Autor: Bruno Rukavina

Trilogija Batman – Dark Knight (2005. – 2012.)

Ovaj je film primjer antiteze, hipotezi ovog rada. Trilogija Batman – Dark Knight primjer je kako filmovi mogu promovirati drugačije, kršćanske vrijednosti. Film započinje teološki, tako u prvoj sceni, gdje je Bruce Wayne zatvoren u Sjevernoj Koreji, dolazi mu jedan zatvorenik i govori da je on vrag, na što Bruce odgovara: „Ne, ti nisi vrag nego vježba.“ Nakon toga se fizički obračunaju, što prikazuje vječnu borbu/hrvanje protiv zla. Prvi dio trilogije opisuje Brucea Waynea kao izgubljena mladića, koji krivi sebe za smrt svojih roditelja. Glavni je prikaz Svetog u ovom filmu pričom, naracijom. Film radnjom otjelovljuje odnos Starog i Novog zavjeta, preciznije sukob Lige sjena, koji su osvetnici, a nazivaju se pravednicima, i Brucea Waynea, koji daje novu priliku i simbol je pokajanja, oprosta i nove nade. Liga sjena pokušava uništiti njegov grad Gotham, kao što su spalili Rim i uništili Konstantinopol jer ti su „gradovi pali u korupciju i dekadenciju gdje zločinci iskorištavaju razumijevanje društva, a prema kriminalu se ne smije biti tolerantan.“ Ako si jednom grešnik, uvijek si grešnik. Pravda je za njih kao ravnoteža jer je „Bruce spalio njihovu kuću, oni su spalili njegovu kuću.“ To je prikaz iz Starog zavjeta: „Bude li drugog zla, neka je kazna: život za život, oko za oko, zub za zub, ruka za ruku, noga za nogu, opeklina za opeklinu, rana za ranu, modrica za modricu.“ Bruce je drugačiji – on vjeruje da pad nije kraj nego „padamo da bismo se naučili dizati“ kao što ga je njegov otac učio. Vjeruje kako može popraviti i spasiti svoj grešan grad, ako mu se da prilika.

U drugom nastavku filma narativ se vodi oko anarhije i bezvlađa, koje donosi Joker svojim terorom grada. Cilj je Jokera život bez pravila, slično kao i Luciferu koji se bori protiv Božjih zapovijedi, koji je agent kaosa, a to prikazuje kao pravedno i pošteno. U tom kaosu Joker je stavio zatvorenikovu dilemu između dva broda, na jednom su civili, a na drugom zatvorenici, i kaže im da unište drugi brod. Iako postoji rasprava među civilima, kako su zatvorenici imali svoju priliku (kao da ne zaslužuju drugu), i jedni i drugi pokazali su da su spremni vjerovati u dobro i da „nisu kao Joker ružni iznutra.“ Međutim Joker je uspio Bijelog viteza Gothama, Harveya Denta (državnog odvjetnika koji je zatvorio mnogo kriminalaca u gradu), preokrenuti u Viteza tame. On je ubijao iz osvete po Gothamu dok je Batman hvatao Jokera. Na kraju će sam Batman preuzeti krivnju za sva ta ubojstva i svojevrsno će otkupiti na sebe grijehe od Denta za mir i stabilnost grada, „da se nagradi vjera u ljude.“ Tako Batman postaje prognani, „tihi zaštitnik grada, heroj kojeg ne zaslužuju, a u tom trenutku i ne trebaju.“

U trećem nastavku priča se vraća na početak s povratkom jednog otpadnika Lige sjena, Banea, koji kad ga netko zove, odgovara: „Govori o vragu i on će se stvoriti“ (Speak of a devil and he will appear) te kad ga se naziva čistim zlom, on to ispravlja u „potrebnim zlom“ (necessary evil). Bane kao zlikovac spaja zlo prvog i drugog dijela trilogije jer želi uništiti grad Gotham, ali donosi i anarhiju provodeći revoluciju. Sam Bruce Wayne doživjet će pad kad dođe u konflikt s njim, nakon kojeg ponovo kreće u povratak ili dizanje. Iz čega? Iz rupe na kraju svijeta koji je, prema Baneu, „najgori pakao.“ Brucea nije htio ubiti nego mučiti, ali ne njegovo tijelo nego dušu jer je „za pravi očaj potrebno da postoji nada.“ Zato će davati nadu i Gothamu dok ih sve ne uništi i dok ne shvate da nema nade, a kad Gotham postane pepeo, onda će ubiti i Brucea. Film završava smrću Brucea Waynea, koji se žrtvovao za spas grada Gothama, međutim u zadnjoj je sceni prikaz ponovna ustanka i još jedne profane slike uskrsnuća ili sretna kraja, što utemeljuje religiozna čovjeka.

Traileri trilogije Dark Knight

Zaključak

Sveto je vrlo sveobuhvatan pojam i može ga se na različite načine definirati, analizirati  i proučavati. Smatram kako je Sveto najbolje objašnjeno u svojoj vječnoj neobjašnjivosti. Kad shvatimo da pred Svetim ništa ne znamo, tad vjera u svom misteriju nastaje. Zato se Sveto možda bolje može osjetiti nego spoznati, može se bolje uočiti kad je pred nama i mi jednostavno na najdubljoj ontološkoj razini razumijemo da je to Sveto. Zanimljivo je kako isti praslavenski etimološki korijen imaju riječi: Sveto, Svijet i Svjetlost. Ako ćemo se poigrati s riječju Sveto, ono je sve oko nas jer je sve to oko nas stvorio Bog koji je ostavio svoj trag u svemu što nas okružuje i zato je sve to, Sveto. Ono je vječno kao što je i jedan dio čovjeka vječan, tako da je traganje i spoznaja za vječnim Svetim ustvari i traganje za nama samima i naša želja da probudimo u sebi Sveto, naš najčišći, vječni bitak postojanja. O prikazu tog traganja i samog Svetog, kao misterija u ovom svijetu pisali su Rudolf Otto i Mircea Eliade, navodeći primjere poput prirode, nakita, simbola, pjesama, glazbe, prostora, tijela, priča i dr. To omogućava istraživanje prikaza Svetog u popularnoj kulturi. Što bi bila kultura?

Najbolji trenuci trilogije

Ako je kultura obrađivanje, uređivanje, koga ona danas obrađuje? Ljude. Mi ljudi plodovi smo koje kultura kultivira. U različitim kulturnim aspektima čovjek je obrađivan i programiran da misli i gleda svijet na određen način. Jedan je od njih sve popularnija filmografija, kojom se može uređivati ljude da budu ili homo religiosus ili homo antireligiosus. Suvremeni čovjek biva programiran filmovima i suvremenom kulturom sve više, zbog tehnoloških postignuća i izloženosti različitim instrumentima i alatima kojima se može lakše oblikovati, kao što su mobiteli, računala, mediji, televizori i drugo. Ovi alati mogu biti upotrijebljeni za stvaranje i religioznog i antireligioznog čovjeka. Međutim potonji još uvijek u sebi nosi korijen „religiozni“, kao što riječ nevjernik u svom etimološkom korijenu ima vjeru, koja prebiva u njemu, kao i Sveto, neovisno o tome je li on toga spoznajno svjestan ili nije. Htio ne htio, profani čovjek još uvijek čuva tragove ponašanja religioznog čovjeka, ali lišene religioznog značenja. Ma što god činio, on je baštinik. On ne može posve ukinuti svoju prošlost, jer je sam proizvod i oblikuje se kroz niz negacija i odbacivanja, ali ga i dalje posjećuju stvarnosti koje se odrekao.

Za kraj važno je naglasiti kako su filmovi i serije snažan medij u 21. stoljeću kojim se usađuju ideje te obrađuju umovi i srca ljudi. Mogu poticati relativizaciju Svetog, profanizaciju i desakralizaciju, ali isto tako mogu poslužiti za resakralizaciju, revitalizaciju i povratak Svetog, koje je ondje gdje je oduvijek i bilo, svuda oko nas i u nama.

Spec. pol. Bruno Rukavina je specijalist za vanjsku politiku i diplomaciju i doktorand na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

Za drugi dio članka kliknite ovdje. 

Za prvi dio članka kliknite ovdje. 

Cijeli članak je izvorno objavljen u tiskanom obliku u Riječkom teološkom časopisu, 2022. godine, Vol. 57 No. 1, str. 5-27. Članak je dostupan na: https://hrcak.srce.hr/clanak/426385