Autor: Matija Šerić
Panamski kanal je otvoren 1914. ali tu priča o kanalu kroz Nikaragvu nije završena. To nije čudno budući da bi izgradnja Nikaragvanskog kanala skratila pomorsku rutu između New Yorka i San Francisca za otprilike 800 kilometara u odnosu na Panamski kanal. Razlog je geografski položaj Nikaragve, koja omogućuje izravniju trasu između Atlantskog i Tihog oceana. Nikaragvanska ruta smanjila bi vrijeme plovidbe i troškove goriva za brodove koji plove između istočne i zapadne obale SAD-a.
Koncem 1920-ih Amerikanci su ozbiljno razmatrali gradnju kanala, ali je Velika depresija okončala taj pokušaj. Između 1939. i 1940. godine, dok je Drugi svjetski rat u Europi bio u tijeku, provedena je nova studija za izgradnju kanala za teglenice. Razmatrane su tri varijante s minimalnim dubinama kanala od 1,8 m, 3,0 m i 3,7 m. Ideja o velikom kanalu, s dijelom iskapanja zemljišta koji bi se trebao obaviti atomskim bombama, ponovno je oživljena 1960-ih u sklopu projekta Plowshare. No, i taj pokušaj nije realiziran.
Propali projekt HKND
Projekt HKND (Hong Kong Nicaragua Canal Development) bio je ambiciozna inicijativa za izgradnju Nikaragvanskog kanala, predložena 2013. pod vodstvom kineskog poduzetnika Wang Jinga. Plan je predviđao izgradnju kanala dužine 278 kilometara koji bi povezivao Karipsko more s Tihim oceanom preko jezera Cocibolca. Projekt je trebao uključivati i dodatne infrastrukturne objekte: luke, aerodrome i slobodne zone. Procijenjen je na više od 50 milijardi dolara. Vlada Nikaragve dala je HKND-u koncesiju na 50 godina, uz mogućnost produljenja na još 50 godina, što je izazvalo kontroverze. Projekt je naišao na snažan otpor ekoloških organizacija, koje su upozoravale na potencijalnu devastaciju okoliša. Skeptici su dovodili u pitanje stvarnu izvedivost projekta, tvrdeći da Wang Jing nema novca niti političku podršku Pekinga. Nakon godina zastoja, koncesija HKND-u ukinuta je svibnju 2024. Iako su početni radovi na trasi započeli, kanal se nije nikada izgradio.
Potencijalni kanal mijenja sve
Najnovije ideje
Sredinom studenog 2024. predsjednik Daniel Ortega je na 17. poslovnom summitu Kina-Latinoamerika i Karibi u Managui kineskim ulagačima predstavio ideju za izgradnju međuoceanskog Nikaragvanskog kanala u dužini od 445 kilometara. Kanal bi bio alternativa za brodovima pretrpani i politikom preopterećeni Panamski kanal. Panamskim kanalom prolazi otprilike 6% svjetske pomorske trgovine, a muku muči s niskim razinama vode i zagušenjima brodskog prometa. To generira velika kašnjenja i troškove. Panamski kanal zabilježio je pad prometa od 29% u prošloj fiskalnoj godini zbog suše. Točnije, od listopada 2023. do rujna 2024., kanalom je prošlo samo 9.944 plovila, u usporedbi s 14.080 prethodne godine.
Na velikom summitu na kojem su sudjelovali predstavnici 29 država, Ortega je predstavio najnoviju inačicu kanala. Početna točka kanala bila bi planirana dubokovodna luka u Bluefieldsu na karipskoj obali. Potom bi kanal prolazio sjevernom Nikaragvom preko jezera Managua/Xolotlán prije nego što stigne do luke Puerto Corinto na obali Tihog oceana. Ambiciozni projekt predsjednika predstavlja značajan pomak od prethodne inicijative. HKND kompanija je planirala rutu kroz jezero Cocibolca.
Kao dio novog prijedloga, kineska kompanija CAMC potpisala je ugovor s Ministarstvom prometa i infrastrukture Nikaragve za izgradnju pristaništa u Bluefieldsu. Projekt kanala sastojao bi se od četiri segmenta, a Ortega je sugerirao da bi mogao privući ulaganja i kineskih i američkih tvrtki. Inicijativa se pojavila u trenutku kada Nikaragva nastoji pozicionirati sebe kao ključnu poveznicu u svjetskoj pomorskoj trgovini. Detalji o financiranju i procjenama utjecaja na okoliš nisu otkriveni.
Prepreke za izgradnju
Skeptici su već ranije dovodili u pitanje izvedivosti kanala zbog upitne ekološke i financijske održivosti. Ugroženo bi bilo jezero Cocibolca koje je glavni izvor pitke vode za zemlju. Uništena bi bila staništa mnogih biljnih i životinjskih vrsta. Geološke aktivnosti, poput potresa i vulkanske aktivnosti, mogu otežati dugoročnu stabilnost infrastrukture. Prisilno raseljavanje lokalnog stanovništva, uključujući autohtone zajednice, izazvalo bi socijalne nemire i gubitak kulturnog identiteta. Tu je i rizik od financijske neodrživosti, budući da je trošak projekta ogroman (spominju se brojke od 50 do čak 80 milijardi $), a povrat investicije neizvjestan zbog konkurencije u Panami. Cijena je velika zbog konstrukcije luka, cesta, mostova, te potencijalne naknade za raseljavanje lokalnog stanovništva. Stoga je jasno da projekt može izvesti samo veliki financijer i to država poput Kine.
Prednosti i rizici izgradnje
Izgradnja Nikaragvanskog kanala mogla bi donijeti brojne prednosti. Gospodarstvo Nikaragve moglo bi značajno profitirati kroz prihode od tranzitnih pristojbi, otvaranje novih radnih mjesta i poticanje razvoja povezanih grana poput turizma i prometa. Panamski kanal dobio bi poželjnu alternativu pogotovo u situacijama zagušenja ili suša. Kanal bi ojačao geopolitičku i pomorsku važnost Nikaragve pozicionirajući je ključnim čvorištem međunarodne trgovine.
Ako bi Kina izgradila Nikaragvanski kanal, to bi moglo značajno povećati njen geopolitički utjecaj u Srednjoj Americi – regiji koju Amerikanci smatraju svojim dvorištem. Washington bi to doživio kao prijetnju svojoj regionalnoj dominaciji, što bi moglo pogoršati odnose između dviju supersila. Uslijedili bi novi oblici trgovinskog, pomorskog i/ili cyber ratovanja. Kinezi bi dodatno osnažili svoju inicijativu Novog puta svile, stvarajući ključnu trgovinsku rutu. Moguće da bi Amerikanci krenuli proširivati Panamski kanal.
Nikaragva bi se još više politički i ekonomski vezala uz Kinu i BRICS i pokazala put drugim zemljama u regiji u kojima su na vlasti ljevičarske i antiameričke vlade. Treba znati da su Peking i Managua uspostavili službene diplomatske odnose tek u prosincu 2021. Dotad su Nikaragvanci priznavali Tajvan. Realizirani Nikaragvanski kanal mogao bi navesti i druge zemlje da preispitaju regionalna savezništva i vide koja partnerstva donose više koristi. Naposljetku, u 21. stoljeću prevladavaju opipljivi interesi, a ne ideologije. One dobrim dijelom služe za opravdavanje tih interesa.
