Autor: Matija Šerić
Vanja Bokan je ilegalni biznis cigareta, nafte, metala i drugih potrepština provodio uz znanje i podršku Slobodana Miloševića, Mile Đukanovića i obavještajnih službi Srbije i Crne Gore. Iako se socijalistička Jugoslavija raspala, uz teškim uvjetima rata i tranzicijskih gospodarstava, mafija iz Srbije, Hrvatske, BIH i drugih republika je dobro surađivala. Dapače, suradnja je bila veoma bliska. Osim ilegalne trgovine cigareta i nafte najviše se trgovalo oružjem, drogom i ženama u svrhu prostitucije. Stoga ne začuđuju stotine mafijaških ubojstava u prva tri desetljeća nakon raspada Jugoslavije.
Stanko Subotić Cane
Serija krvavih okršaja u Srbiji sredinom 1990-ih pokrenuta je tzv. duhanskim ratovima koji su lansirani kada su dvojica tajkuna odlučila pomrsiti račune Vanji Bokanu. Prvi od njih je bio Stanko Subotić Cane. On je započeo kao krojač i jedan od Bokanovih zaposlenika da bi s vremenom postao jedan od najmoćnijih mafijaša u Europi s prebivalištem u Švicarskoj i uredima u Dubaiju. Cane je koristio Bokana da se probije u crnogorski duhanski biznis nudeći svojim suradnicima veći dio zarade, nego je to činio Bokan. Otvarao je duty-free trgovine i kioske na kojima su prodavane ilegalne cigarete.
Marko Milošević
Drugi konkurent Bokanu bio je ni više ni manje nego sin Slobodana Miloševića, Marko. Milošević mlađi je ušao u svijet organiziranog kriminala nakon interakcije sa srbijanskim vozačima auto utrka, koji su prodavali vozila srpskim paravojnim zapovjednicima u Hrvatskoj i BIH. Milošević je vodio noćni klub u Požarevcu pod nazivom Madona koji je služio eliti jugoistočne Europe, uključujući tražene članove srpskih kriminalnih organizacija. Nadalje, Milošević mlađi je umiješan u krijumčarenje brojne robe kroz Srbiju, uključujući cigarete, naftu, ukradene automobile i droge poput kokaina.
Bio je vlasnik svega i svačega (npr. 17 luksuznih automobila) pa tako i Bambiparka, srpske inačice Disneylanda. Prema informacijama srpske službe za borbu protiv organiziranog kriminala, Marko Milošević je naredio da se duty-free trgovine u kojima su se prodavale suparničke ilegalne cigarete u Srbiji potpuno unište. Miloševićeva supruga Mirjana Marković naredila je carini da njenom sinu dopusti slobodno unošenje i iznošenje ilegalne robe u/iz Srbije.
Optužnice Europske unije
Europski tužitelji su nakon višegodišnje istrage 2002. podignuli optužnicu protiv dvije američke korporacije RJ Reynolds i Phillip Morris za sudjelovanje u ilegalnoj trgovini nikotinom. Dvije godine kasnije Phillip Morris je postigao nagodbu s EU koja je tu kompaniju oslobodila svake odgovornosti. Također, kompanija je pristala na suradnju s EU u borbi protiv duhanske mafije. RJ Reynolds je nijekao svaku povezanost s ilegalnom trgovinom.
U optužnici EU tvrdilo se da je balkanska ilegalna trgovina cigaretama bila blisko povezana s pranjem novca zarađenim ilegalnom trgovinom kolumbijske droge. Tvrdilo se da je crnogorska država zaradila stotine milijuna dolara kroz šverc cigareta. Dvije crnogorske tvrtke koje su nadzirali Đukanović i njegovi suradnici na svakom kartonu cigareta zaradile su 20 $. Suradnici tvrtke Crnogorski prijevoz duhana (CPD) bili su Talijani koji su kasnije bili predmet istraga Italije i Srbije.
U optužnici EU tvrdilo se kako su „CPD stvorili određeni pripadnici organiziranog kriminala u suradnji s crnogorskim vladinim dužnosnicima. Kompanija je imala službeno odobrenje crnogorske Agencije za strana ulaganja, a njezino je upravljanje uživalo posebnu zaštitu Mile Đukanovića“. Institucije Europske unije već su 1994. znale kako zbog crnogorske duhanske mafije godišnje gube od 4 do 6 milijardi funti zbog neplaćanja poreza. Najviše su bile oštećene Velika Britanija i Italija. Đukanović je tvrdio da je godišnja zarada Crne Gore od trgovine cigaretama iznosili 20 milijuna funti i on je s tim novcem mogao platiti većinu državnih troškova.
Sukob Miloševića i Đukanovića
Nakon pojavljivanja suparničkih duhanskih mafija, 1997. je pokrenut politički rat Miloševića i Đukanovića. Dvojica lidera su vladali republikama u kojima je mafija preuzela ključne pozicije u političkom i gospodarskom životu. Političari su se služili uslugama gangstera kako bi zastrašivali opoziciju. Međutim, Đukanović je shvatio kako Miloševićeva strategija suprotstavljanja Zapadu dugoročno neće donijeti pozitivne učinke te se krenuo suprotstavljati Miloševiću i provoditi prozapadnu politiku u Crnoj Gori.
Tijekom samo nekoliko tjedana 1997. mnogi vodeći članovi duhanske mafije upucani su usred bijela dana na ulicama Beograda, Podgorice, Budve i drugih gradova. Zamjenik ministra vanjskih poslova SRJ ubijen je u beogradskom restoranu Mamma Mia dok je ispred sebe držao kovčeg s 700 tisuća njemačkih maraka zarađenih od ilegalnog krijumčarenja cigareta. Sljedeći je nastradao Đukanovićev šef sigurnosti koji je umoren u svom domu. Likvidirali su ih njihovi suradnici. „Ljudi su naručivali ubojstva kao što naručuju šalicu kave“, izjavio je jedan srpski ministar. Premda je popis ubijenih bio sve dulji, to nije zaustavilo šverc i tokove novca.
