Autor: Matija Šerić
Država kao poduzeće
Ivan Iljin je bio konzervativnih monarhističkih uvjerenja u duhu slavenstva. Počevši sa svojom tezom 1918. o Hegelovoj filozofiji, publicirao je mnoge radove o političkim, društvenim i vjerskim temama koje se tiču povijesne misije Rusije. Nastojao je odgovoriti na pitanje što je Ruse navelo da pokrenu i realiziraju Oktobarsku revoluciju. Odgovor je našao u slabom i posrnulom samopoštovanju ruskog naroda. Kao rezultat, nastalo je obostrano nepovjerenje i sumnjičavost između države i naroda. Vlasti su konstantno zlorabile svoje ovlasti rušeći pritom jedinstvo naroda.
Iljin je smatrao da država treba biti ustrojena kao poduzeće u kojem su građani članovi s određenim pravima i obvezama. Smatrao da je Rusi imaju pogrešan odnos prema privatnom vlasništvu i veleposjedima jer su vjerovali da oni nisu stečeni teškim i poštenim radom već krađom, mitom i korupcijom utjecajnih dužnosnika. Stoga su Rusi negativno gledali na privatno vlasništvo. Ti čimbenici, prema Iljinu, vodili su prema revoluciji i egalitarizmu.
Pobornik tradicije i Crkve
Alternativni put za Rusiju je bio koncept „savjesti prava“ pojedinca temeljen na moralnosti i religioznosti. Iljin je kao monarhist vjerovao da monarhistička savjest prava odgovara vrijednostima kao što su vjerska poniznost i obitelj. Njegov ideal je bio monarh iliti „car“ koji bi služio dobru države, ne bi pripadao ni jednoj stranci i ujedinio bi cijeli narod bez obzira na njegova uvjerenja. Ipak, Iljin je bio kritičan prema monarhiji u Rusiji, uključujući i posljednjeg cara Nikolu II. Zanimljivo da je u mnogim svojim radovima Iljin bio čak prijateljski nastrojen prema fašizmu, čak i nakon 1945., iako se čvrsto odupirao nacizmu zbog njegove ksenofobičnosti. Kao protivnik sovjetskog komunizma i zapadne demokracije, Iljin je predodredio poseban put za Rusiju utemeljen na promociji Ruske pravoslavne crkve i tradicionalnih vrednota koje bi trebale donijeti duhovnu obnovu ruskog naroda.
Reportaža u utjecaju Iljina na Putina
Iljin inspirira Putina u odnosu prema Ukrajini
Intrigantno je da je zbog snažnog utjecaja Iljina na Putina i njegov krug CIA čak požurila pripremiti analizu koja proučava ulogu Iljina u Putinovu razmišljanju i što bi to moglo značiti za poteze ruskog vođe u budućnosti. Kada gledamo iz perspektive 2025. godine izgleda kako američki političari nisu dovoljno pažnje posvetili saznanjima svojih tajnih službi. Opće je poznato kako je npr. Iljin imao vrlo negativan stav prema Ukrajini, točnije imperijalni i negatorski odnos. Smatrao je da Ukrajinci nisu zaseban narod, već samo „ogranak“ ruskog naroda, a ukrajinski identitet opisivao je kao umjetni politički projekt koji su, prema njegovom mišljenju, potaknuli ruski neprijatelji. Ukrajinsku državnost potpuno je odbacivao, tvrdeći da bi neovisna Ukrajina predstavljala smrtnu opasnost za Rusiju i njezin povijesni poredak. Zbog toga je zagovarao čvrstu integraciju Ukrajine u „jedinstveni ruski državni organizam“.
Putin prepoznaje sebe u Iljinovim proročanskim tekstovima
Iljin je posebno naglašavao pravoslavlje, domoljublje, zakon i privatno vlasništvo kao temeljne osnove za rusku državu. Pišući iz izbjeglištva tijekom Staljinove vladavine i Velikog patriotskog rata (Drugi svjetski rat), on je slavio junake građanskog rata s dubokim poštovanjem i romanticizmom, čiji su odjeci opet odzvanjali u modernoj Rusiji. Putin je mogao pronaći mnogo toga privlačnog u Iljinovim riječima: „Heroj preuzima teret svoje nacije, teret svojih nesreća, svoje borbe, svojih istraživanja, i nakon što preuzme taj teret, on pobjeđuje – pobjeđuje već samim tim, označavajući cijeli put prema spasenju. I njegova pobjeda postaje prototip i svjetionik, postignuće i poziv, izvor pobjede i početak pobjede za sve povezane s njim u jednu cjelinu patriotskom ljubavlju. Zato on ostaje svom narodu živi izvor veselja i radosti, i njegovo ime zvuči kao pobjeda.“ Iljin je pisao tekstove koji bi se moglo nazvati proročanskim, a Putin je u njima vidio sebe kao junaka Rusije.
Godine 2011. Putin naveliko propagira Iljinove ideje
Kad su ujesen 2011. u Rusiji počeli izbijati antivladini prosvjedi nadahnuti Arapskim proljećem i Putinovim najavljenim povratkom na mjesto predsjednika, Putin je počeo otvoreno koristiti nacionalističku retoriku i zagovarati tradicionalno-konzervativne vrednote kao stupove na kojima počiva suvremena Rusija. Zato je u veljači 2012. dobio potporu Ruske pravoslavne crkve na čelu s patrijarhom Kirilom koji je u početku pokazivao simpatije za prosvjede. Promjena odnosa Crkve prema Putinu bila je upečatljiva, ali je ona označila nastanak središnjeg narativa Putinova povratka predsjedništvu. Taj narativ je podrazumijevao ne nostalgiju prema sovjetskim vremenima, već prema daljoj carističkoj prošlosti i uradcima, između ostalih, i Iljina.
Kad se suočio s prosvjedima Putin se želio prikazati kao netko tko nije bio samo jamac ostvarenja sovjetskih vremena već i vođa nacije u dubljem smislu: zaštitnik društvenih i kulturnih vrednota tradicionalne Rusije. U seriji od sedam deklaracija tijekom izborne kampanje 2012. u vodećim medijima, Putin je naglasio potpuno konzervativnu viziju zemlje koja se referirala na „ruski civilizacijski model“ (iliti Treći Rim), dijametralno suprotan „dekadentnim“ vrednotama Zapada koje su predstavljali prosvjednici na ulicama. Putin je izabrao strategiju koja je polučila rezultate, odnosno malo pomalo je utišala prosvjede i zadobila potporu širokih narodnih masa običnih Rusa. Iljinova uloga tu je bila ključna.
Putinov slavni govor u Münichu 2007.
Euroazijska politika
I osnivanje Euroazijske ekonomske unije 2014. može se povezivati s Iljinom. Euroazijanizam u Rusiji je duboko konzervativna filozofija pogonjena političkim emigrantima i intervencionističkom politikom SSSR-a. Ponovo se pojavila 1990-ih povezavši religiozne i monarhističke ideje emigranata poput Iljina, ali i geopolitičkih stratega kao što su Sir Halford Mackinder, Karl Haushofer i drugi, a u novije vrijeme i Aleksandar Dugin.
Iljin posthumno oblikuje rusku državnu politiku
Sve u svemu, utjecaj Iljina na Putinovu viziju moderne Rusije je ogroman. Njegove ideje ne nalaze se samo u predsjednikovim govorima, nego se osjećaju i u oblikovanju državne ideologije, kulturne politike, pa čak i vojnog narativa kojim Kremlj opravdava svoje vanjskopolitičke ambicije. Iljin je Putinu dao teorijsku podlogu za koncept Rusije kao posebne civilizacije s vlastitim vrijednostima, ciljevima i povijesnom misijom, što se jasno očituje u ruskoj vanjskoj politici posljednjih petnaestak godina.
U tom kontekstu, suvremena Ruska Federacija nije samo država koja se brani od vanjskih utjecaja, nego projekt obnove nacionalnog identiteta i povratka kršćansko-pravoslavnim temeljima na kojima, prema Putinu i Iljinu, počiva ruska povijesna veličina. Upravo zato se Iljinov duh i danas nadvija nad ruskom politikom – kao intelektualno opravdanje autoritarnosti, tradicionalizma i sve snažnijeg naglašavanja ruskog „posebnog puta“.
Prvi dio analize nalazi se ovdje.
Izvori:
Myers, S. L. (2016.) The New Tsar: The Rise and Reign of Vladimir Putin, New York: Vintage Books
https://www.foreignaffairs.com/articles/russian-federation/2015-09-20/putins-philosopher
