Autor: Ivo Kokić
Drugi svjetski rat predstavljao je uspješnu suradnju Zapadnih saveznika sa Sovjetskim Savezom. Vrhunac te suradnje predstavljao je sastanak Staljina, Churchilla i Roosevelta u Jalti na Krimu održan 4. veljače 1945. godine. Nakon što je u svibnju iste godine rat završio postajalo je jasno da Europu i svijet čeka novi veliki sukob političkih zajednica ponovno temeljen na ideološkim osnovama. To je bio i sukob dviju supersila – SAD-a (Sjedinjenih Američkih Država) i SSSR-a (Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika), te njihovih saveznika, poznatiji pod nazivom Hladni rat.
Trajao je od kraja Drugog svjetskog rata do pada komunizma krajem 1980-ih ili početkom 1990-ih. Nikad nije prerastao u otvoreni oružani sukob dviju država predvodnica svakog bloka, ali ga je obilježio cijeli niz lokalnih sukoba, kao što je bio Korejski rat (1950.-1953.). Vrhunac napetosti Hladnog rata predstavljala je Kubanska raketna kriza 1962. godine, koja je prijetila eskalacijom u nuklearni rat. Istraživački problem ovog članka jest predočiti odnos snaga u Europi i svijetu u samim začecima spomenutog pritajenog sukoba, s posebnim naglaskom na Stari kontinent.
Ishod rata
Završetak rata nedvojbeno je ustanovio Veliku Britaniju, SAD i SSSR kao apsolutne pobjednike. S druge strane, Njemačka je potpuno rasformirana, te (kao i Austrija), nije postojala kao država neposredno nakon završetka rata, već je podijeljena u četiri okupacijske zone. Njih su kontrolirale američka, britanska, francuska i sovjetska vojska, a na isti način bio je podijeljen i Berlin (iako se nalazio isključivo u sovjetskoj okupacijskoj zoni). Tek će se 1949. godine tri zone pod ingerencijom Zapadnih zemalja ujediniti u zasebnu državu Saveznu Republiku Njemačku, poznatijom pod nazivom Zapadna Njemačka. Francuska i Britanija su se tome protivile, ali SAD je zagovarao ujedinjavanje tih zona u državu.
Dvije Njemačke
Od sovjetske okupacijske zone stvorena je Njemačka Demokratska Republika za koju je uvriježeni naziv bio Istočna Njemačka. Iako, uzimajući u obzir samo te činjenice, možemo uvidjeti kako je Njemačka kažnjena oštrije nego nakon Prvog svjetskog rata. Međutim, dvije važne komponente treba uračunati u takav zaključak. Prva je, što je Njemačka krajem Velikog rata, iako blaže kažnjena u odnosu na Drugi svjetski rat, neproporcionalno strože sankcionirana u odnosu snaga na terenu koji je vladao krajem istoga. S druge strane, na kraju Drugog svjetskog rata Njemački teritorij bio je potpuno okupiran stranim vojskama, što je istima davalo legitimitet za uspostavu mira pod tako strogim uvjetima. Drugo, još važnije, sankcije nametnute Njemačkoj nakon Prvog svjetskog rata onemogućavale su joj gospodarski razvoj, dok joj je nakon Drugog svjetskog rata Zapad (unatoč kažnjavanju) financijski pomagao da ponovno ekonomski stane na noge.
Dokumentarac o Hladnom ratu
Denacifikacija
Njemačku je čekao i mukotrpan proces denacifikacije za koji je bilo vrlo teško odrediti što znači, zbog kompleksnog odgovora na pitanje tko su nacisti. Naime, svaki deseti Nijemac bio je član Nacionalsocijalističke njemačke radničke partije (NSDAP-a), koja je time imala oko osam milijuna članova. Uz to, još su oko deset milijuna članova brojale ostale nacističke organizacije. U američkoj okupacijskoj zoni proveden je odlučan, ali dugoročno neodrživ pokušaj denacifikacije, jer su tisuće državnih službenika ostali bez posla čime je ugroženo funkcioniranje državne uprave. Sličan problem dogodio se u francuskoj okupacijskoj zoni, gdje su ubrzo nakon uspostave nove vlasti tri četvrtine njemačkih učitelja dobili otkaz. No, s početkom iduće školske godine svi su ponovno vraćeni na posao.
Poratni zločini i progoni
Kraj rata obilježilo je i znatno kršenje Treće ženevske konvencije o pravima ratnih zarobljenika, a ni civili nisu prošli ništa bolje. Razmjerno najveća osveta dogodila se u Jugoslaviji gdje je ubijeno deset puta više ljudi nego u sličnim osvetama u Italiji, a dvadeset puta više nego u Francuskoj (uzimajući u obzir omjer stradalih prema broju stanovnika tih država). Nije svugdje bilo tako jer je u Belgiji i Nizozemskoj zajedno ubijeno četiri stotine kolaboranata. Osveta je svugdje bila oštra, no nemoguće je ne uočiti razlike među državama. Primjerice, Rumunjska je do 1948. godine imala oko 250.000 političkih zatvorenika, dok je u Francuskoj nakon rata provedeno 39.000 (uglavnom kraćih) zatvorskih kazni glede kolaboracije. Gotovo cjelokupno njemačko stanovništvo prognano je iz novostvorenih komunističkih država, a tako su prošli i Poljaci i Ukrajinci zbog prekrajanja sovjetsko-poljske granice. Detaljnije informacije glede tema iz posljednja dva ulomka mogu se pronaći u knjizi Iana Kershawa Do pakla i natrag na str. 494-505.
Stanje političkog pluralizma u Europi
Unatoč Staljinovoj viziji koncepta narodne demokracije za komunističke države u Srednjoj i Istočnoj Europi, s vremenom je postajalo jasno kako je to samo krinka za uspostavu diktature. Te države sve su više počele preuzimati sovjetski politički model, a posljednja koja je doživjela takav demokratski slom bila je Čehoslovačka 1948. godine.
S druge strane, Zapad je doživio obnovu političkog pluralizma. Na prvim izborima nakon rata, komunističke su stranke uglavnom i više nego udvostručile svoju popularnost u odnosu na razdoblje prije rata, a podrška socijalistima bila je još i veća. Više je razloga za to. Primjerice, u Norveškoj su socijaldemokrati osnažili i zbog autoriteta koji su zadobili u otporu prema okupaciji. Još važniji faktor predstavljali su socijalni problemi koji su zahvatili Europu, zbog čega je cijeli kontinent postao još osjetljiviji. Fascinantan primjer za takvo što predstavlja Velika Britanija u kojoj je na izborima u ljeto 1945. jedan od lidera antifašističke koalicije i slavnih ratnih pobjednika Winston Churchill izgubio izbore. Njegova Konzervativna stranka poražena je, a trijumfirali su Laburisti, uglavnom zbog straha birača od ponavljanja ekonomske krize.
Ponešto drugačiji slučaj uviđamo u zapadnom dijelu Njemačke, gdje je nakon rata najjača stranka postala Kršćansko-demokratska unija (CDU) predvođena Konradom Adenauerom. CDU je na vlast došao na prvim parlamentarnim izborima 1949. godine čime je Adenauer postao savezni kancelar. On je bio zagovornik pomirenja sa Zapadom te protivnik komunizma, zbog čega je postalo jasno kako će Zapadnu Njemačku čvrsto pozicionirati na američkoj strani. Ideologija CDU-a bila je veoma šarolika. Temeljili su se na kršćanskim načelima, zagovarali raskid Njemačke sa nacističkom prošlosti, a sebe su vidjeli kao branu od komunizma. Težili su sjedinjavanju demokracije i socijalne pravde kao i reformiranu liberalnu ekonomiju. To je podrazumijevalo uvođenje slobodnog tržišta, ali i razne oblike socijalne pomoći kako bi se ublažile najteže nejednakosti.
Strah od komunizma
Konstruktivna suradnja Zapadnih saveznika i SSSR-a u borbi protiv nacizma ne znači da su političari sa Zapada zaboravili svoje stavove o komunizmu. Odlučili su se na tu suradnju potaknuti činjenicom što im je njemački napad na SSSR servirao Staljina kao partnera u ratu protiv zajedničkog neprijatelja. Stoga su odlučili ne biti izbirljivi u traženju saveznika protiv onoga što su smatrali najvećom opasnošću. Cijelu tu filozofiju najbolje opisuje Churchillova anegdotalna izjava svom osobnom tajniku na dan početka operacije „Barbarossa“ (nacistička invazija na SSSR, 22. lipnja 1941.), a glasi: „Da je Hitler napao pakao, u Donjem domu bih o vragu govorio sve najbolje.“ Međutim, s dolaskom Hladnog rata, ta najveća opasnost postala je ideologija dojučerašnjeg saveznika (SSSR-a), a vrag iz Churchillove izjave mogao je postati bilo koji neprijatelj komunizma.
Već nakon kraja Prvog svjetskog rata i Lenjinovog dolaska na vlast, Zapad je na komunizam počeo gledati kao na najveću opasnost. Percipiralo ga se kao potpunu destrukciju cjelokupnog dotadašnjeg poretka, zbog čega je tretiran kao veća prijetnja od fašizma i nacizma. Još je administracija Woodrowa Wilsona smatrala kako sovjetska vlada ne predstavlja ruski narod, te da krši osnovne principe međunarodnih odnosa. Stoga ne treba čuditi koliko je tek u Hladnom ratu porastao spomenuti strah. Razlozi su višestruki.
Rapidan uspon komunizma u svijetu
Do početka Hladnog rata komunisti su bili na vlasti jedino u SSSR-u i Mongoliji. U samo nekoliko godina komunizam se proširio na polovinu Europe te došao do njezinog središta. Krajem građanskog rata u Kini 1949. godine, sovjetski saveznik Mao Ce-tung preuzeo je vlast u toj državi. Također, Sovjetski Savez je iz Drugog svjetskog rata izišao kao međunarodno priznata supersila bez koje se više ne mogu donositi ključne odluke na svjetskoj razini. Prije rata, SSSR je bio zanemarena i izolirana zemlja da bi postao jedna od najzaslužnijih država pobjede Antifašističke koalicije. Upravo je taj novostvoreni sovjetski autoritet ulijevao strah Zapadnim državama.
To se nije očitovalo samo u strahu da prosovjetski političari preuzmu vlast u nekomunističkim državama, već i općenito od jačanja utjecaja komunističkih ideja na Zapadu. Budući da se takve ideje željelo suzbiti, mnogi su se ljudi našli na udaru zbog svojih političkih uvjerenja, tj. navodne naklonosti komunizmu. Potvrđeno je kako je i FBI (engl. Federal Bureau of Investigation – Savezni istražni ured) radio na neutralizaciji komunističkog utjecaja u američkim državnim službama. To i jest bila jedna od značajnih doktrina dugogodišnjeg ravnatelja FBI-a, J. Edgara Hoovera. Mnogi građani trebali su se nositi pred takvim optužbama, iako su sa spomenutim idejama bili potpuno nepovezani.
Dvije razine sovjetske vanjske politike
Već početkom 1946. godine SAD je imao formiranu jasnu sliku o SSSR-u. Sovjetsku su politiku percipirali na dvije razine. Prva se odnosila na službenu moskovsku politiku koja je bila javna, a druga je obuhvaćala tajne operacije od kojih je Kremlj lako mogao prikriti odgovornost. Uviđamo i američko razmišljanje kako bi se SSSR mogao povući iz Organizacije ujedinjenih naroda (OUN), ukoliko Ujedinjeni narodi postanu mehanizam sprječavanja širenja sovjetskog utjecaja. Izvori koji su stizali u Washington potvrđivali su kako SSSR gaji neprijateljski stav prema kapitalističkom svijetu. U tom svijetu uviđali su brojne unutarnje sukobe, od koji posebno ističu jaz Britanije i SAD-a. Smatrali su kako ti sukobi (unatoč opasnostima koje nose) mogu biti korisni za rast popularnosti socijalističkih ideja u spomenutim državama. Da bi se takvo što ostvarilo, SSSR je trebao ostati čvrst kako bi mogao biti ideal za uspostavu takvog društva i na Zapadu. To je podrazumijevalo vojnu snagu, ideološku jedinstvenost, te vjernost političkom vodstvu.
Sovjetska vanjskopolitička strategija temeljila se na jačanju moći SSSR-a kao i slabljenju kapitalističkih zemalja. Zajedno sa prijateljskim državama pokušavali su produbiti neslaganja među američkim saveznicima, te se pripremali za podizanje revolucija na tim teritorijima u slučaju eventualnog rata među njima. Uvidjeli su i kako postoje „napredno-demokratski“ elementi u kapitalističkom svijetu, te da bi se njih moglo iskoristiti da izvrše pritisak na svoje vlade da počnu provoditi politiku koja bi bila u interesu SSSR-a. Također, zapovijeda se oštra borba protiv socijalističkih i socijaldemokratskih političara u inozemstvu. Time uviđamo kako su veliku opasnost vidjeli u onima koji su im ideološki bliži od njihovih arhi neprijatelja, ali ih ne smatraju pravovjernima. Primjećujemo kako je Moskvi bilo izuzetno važno spriječiti ulazak SSSR-a u neki otvoreni rat jer bit to zakočilo razvoj sovjetskog socijalizma. Doduše, navode i kako bi protusovjetska intervencija bila kobna i za one koji ju pokrenu.
