U nastavku donosimo drugi dio izvrsnog i vrlo poučnog intervjua sa stručnjakom za međunarodne odnose i diplomaciju, izvanrednim profesorom na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, dr. sc. Petrom Popovićem.
– Može li Europska vojska o kojoj govori Emmanuel Macron biti poželjna i učinkovita alternativa NATO-u?
Postoji nekoliko razloga zbog kojih se sve češće govori o „europskoj vojsci“ iako je takav projekt u biti neostvariv. Prvenstveno, riječ je o političkoj paroli koju promiču francuski predsjednik Macron i neki drugi čelnici, u cilju jačanja koncepta europske strateške autonomije. Međutim, zapadnoeuropski lideri su svjesni da bi takvo što zahtijevalo ukidanje jednoglasnosti u donošenju odluka unutar EU, a što zemlje srednje i istočne Europe (poput Poljske, Češke, baltičkih članica), tradicionalno naklonjene SAD-u, neće nikada prihvatiti.
S druge strane, SAD koristi argument o vojsci EU kao potencijalnoj alternativi NATO‑u, iako nije jasno zašto bi jedinstvena europska vojska naspram 23 nacionalne vojske automatski značila prekid savezništva sa SAD‑om. Odgovor se između redaka krije u već spomenutim enormnim izdacima za obranu, ali relativno slabim europskim obrambenim potencijalima. Američki stav je, naime, motiviran interesima vlastitog vojno‑industrijskog kompleksa. Inicijative poput PESCO‑a i Europskog obrambenog fonda (EDF) smatraju se prijetnjom zatvaranju europskog tržišta za američke tvrtke. To neizravno potvrđuje i izvještaj Maria Draghija prema kojem je između lipnja 2022. i lipnja 2023. čak 78 % obrambenih narudžbi EU članica otišlo izvan Unije – od toga 63 % američkim proizvođačima. Drugim riječima, SAD profitiraju od fragmentirane zajedničke obrambene i sigurnosne politike EU, a što ujedno i objašnjava zašto Trump inzistira na pragu od 5%.
U trenutnim geopolitičkim okolnostima fragmentirana zajednička obrana je za sigurnost EU pogubna. Jedinstvena EU obrana omogućila bi učinkovitiju nabavu putem objedinjenih narudžbi, a to bi po ekonomiji razmjera značilo i smanjenje troškova po jedinici, umjesto da svaka zemlja kupuje malu količinu s višom cijenom i usklađuje različite nabavne procedure. Potom, zajedničko ulaganje u istraživanje i razvoj (R&D) putem EDF-a i sličnih programa omogućilo bi jaču inovativnost i smanjenje ovisnosti o tehnologijama izvana. Drugim riječima, EU bi postala konkurentna američkim proizvođačima. Nadalje, interoperabilnost bi se unaprijedila. Danas Europa koristi stotine različitih oružanih sustava koje je teško međusobno integrirati, dok bi jedinstvena obrana omogućila standardizaciju, štedeći vrijeme, novac i logističke kapacitete.
Konačno, europsko oslanjanje na američki vojno-industrijski kompleks rezultira jakom vojno-tehnološkom ovisnošću o SAD-u. Ova oprema dolazi s uvjetima poput softverskih ažuriranja, rezervnih dijelova i satelitske potpore, kojima upravlja američka država i kompanije. Stoga postoji opravdani „kill-switch“ rizik da SAD onemogući funkcionalnost te opreme, što dodatno podcrtava političku zanemarivost i stratešku podređenost, ako ne i vazalni status Europe. Dakle, isticanje EU vojske kao alternative NATO-u isključivo je u svrhu skretanja pažnje s gorućih problema europske obrane kako bi se unosno poslovanje i politička dominacija SAD-a održali.
– Smatrate li da Rusija, Kina, Iran, Brazil, Indija, Sjeverna Koreja i druge države BRICS-a i partneri u budućnosti mogu napraviti svojevrsni antizapadni NATO? Vidimo da je BRICS prvenstveno gospodarski pakt jer niti Rusija ni Kina nisu pomogle vojno Iranu u njegovom sukobu s Izraelom i SAD-om.
Vojni savez BRICS-a je nerealan iz više razloga. U prvom redu, to je raznorodna skupina zemalja koju isključivo veže otpor prema američkoj hegemoniji. Ako im je doista cilj dedolarizacija svjetske ekonomije, onda je ključ uspjeha pragmatično ne-djelovanje. Udaru dolara kao svjetskoj rezervi najviše pridonosi sam SAD, bilo da je riječ o Bidenovoj politici neobuzdanog nametanja ekonomskih sankcija (kojom je danas pogođena svaka četvrta država na svijetu); bilo da je riječ o Trumpovim carinskim ratovima. Bilo kakvo iskakanje s inicijativama dubljeg povezivanja, posebice vojnim, bilo bi kontraproduktivno.
Dovoljno je pogledati posljednji samit BRICS-a u Kazanu potkraj 2024. na kojemu je deklarativno zauzet stav o smanjenju ovisnosti o dolaru kroz lokalne valute i nove platforme za plaćanje, ali bez ikakve odluke o alternativnoj zajedničkoj valuti. Nadalje, države BRICS-a imaju ne samo različite vojne potencijale nego i različite strateške interese. Kada bi se BRICS vojno i gospodarski integrirao kao SAD i Europa, to bi neminovno vodilo ka kineskoj hegemoniji. Indija, recimo, nikada ne bi pristala na vojni savez s Kinom, držeći se svoje tradicionalne politike odbijanja formalnih vojnih saveza. Čak i unutar Quad formata sa SAD-om, Australijom i Japanom, Indija inzistira da to nije vojni savez već platforma za suradnju u području sigurnosti i ekonomije.
U tom kontekstu treba shvatiti i odsustvo potpore Iranu tijekom „dvanaestodnevnog rata“. Primjerice ugovor o strateškom partnerstvu Rusije i Irana ne sadrži klauzulu o uzajamnoj obrani. Doduše pitanje je bi li Rusija uopće mogla pomoći Iranu s obzirom na iscrpljivanje u ratu u Ukrajini (znamo da nije mogla pomoći Armeniji i Assadovom režimu). Kina opskrbljuje Iran materijalima za balističke rakete, ali u ovom slučaju američki je napad poslužio Pekingu kao dodatna potvrda njihovim optužbama da je SAD neodgovorna sila i remetilački faktor u međunarodnoj zajednici.
Međutim, u javnosti se previđa važna činjenica: Iran uopće nije zatražio vojnu pomoć. Mislim da time Teheran pokazuje svoju stratešku samostalnost i svjesnu odluku da izbjegne ovisnost o Rusiji i Kini. Teheran se vidi kao regionalni lider „osovine otpora“ i odbija posredničku vojnu potporu. Čak i aktualne pregovore o kupnji protuzračnog kineskog sustava kineskog 9‑HQ, za koji je Teheran jako zainteresiran, treba uzeti sa rezervom. Ukoliko Kina vojno osposobi Iran, ta bi zemlja zapala u istu vojno-tehnološku ovisnost kakvu Europa ima sa SAD-om. Političke implikacije takve ovisnosti su očigledne. Naime, Kina zasigurno ne gleda blagonaklono na iranski nuklearni program, budući da on predstavlja sigurnosni rizik za cijelu bliskoistočnu regiju o čijoj nafti kinesko gospodarstvo uvelike ovisi.
– Živimo li danas u multipolarnom svijetu? Neki geopolitički stručnjaci tvrde da je SAD i dalje jedina prava supersila, dok drugi navode uz SAD, Rusiju i Kinu kao tri supersile koje se bore za globalnu prevlast. U svakom slučaju, moć i utjecaj SAD-a su se od 11. rujna 2001. do danas uvelike smanjili, a ruski i kineski utjecaj povećali.
Ne samo da ne živimo u sistemu nove multipolarnosti, nego je upitno je li američki unipolarni poredak ikada postojao u pravom smislu te riječi. SAD bi nakon Hladnog rata doista ostvario svjetsku hegemoniju da je uspio integrirati u međunarodni liberalno-demokratski sustav Rusiju, Kinu, Bliski istok i Sjevernu Afriku (konkretno, naftom bogate države pod sankcijama Irak, Iran i Libiju). Demokratizacija tih zemlja, bilo putem vojne sile i smjene režima kao u slučaju Iraka i Libije; bilo integriranjem u tržišnu ekonomiju kao u slučaju kineskog članstva u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, pokazalo se povijesnim neuspjehom neoliberalnog projekta. Posljedice tog poraza osjećamo danas, ali to ne znači da smo automatski zakoračili u novi multipolarni svijet. Koncept polarnosti pretpostavlja teritorijalno određenu hegemoniju; kao u Hladnomu rat kada je bipolarnost značila neupitnu prevlast SAD-a, odnosno Sovjetskog Saveza u njihovim sferama utjecaje čije su linije razgraničenja presijecale gradove (npr. Berlin), države (npr. Sjeverna i Južna Koreja), i čitave kontinente (npr. Europa). U okolnostima propale post-hladnoratovske unipolarnosti, upravo je borba u ocrtavanju granica novih sfera utjecaja ono što čini surovu realnost današnjice u istočnoj Europi, Bliskom istoku i Jugoistočnoj Aziji.
Iako su ove tri regije glavna žarišta, širenje utjecaja odvija se na svjetskoj razini specifičnom deteritorijaliziranom logikom hibridnog ratovanja, dezinformacijskih kampanja, te pretvaranjem ekonomske međuovisnosti u oružje političkog utjecaja. Primjerice Kini je u neposrednom interesu kontrola Jugoistočne Azije, ali njezin se utjecaj širi duž linije projekta Jedan pojas jedan put. Kina dominira u Africi, nameće se u Arktičkoj regiji, te je prisutna u Latinskoj Americi, koja se tradicionalno drži američkom sferom utjecaja od posebnog značaja. Od tuda Trumpove pretenzije prema Panami, Kanadi i Grenlandu, kao i spekulacije o potencijalnim vojnim intervencijama u Venezueli i Meksiku.
Primjer koji dobro oslikava sadašnju situaciju je naše neposredno susjedstvo, Zapadni Balkan. Na tom se području isprepliću interesi EU, Rusije, Njemačke, Britanije, Francuske, Mađarske, Turske, SAD-a, te Kine. Međutim, ono što je znakovito na primjeru Zapadnog Balkana, ali i drugih spornih regija, jest raznolikost sredstava kojima velike sile nastoje postići dominaciju. Neke to čine izravnim ulaganjima ili davanjem nepovratnih sredstava; neke ideološkom propagandom i dezinformacijskim kampanjama, neke izvozom prijeko potrebnih resursa, a neke vojno-tehnološkom ovisnošću.
Dok je hladnoratovsku bipolarnost teritorijalno određivala ideologija i monopol nad nuklearnim oružjem, današnji je sistem heterogen i višedimenzionalan. Umjesto multipolarnosti, suvremene strukture su, kako ih je označio indijski profesor Amitav Acharya, „multipleksne“. Ukoliko i dođe do neke buduće multipolarnosti, uniformni oblik hegemonije određenog pola na određenom prostoru (u smislu ideološke, kulturne, ekonomske i političke kompaktnosti) čini se nemogućim.
Razgovor vodio Matija Šerić.
