Autor: Matija Šerić
Unutar oba bloka postoje pukotine koje bi ih mogle razbiti. Iako ni Rusi ni Kinezi nisu zadovoljni svjetskim poretkom u kojem SAD i dalje žele zadržati primat, njihovi ciljevi nisu nužno istovjetni. Tijekom prvog Hladnog rata obje zemlje su se sukobile oko pitanja ideologije i vanjskopolitičkog prestiža, iako su obje pripadale socijalističkom lageru. Kineze i Ruse je u aktualno srdačno partnerstvo stjerala američka hegemonija povezana s pitanjima cijena nafte, sankcija, proširenje NATO-a te američka nazočnost u zapadnom Pacifiku. Rusi trebaju Kineze kao izvozno tržište, a Kinezi Ruse zbog nabave nafte, plina i oružja.
Potencijalni izazovi na relaciji Kina-Rusija
Ipak, najveći izazov partnerstvu Pekinga i Moskve je njihova teritorijalna bliskost i kineski Novi put svile koji predstavlja najveći trgovinski pothvat ikada. Javna je tajna kako bi Kinezi voljeli kontrolirati Sibir koji je obilat naftom, plinom, draguljima i drugim resursima koji bi Kini vrlo dobro došli. Na tom području sve je brojnije kinesko stanovništvo, a granični sporovi su neriješeni. Uostalom, Kina je oko deset puta mnogoljudnija od Rusije i to je velika prednost u eventualnom sukobu. Kineski demografski i gospodarski potencijali su bezgranični dok ruski to nisu. Rusija nije uspjela do kraja diverzificirati svoje gospodarstvo, što je veliki izazov.
Mogući raskoli u zapadnom bloku
Ni osovina SAD-EU nije čvrsta jer unutar Europske unije postoji nekolicina država koje ne podržavaju politiku sankcija i izoliranja Rusije. To su države u kojima su na vlasti neliberalne ili antiestablišment vlade u Mađarskoj, Slovačkoj i Bugarskoj. A i u velikim europskim državama poput Njemačke i Italije postoji veliko neslaganje s antiruskom retorikom. Antiruske sankcije iscrpljuju gospodarstvo velikih europskih država čiji su mali i srednji poduzetnici jako pogođeni, a Europa postaje ovisna o neruskim energentima koje nije jednostavno nabaviti. Izlazak Velike Britanije iz EU 2020. godine pokazatelj je da se EU može raspasti, što bi moglo uzdrmati vodeći položaj SAD-a u Europi. Svi znamo da je EU američki projekt.
Hibridno ratovanje
Hladni rat II je drukčiji od originalnog Hladnog rata jer se više ne prijeti toliko oružjima masovnog uništenja. Doduše, nuklearni kapaciteti su i dalje tu i dalje se razvijaju kao i npr. hipersonično naoružanje i robotizirani sustavi, no države ratuju ponajviše informacijskim, cyber i hibridnim ratovanjem.
Zapadni mediji i sigurnosne službe optužuju ruske medije za lažne vijesti i cyber napade na povjerljive internetske stranice te miješanje u unutarnje političke procese, poput ruske umiješanosti u američke predsjedničke izbore 2016. godine. Slično je i u drugom smjeru. Rusi i Kinezi su Amerikancima prigovarali u umiješanost u antivladine prosvjede u Rusiji, Ukrajini i Hong Kongu.
Masovni mediji i jednih i drugih su često pristrani jer prikazuju samo loša djela druge strane. Na primjeru bitke za Alep zapadni mediji su prikazivali samo pobunjeničke dijelove grada kako su stradavali od djelovanja vladinih i ruskih snaga, a istočni mediji su prikazivali samo muke u dijelovima grada pod vladinom kontrolom koje su prouzročili, od vlade SAD-a poduprti, „umjereni pobunjenici“.
Vojne baze – simboli moći oružja
I ovaj Hladni rat je obilježen prodajom oružja i stacioniranjem vojnih trupa u različitim dijelovima svijeta. Amerika i Rusija su najveći svjetski izvoznici oružja i od toga imaju velike profite: SAD 120 milijardi $, a Rusija 15 milijardi $ 2025. godine. Američka vojska ima oko 800 baza u nekih 70 država svijeta. Zadnjih godina Amerikanci pojačavaju svoju nazočnost u istočnoj Europi i na Dalekom istoku na bijes Rusa i Kineza. Zbog toga, ali i drugih razloga, Kina je dosad uspostavila tri vojne baze – u Džibutiju, Kambodži i Tadžikistanu.
Rusija je vojno utvrdila svoju enklavu Kalinjingrad s nuklearnom sposobnim Iskander-M raketnim sustavima kao i proturaketnim štitovima S-300 i S-400. Ruske baze postoje širom bivšeg SSSR-a, poput Kazahstana, Armenije, Bjelorusije, Gruzije, Kirgistana… Ruska vojska se trajno utaborila u mnogim državama Afrike kao što su Mali, Niger, Burkina Faso ili Srednjoafrička Republika. Najave su da bi se ruske vojne baze mogle postaviti i u Vijetnamu, a antiterorističke intervencije Moskve bi mogle uslijediti u Libiji i Jemenu ako im tamošnje vlasti upute poziv. Očito, vojna čizma na terenu je važna i u suvremeno doba bez obzira koliko god se razvijalo nekonvencionalno ratovanje, a interkontinentalni balistički projektili iz Rusije mogli pogađati teritorij SAD-a i obratno.
Cilj Amerike
Cilj Hladnog rata 2.0 je stvaranje novog svjetskog poretka koji bi redefinirao geopolitičke odnose. Američki cilj bi bio taj da se niti jedna druga nacija ne suprotstavlja njihovim zamislima na globalnoj razini. Rusija i Kina bi trebale prihvatiti američku dominaciju milom ili silom. Slično kao što su je prihvatile velike zemlje unutar NATO saveza poput Njemačke i Francuske koje, iako i dalje snažne, priznaju da ne mogu biti jednake Americi u kreiranju svjetske politike. S druge strane, kako su prošli Irak, Libija i Sirija koje su se oduprle američkoj vanjskoj politici dobro se zna.
Američki političari i ideolozi vjeruju u američku superiornost, tj. izuzetnost odnosno u ideju da upravo Sjedinjene Države trebaju predvoditi demokratski i liberalni svijet. Prema tim načelima, u svakoj zemlji svijeta bi trebale prevladavati političko-društvene vrednote zapadne civilizacije i američke revolucije: vladavina demokracije, laissez-faire, individualizam i egalitarizam.
Cilj Kine i Rusije
Cilj Rusa i Kineza bi bio svijet u kojem bi i jedni i drugi bili ravnopravni partner s Amerikancima i s drugim silama unutar globalnog multipolarnog poretka. Aktualna ruska vanjska politika vodi se načelima Aleksandra Dugina, tj. euroazijanstvom, a kineska „Kineskim snom“ predsjednika Xija. S tim što Kina ima puno veće ambicije od Rusije i smatra da može predvoditi svijet zbog svoje ekonomske, demografske, teritorijalne, a sve više vojne i političke moći. Objektivno gledano, Rusija ima mnogo slabije kapacitete od Kine jer je ekonomski i demografski znatno slabija. Kina ima nominalni BDP u visini više od 20 bilijuna $, a Rusija samo nešto više od 2,5 bilijuna $. Kina ima više od deset puta brojniju populaciju od Rusije, itd.
I jednima i drugima bi odgovaralo razmontiranje NATO saveza, EU i G8, kao i što veća promocija BRICS-a, Šangajske organizacije za suradnju, G20 i sličnih organizacija. U te promjene bi spadalo i redefiniranje Organizacije Ujedinjenih naroda, gdje bi još neke države postale stalne članice Vijeća sigurnosti, poput Indije i Brazila.
Jasnog pobjednika u Hladnom ratu 2.0 neće biti
U Hladnom ratu II neće biti kristalno jasnih pobjednika (osim ako neka država ne doživi unutarnji rasap poput SSSR-a). Naravno, uvijek se omjer snaga velesila može promijeniti pa tako Kina npr. može nadmašiti briljantnost SAD-a i Rusije. Pitanje je koji je onda smisao hladnoratovskog sučeljavanja ako ni Washington, ni Peking niti Moskva ne mogu ostvariti čistu pobjedu? Smisao je proširiti utjecaj i značaj svoje zemlje što dalje od matičnog teritorija kako bi matična zemlja imala veći prestiž i veću moć, ostvarivala više ekonomskih, socijalnih i drugih probitaka. Sfere interesa su uvijek postojale i postojat će i dalje.
Ponajprije radi obostrano zajamčenog uništenja, tržišne isprepletenosti svjetske ekonomije i više društvene svijesti neće biti smaka svijeta razornim oružjima niti Trećeg svjetskog rata, ali bit će kulminacije Hladnog rata i povremenih zaoštravanja odnosa, kao i detanta i relaksacije. Velike sile vode i vodit će i dalje proxy ratove, organizirat će revolucije i pučeve, informacijski će ratovati i propagandno ocrnjivati drugu stranu, ali neće prijeći liniju koja bi značila sumrak čovječanstva.
Dijalog – najbolje rješenje
Kako bi se hladnoratovske napetosti prevladale potrebno je što više pregovarati i slušati drugu stranu i njihove strahove i nade. Hladni rat velikih donosi manjim državama prilike da levitiraju između velikih blokova kako bi izvukle što više koristi. A i za cjelokupni svijet je važno do postoji više snažnih država a ne samo jedna. Svijet treba moćnu Ameriku, Rusiju i Kinu, ali i druge sile u suvremenom i vrlo kompleksnom svijetu kojega muče terorizam, klimatske promjene, bolesti, siromaštvo i druge nedaće.
