Autor: Matija Šerić
Nakon brojnih terorističkih napada čečenskih ekstremista, poput školske krize u Beslanu u jesen 2004., ali i Narančaste revolucije u Ukrajini krajem iste godine, Ruska Federacija se našla u neugodnoj poziciji. Premda je stanje u državi bilo uvelike stabilizirano nakon turobnih 1990-ih, prijetnje su dolazile i izvana i iznutra. Ruski predsjednik Vladimir Putin, iako se uglavnom uspješno nosio s izazovima u unutarnjoj i vanjskoj politici, morao je osmisliti viziju suvremene Rusije. Imati viziju bilo je važno kako bi ta velika država ostala na okupu, ali je i bilo prijeko potrebno posjedovati agendu koja će zadovoljiti ruske nacionaliste. Predsjednik nije osmišljavao neke svoje posebne ideje, već je u povijesti pronašao nadahnuća za buduća vremena, odnosno 21. stoljeće.
Putinov govor iz 2005.
Prilikom svoga godišnjeg obraćanja Dumi i Vijeću Federacije u travnju 2005. Putin je pozvao na novo nacionalno jedinstvo protiv onih koji bi izazvali državu, unutar i izvan domovine. Počeo je govor tako da država treba razmotriti „dublje značenje vrijednosti kao što su sloboda i demokracija, pravda i legalitet“. Zatim je ispalio poznatu rečenicu da je „slom SSSR-a najveća geopolitička katastrofa 20. stoljeća“ jer su deseci milijuna ruskih državljana ostali izvan ruske države. Ali je i izrekao da „oni koji traže obnovu sovjetskog sustava nemaju mozga“. Putin je mislio obnoviti nešto starije, vrjednije i dublje: ideju ruske nacije, apsolutnu moć „Trećeg Rima“. Zacrtao je svoj smjer koji je bio različit za 180 stupnjeva od zapadnih vrednota koje su dotad bile nametane Rusima.
Ivan Iljin – simbol antikomunističke Rusije
Stare ruske nacionalističko-domoljubne ideje Putin je zapazio u starim povijesnim knjigama koje je osobno preferirao kao ljubitelj povijesti. Ideju Rusije za novi milenij pronašao je u mislima i idejama političkog i religijskog filozofa Ivana Aleksandroviča Iljina (1883.-1954.). Iljinove ideje ponudile su intelektualnu osnovu za Putinovo razumijevanje pozicije Rusije na međunarodnoj sceni i postat će sve važnije u posljedičnim političkim debatama.
Iljina su boljševici više puta uhićivali i protjerali van zemlje 1922. Kao pripadnik „bijele“ antikomunističke Rusije u egzilu, Iljin je prihvatio viziju pravoslavnog ruskog identiteta kojeg su komunisti nastojali zatirati. U Iljinovim spisima Putin je našao puno materijala koji su podržavali njegove namjere o obliku države kakvu je htio stvoriti, čak i zamisao „suverene demokracije“. Putin nije oplakivao krah sovjetskog sustava već je žalio za krahom povijesne ruske ideje. Godine 2005. je bilo prvi puta da je Putin citirao Iljina, čiji su radovi počeli otvoreno cirkulirati tek nakon perestrojke i glasnosti 1980-ih.
Rusija – suverena nacija
„Nemojmo dozvoliti da zaboravimo ovo. Rusija je država koja je izabrala demokraciju putem volje vlastitog naroda. Izabrala je ovaj put vlastitom suglasnošću i ona će sama odlučiti kako će najbolje osigurati da se načela slobode i demokracije ovdje realiziraju, uzevši u obzir povijesne, geopolitičke i druge jedinstvenosti i uvažavajući sve bitne demokratske norme. Kao suverena nacija, Rusija može i hoće odlučiti za sebe vremenski okvir i uvjete za svoj napredak uzduž ovog puta“, kazao je Putin u navedenom govoru iz 2005.
Putinova referenca za filozofa malo poznatog izvan, ali i unutar Rusije podudarila se s povratkom njegovih posmrtnih ostataka u domovinu, zajedno s onim antikomunističkog carističkog generala u građanskom ratu, Antona Denjikina. Iljin je bio pokopan u Švicarskoj, a Denjikin u SAD-u, ali je Putin podržao inicijativu za njihov povratak u domovinu u manastir Donskoj u Moskvi. Zabilježeno je da je ruski vođa osobno platio Iljinov novi nadgrobni spomenik, a Putin je i viđen da na njega nosi cvijeće. Sve je to vodilo prema oživljavanju interesa u njegove radove. Osim Putina u krugu Kremlja Iljinovi obožavatelji uključuju i tadašnjeg glavnog kremaljskog ideologa Vladislava Surkova i stranačkog prvaka Dmitrija Medvedeva koji je postao Putinova desna ruka.
Iljin – aristokrat i konzervativac
Ivan Iljin je rođen u Moskvi 1883. u aristokratskoj obitelji. Pohađao je Imperijalno moskovsko sveučilište, protivio se Ruskoj revoluciji 1905. i nije aktivno sudjelovao u studentskim pobunama. Favorizirao je radikalne političke poglede poput anarhizma, poslije liberalizma, ali se s vremenom približio pozicijama desnog centra. To nije bilo iznenađujuće jer mu je politički mentor bio kršćanski filozof i politički liberal Pavel Novgorcev. Godine 1906. diplomirao je pravo, a od 1909. počeo je raditi kao politolog. Putovao je u zapadnu Europu i studirao filozofiju Hegela. U početku je podržavao Februarsku revoluciju 1917., ali kasnije ju je opisao „privremenim poremećajem“. Iako je postao žestoki protivnik demokratskog sustava, osudio je Oktobarsku revoluciju iste godine koju je nazvao „nacionalnom katastrofom“. Nije sudjelovao u Ruskom građanskom ratu već je radio kao profesor prava na Moskovskom sveučilištu do 1922. kada je protjeran u egzil. Morao je otići u izgnanstvo zbog svojeg protivljenja boljševičkom režimu.
Ideolog antikomunista
Između 1923. i 1934. godine Iljin je radio u Njemačkoj, točnije u Berlinu kao profesor na Ruskom znanstvenom institutu. Kao novinar postaje glavni ideolog ruskog Pokreta bijelih u emigraciji i između 1927. i 1930. bio je izdavač i urednik emigrantskog časopisa „Russkiy Kolokol“ iliti „Rusko zvono“. U to vrijeme profilirao se kao jedan od najutjecajnijih glasova ruske emigracije, čije su ideje snažno odjekivale među antikomunističkim intelektualnim krugovima u Europi.
Specifični euroazijanist
Bio je kao i mnogi u dijaspori zainteresiran za ideju euroazijanizma i sveslavenstva kojeg bi predvodili Rusi. Iljin je zagovarao specifičan oblik euroazijanizma (nikako ne klasični) u kojem je Rusiju vidio kao civilizacijski most između Europe i Azije, pozvanu da izgradi vlastiti, autentični politički i duhovni model neovisan o Zapadu. Pritom nije bio formalni euroazijanist poput Nikolaja Trubeckoja ili Pjotra Savickog i često se od njih distancirao. Naglašavao je da Rusija nije ni 100 % europska ni azijska, nego neovisna duhovna civilizacija sa zadaćom oblikovanja vlastitog političkog modela.
Ukratko sumirano, njegovi tekstovi bili su usmjereni na promicanje moralne i duhovne obnove ruskog naroda te otklanjanje svih oblika komunizma koji su, prema njegovu mišljenju, uništavali tradicionalne (konzervativne) vrijednosti koje je gajio ruski narod.
Sukob s nacistima
Kao vatreni antikomunist, Iljin je pokazivao određene simpatije prema Mussolinijevom fašizmu i Hitlerovom nacizmu, ali je bio kritičan prema totalitarizmu kao sustavu stoga nije dao potporu nacističkom režimu. Došlo je do sukoba između Iljina i nacističkih vlasti jer nije na fakultetu htio širiti njihovu promidžbu. Godine 1934. nacisti su otpustili Iljina i stavili ga u kućni pritvor. Iljin je nakon toga živio u izolaciji, pod nadzorom sigurnosnih službi, a njegovi su radovi bili ograničavani ili zabranjivani. Unatoč pritisku nacističkog režima, nastavio je razvijati vlastitu viziju ruskog nacionalizma, koja je ostala odvojena od ideološkog okvira Trećeg Reicha.
Boravak u Švicarskoj
Godine 1938. uz pomoć ruskog pijanista Sergeja Rachmanihoffa uspio je platiti puštanje na slobodu i potom je napustio Njemačku i otišao u Švicarsku. Ondje je smio boraviti, ali nije smio raditi i miješati se u švicarsku politiku. Pisao je u lokalnim novinama i predavao rusku književnost u narodnim visokim školama, što se nije smatralo plaćenim poslom. Godine 1943. odbio je surađivati s Ruskom oslobodilačkom vojskom ili Vlasovljevom vojskom. Radilo se o ruskim zarobljenicima na čelu s generalom Andrejem Vlasovom koji su pristali surađivati s Nijemcima protiv Staljinovog SSSR-a. Godine 1949. Iljin i supruga su dobili švicarska državljanstva. U svom eseju iz 1950. godine „Što bi raspad Rusije značio za svijet“, Iljin je nagovijestio budući pad Sovjetskog Saveza te iznio smjernice za očuvanje Rusije od, kako je tvrdio, pogubnih utjecaja Zapada. Preminuo je blizu Züricha u prosincu 1954.
Drugi dio analize nalazi se ovdje.
Izvori:
Myers, S. L. (2016.) The New Tsar: The Rise and Reign of Vladimir Putin, New York: Vintage Books
https://www.foreignaffairs.com/articles/russian-federation/2015-09-20/putins-philosopher
