promet tako što bi njegovi ratni brodovi napadali komercijalne tankere, kontejnerske i druge trgovačke brodove. Također, sa svoje obale uzduž Perzijskog zaljeva iranske oružane snage mogle bi projektilima, dronovima i bombama gađati druge brodove i tako blokirati prolaz. Nešto slično su već radili Huti pobunjenici iz Jemena koji su proteklih godina u jeku sukoba Hamasa i Izraela gađali američke, britanske i druge zapadne brodove koji su plovili Crvenim morem i Sueskim kanalom. Postoji opcija da iranska mornarica postavi podvodne mine u Hormuz i tako učinkovito paralizira plovidbu i globalnu opskrbu naftom tjesnacem.

Ponavljanje povijesti

Zatvaranje Hormuza 2025. ne bi bilo prvi put. Doduše, Iran nikada nije službeno zatvorio tjesnac, ali ga je ometao 1980-ih tijekom Iransko-iračkog rata. Iranci su kroz raketiranja i sabotaže otežavali plovidbu iračkim, kuvajtskim i saudijskim tankerima. Globalne cijene nafte tada su skočile preko 150 posto. Ako bi se nešto slično dogodilo ove godine, globalne cijene nafte bi porasle za oko 200, 300 ili 400 posto. Nacionalne vlade i komercijalne naftne kompanije morale bi tražiti alternativne, skuplje i duže rute za transport nafte. Alternativna ruta je plovidba oko juga Afrike – Rta Dobre nade. Iako postoje neke alternativne naftovodne rute, one mogu preuzeti samo mali dio prometa – otprilike 2,6 milijuna barela nafte dnevno.

Nebeske cijene energenata i robe

Takav potez bi drastično povećao troškove brodara, što bi se automatski povećalo cijene nafte i naftnih derivata i plina. Povećanje cijena energenata znači prije ili kasnije poskupljenja svih ostalih roba široke potrošnje. Drugim riječima, inflacija bi ponovo eksplodirala u velikim dijelovima svijeta. Ulagači i burze reagirali bi vrlo loše na zatvaranje Hormuza, što bi dodatno povećalo nestabilnost na svjetskim financijskim tržištima.

Zemlje ovisne o uvozu nafte i LNG-a (Kina, Japan, Južna Koreja, Indija ali i države članice EU) morale bi poduzeti mjere za osiguranje svojih energetskih zaliha. Indija oko 40% svoje nafte i 50% plina uvozi kroz tjesnac, dok 40% nafte i 30% plina za Kinu se doprema Hormuzom. Paraliza prometa tjesnacem pojačala bi međunarodne napore za prekid vatre Irana s Izraelom i SAD-om. Zbog rata Irana i Izraela dosad je već oko tisuću brodova doživjelo probleme s GPS navigacijom, što uvelike otežava plovidbu.

Rat zbog Hormuza

Postoji mogućnost da bi neke od ugroženih sila posegnule za vojnom intervencijom kako bi nasilno osposobile plovidbu Hormuškim tjesnacem. Jedna Kina bi mogla vojno intervenirati da osposobi plovidbu. Kina je iranski partner i glavni rival SAD-a. Kineska intervencija bi, naravno, dodatno povećala geopolitičke napetosti i mogla bi čak dovesti do globalnog rata. U svakom slučaju, ako Iranci zatvore ili pokušaju zatvoriti prolaz, Amerikanci će reagirati. Amerika imaju svoju 5. flotu stacioniranu u obližnjem Bahreinu. Cilj flote je očuvati slobodu plovidbe u tjesnacu. Blokiranje prolaza moglo bi rezultirati ratom iranske i američke flote.

Amerikanci u regiji postaju meta

Iran bi se mogao osvetiti Americi za napade na njegova nuklearna postrojenja tako da na izravan ili neizravan način napadne američke postrojbe i imovinu na Bliskom istoku. Sjedinjene Države imaju desetak tisuća raspoređenih vojnika u regiji. Američke trupe stacionirane su u bazama u arapskim zaljevskim državama koje se nalaze preko puta Irana s druge strane Perzijskog zaljeva: Bahrein, Katar, Kuvajt i UAE. Iran se dosad suzdržavao od napada na američke snage, ali sada bi se to moglo stubokom promijeniti. Nema sumnje kako bi iranski napadi balističkim, krstarećim i hipersoničnim projektilima bili vrlo efikasni jer su te mete znatno bliže Iranu nego izraelske. Iako američke baze imaju sofisticiranu protuzračnu obranu kao i Izrael, ne bi mogle presresti sve projektile. Budući da su mete bliže, Amerikancima bi bilo znatno teže reagirati.

Potencijalni napadi na energetska postrojenja u regiji

Za osvetu bi Iran mogao gađati naftna i plinska postrojenja u regiji kako bi dodatno otežao globalnu opskrbu energentima i podignuo cijenu. Nešto slično su Iranci vrlo vjerojatno izveli 2019. (službeno su napad izveli Huti) kada su dronovima napali saudijska naftna postrojenja. Tada se saudijska proizvodnja nafte smanjila za 50%. Napad je pokazao koliko su energetska infrastruktura i globalno tržište ranjivi na asimetrične prijetnje i regionalne sukobe. Iranski napadi mogli bi izazvati lančanu reakciju eskalacije sukoba, uključujući izravne vojne odgovore Saudijske Arabije ili UAE-a. Tako bi se ponovo oživio sunitsko-šijitski sukob.

Razorno djelovanje iranskih partnera

Iran se u svojoj osveti može i dalje osloniti na svoje partnere u regiji. To su Huti, Hezbolah, Hamas te razne šijitske milicije u Iraku. Svi oni bi mogli dronovima i projektilima udarati po američkim ciljevima. Iranci bi mogli putem svoje tajne službe (MOIS) napasti neprijateljske ciljeve u regiji, ali i u svijetu. I to ne bi bilo prvi put. Tijekom 1990-ih napadnut je židovski centar u Argentini. Još jedan poznati primjer je napad iz 2012. u Bugarskoj, kada je bombaš samoubojica, za kojeg se vjeruje da je povezan s Hezbolahom i iranskim obavještajnim strukturama, ubio pet izraelskih turista i bugarskog vozača autobusa u gradu Burgasu.

Opasna vremena

Summa summarum, stanje na Bliskom istoku je uzavrelo i sljedeći dani su ključni. Kako će se Iran osvetiti Americi najvažnije je pitanje. U sljedećim satima i danima mogli bi koračati prema geopolitičkoj eskalaciji koja nije viđena desetljećima, gotovo od Drugog svjetskog rata. Trump je prešao Rubikon u želji da okonča rat, ali rizik je ogroman. Jedan pogrešan korak mogao bi zapaliti čitavu regiju i gurnuti velike sile u izravan sukob.