Autor: Matija Šerić
Za vrijeme Druge Jugoslavije (1945.–1991.), Crna Gora bila je najmanja jugoslavenskih republika s relativno primitivnim gospodarstvom, oslonjenim na turizam, poljoprivredu i ne pretjerano razvijenu industriju. Luka Bar, potpuno obnovljena 1983., postala je važno jugoslavensko prometno središte, a njena funkcija je bila vanjskotrgovinska razmjena. Usprkos ograničenim resursima, Crna Gora je nekako funkcionirala i razvijala se za vrijeme socijalizma i životni standard građana je rastao.
Međutim, krvavi raspad Jugoslavije 1991. doveo je zemlju u nezavidan položaj. Država s nešto više od 13 tisuća kvadratnih kilometara i 600 tisuća stanovnika našla se u složenoj situaciji. Dok su se Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Makedonija odcijepile od Jugoslavije, Srbija i Crna Gora ostale su u krnjoj Jugoslaviji koja se u travnju 1992. službeno redefinirala u obliku Savezne Republike Jugoslavije (SRJ).
Teško stanje na prostoru bivše Jugoslavije
Koncem svibnja 1992. Vijeće sigurnosti UN-a je svojom Rezolucijom 757 Jugoslaviji uvelo široko definirane međunarodne gospodarske sankcije zbog umiješanosti u rat u Bosni i Hercegovini. Ionako teško gospodarsko stanje nakon kraha socijalizma je postalo još teže. Uslijedile su velike nestašice robe široke potrošnje, mnoge tvrtke su krahirale, a vladala je hiperinflacija. Otvorila su se vrata krijumčarenju. Organizirani kriminal, odnosno mafijaške organizacije, postale su novi opskrbljivač kako države tako i građana u Srbiji i Crnoj Gori. Krijumčarenje je postalo jedini način da većina građana preživi i kriminalci su prepoznali svoju priliku.
Nastanak crnogorske duhanske mafije
U naročito teškoj situaciji je bila jugoslavenska manja republika. Crna Gora je imala mnogo ograničenja, ali i dobar geostrateški položaj na istočnoj obali Jadranskog mora. Obalni i tranzitni mediteranski položaj (blizina Italije, Grčke, Rumunjske, srednje Europe) omogućit će Crnoj Gori da postane ključno čvorište za ilegalnu međunarodnu trgovinu cigareta. Otvorio se prostor za nastanak i djelovanje crnogorske duhanske mafije.
Srpski poduzetnik Vanja Bokan otac je ilegalne trgovine cigaretama u Srbiji i Crnoj Gori. Bokan je još 1980-ih uspostavio uspješnu mrežu butika kvalitetne odjeće u Jugoslaviji. Kad je SRJ 1992. dobila međunarodne sankcije UN-a krenuo je organizirati ilegalnu trgovinu nafte, metala i drugih potrepština. Bokanov crnogorski punac bio je jedan od tri najvažnija generala jugoslavenske Kontraobavještajne službe (KOS). On ga je upoznao s vodećim crnogorskim političarima i biznismenima poput Mile Đukanovića i suradnika.
Nakon razgovora s crnogorskim prijateljima Bokan je odlučio organizirati šverc cigareta. Postao je poznat pod nadimkom Crni gusar. Uz pomoć svojih poznanstava nabavio je dva transportna zrakoplova Iljušin Il-76. Iako je zračni prostor SRJ bio pod zabranom leta NATO-a, otkrio je način kako taj problem zaobići. Zrakoplovi su mogli sletjeti u Crnu Goru zbog „tehničkih problema“. Uz pomoć crnogorskih prijatelja prodavao je neoporezovane cigarete talijanskoj mafiji.
Modus operandi
Svoje prostrane Iljušine Bokan je napunio cigaretama koje su legalno pristigle u slobodne zone trgovine u Rotterdamu (Nizozemska) ili Zugu (Švicarska). Cigarete su ondje dospjele iz tvornica u Americi ili južnoj Europi. Ponekad bi Iljušini pokupili cigarete iz zračnih luka na Bliskom istoku ili Srednjoj Aziji. Premda je formalno odredište cigaretama bila Malta ili Rumunjska, zrakoplovi bi zbog tehničkih razloga slijetali u crnogorske zračne luke. Tjedan za tjednom u crnogorske dvije međunarodne zračne luke (Podgoricu i Tivat) pristizale su tone ilegalnih pošiljki cigareta koje bi se potom transportirale u pomorsku Luku Bar. „Zrakoplovi su na tlu najkraće moguće. Slete, iskrcaju, a onda opet uzlete, dok se cigarete odvoze u skladište ili izravno u luku“, izjavio je sam Bokan.
U Luku Bar dolazilo bi nekoliko stotina glisera koji bi imali jedva prostora uploviti i pozicionirati se. U luci bi se cigarete prekrcale u glisere. Nakon što bi se nakrcali cigaretama, gliseri bi iznad Otrantskih vrata plovili oko 225 km do talijanske Luke Bar u pokrajini Apuliji. Tako bi svake noći jato glisera plovilo od istočne do zapadne obale Jadrana. Apulija je bila dom jedne od najratobornijih skupina organiziranog kriminala u Europi, Sacra Corona Unite (SCU). Talijanska policija i carinska služba bile su u beznadnom položaju u odnosu na krijumčare.
Radilo se o tome da su talijanske službe na potezu od Luke Bari do Luke Ancone (480 km) posjedovale samo dva brza plovila sposobna da ulove mafijaške glisere. Deseci njih svake noći su prometovali između te dvije talijanske luke. Najčešće u Luci Bar, a ponekad i u Luci Anconi glisere nakrcane nikotinom dočekala bi talijanska mafija koja bi iskrcala cigarete i nastavila njihovu distribuciju do krajnjih europskih potrošača.
„Porez na prijevoz“
Formalne i neformalne strukture Crne Gore su ilegalno zarađivale milijarde dolara zahvaljujući sudjelovanju u ilegalnoj distribuciji nikotinskih proizvoda od Amerike, Bliskog istoka i Azije do Europe. Svaki karton cigareta bio je oporezivan. To „oporezivanje“ je crnogorski lider Milo Đukanović eufemistički nazvao „porezom na prijevoz“. S obzirom na to kako je tijekom 1990-ih zbog neslaganja sa Slobodanom Miloševićem, Beograd drastično smanjio dotok saveznih financijskih sredstava Crnoj Gori, Đukanović se opravdavao da je „porez na prijevoz“ bio jedini način da njegova republika ostane na nogama u teškim vremenima međunarodnih gospodarskih sankcija i stiska Beograda. Na prostoru bivše Jugoslavije i šire bila je javna tajna kako je Đukanovićeva Crna Gora postala meka za ilegalnu trgovinu cigareta.
Ilegalna trgovina cigaretama u Ex-Yu
Osim međunarodne ilegalne trgovine, odmah nakon izbijanja rata na prostoru raspadajuće Jugoslavije pokrenuta je i domaća ilegalna trgovina nikotinom. U velikim gradovima kao što su Zagreb, Beograd i Sarajevo dječaci bi ulazili i izlazili iz restorana s cigaretama najpopularnijih zapadnih brendova. Dječaci su elitne cigarete nudili posjetiteljima restorana. I drugi preprodavači su to činili, ali na ulicama gradova. Cigarete kao što su Marlboro i Winston koštale su u Londonu 75 dolara, u New Yorku 40 dolara, dok su se u Jugoslaviji mogle kupiti za 10 dolara. Pristupačne cijene omogućile su šverc. Na zapadnom Balkanu je pušilo oko 50 posto stanovništva (u ratu pogotovo), što je stvorilo ogromne prilike za ilegalnu preprodaju.
Postojale su dvije vrste ilegalnih cigareta: visoko i niskokvalitetne. Visokokvalitetne su bile proizvedene u tvornicama cigareta u razvijenim zemljama. Kupljene su bez carine u Americi, Velikoj Britaniji ili Japanu. Potom su slane u zone slobodne trgovine u Rotterdamu i Zugu. Slijedila je prodaja u države prepune korupcije kao što su Uzbekistan i Egipat. Organizacije organiziranog kriminala i carinici su uzimali poreze na svakoj etapi putovanja. Cigarete namijenjene tržištu Europske unije završile bi u Crnoj Gori, a potom bi gliserima bile transportirane u Italiju. Iako su svi u lancu distribucije uzimali porez na cigarete, one su i dalje bile oko 50% jeftinije na crnom nego na legalnom tržištu. Nije se plaćao porez državi koji je tako omogućio znatno niže cijene.
Profitabilnost duhanskog biznisa
Osim potražnje na prostoru bivše Jugoslavije, crnogorska mafija profitirala je od činjenice da pušači unutar Europske unije nisu htjeli plaćati visok porez na cigarete, pa su bili spremni kršiti zakon i kupovati omiljene proizvode na crnom tržištu. U Londonu su se na ulicama mogle kupiti kutije neoporezovanih cigareta od albanskih i kurdskih preprodavača. Omot od 10 kutija stajao je između 1,50 i 2 funte, to je bila ušteda od 3 funte u odnosu na cigarete s porezom. Usprkos dugom putovanju od tvornice u Americi preko Rotterdama do Crne Gore i natrag u EU, svi uključeni u ilegalnu distribuciju lijepo su zarađivali (cijena cigareta na ulazu u tvornice koštala je 30 penija za kutiju). Jedine gubitnice bile su države.
