Autor: Ivo Kokić
Krajem lipnja 2016. godine građani Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske izišli su na referendum o izlasku njihove države iz Europske unije. Kao zanimljivost treba istaknuti da karipski otok Sveti Bartolomej od početka 2012. godine više nije dio EU (iako je dio Francuske) (Vanholme, 2017). Ipak, Brexit je prvi slučaj da je neka država članica odlučila istupiti iz EU.
Povijesni odnos Britanije i Europe
Velika Britanija nije jedna od osnivačica Europske ekonomske zajednice (EEZ, koja se tek od 1993. naziva EU), već joj se priključila 1973. godine (European-unioneuropa.eu). Osim toga, Britanija je uvijek kao svoju valutu zadržala funtu, tj. nije se obvezala uvoditi euro.
Kada je Britanija ušla u EU, tu odluku je donio samo Parlament, tj. nije se proveo referendum. Tek dvije godine kasnije (1975.), održan je referendum o tome je li narod suglasan da Britanija ostane u EEZ (po uvjetima po kojima je primljena). Naime, laburistička vlada provela je referendum kako bi se građani izjasnili o tome jesu li suglasni s članstvom ili žele izlazak. Iako je omogućila referendum, čak niti vladajuća stranka nije bila jedinstvena glede toga kako se postaviti po tom pitanju. Ljevičarsko krilo Laburističke stranke zagovaralo je izlazak, a umjerenija frakcija ostanak u EEZ. Opozicijska Konzervativna stranka (tada na čelu sa Margaret Thatcher) snažno je podržavala ostanak u EEZ. Rezultat je bio taj da je dvije trećine glasača podržalo članstvo (Chuarchivestories.uk).
Što se tiče refernduma iz 2016., lider kampanje Brexita bio je europarlamentarni zastupnik Nigel Farage, koji se za taj cilj borio već gotovo dvadeset godina. Farage je bio tadašnji predsjednik stranke UKIP (United Kingdom Independence Party).
Posljedice Brexita na američku politiku
Uspjeh referenduma o Brexitu bio je veliki vjetar u leđa Donaldu Trumpu na američkim predsjedničkim izborima u studenom 2016., s obzirom da se svrstao na stranu onih koji su zagovarali Brexit.
Kontinuitet takvog stajališta uviđamo i u Trumpovom drugom mandatu. Američka vanjsko-politička strategija iz 2025. naglašava ne samo potrebu povezivanja s Rusijom, odmicanje od NATO pakta te kraj američkog vojnog prisustva u Europi, već je važan dio posvećen i samoj EU. Strategija ističe važnost odbacivanja savezništva s EU, potrebu aktivnog rada na raspadu EU te nužnost američke pomoći svim onim europskim strankama, pokretima i političarima koji se zalažu za izlazak svojih država iz EU. Dakle, strategija je usmjerena na dobre odnose s europskim državama, ali raspad EU vidi kao preduvjet toga (Myers, 2025). Treba imati na umu da ta strategija nije usmjerena protiv građana Europe već upravo za njihovo oslobođenje. Kao što i u Drugom svjetskom ratu američka politika nije bila usmjerena protiv europskih naroda već protiv Njemačke okupacije Europe, slična se paralela može povući i danas.
Najnovija strategija nacionalne sigurnosti SAD-a konstatira kako se Europa nalazi na putu potpunog civilizacijskog nestanka. Osim što Europa biološki nestaje zbog niskog nataliteta, tri su glavne zamjerke aktualne američke vlade na politike europskih država. To su: potkopavanje demokracije i gušenje slobode govora, aktivno blokiranje bilo kakvog pokušaja mira u Ukrajini te odbijanje uspostave strateške stabilnosti s Rusijom (Whitehouse.gov, 2025).
Reakcije na referendum
Hrvoje Jurić, jedan od najljevijih hrvatskih filozofa, objavio je 2019. knjigu Euforija i eutanazija. U njoj ističe potrebu ukidanja EU-a i NATO pakta, kao neototalitarnih imperijalističkih tvorevina. Ta knjiga je zapravo skup njegovih eseja o toj tematici. Politiku EU opisao je kao antidemokratski demokratizam (Jurić, 2019). U nastavku će biti analizirano koliko se točno Jurićeve opservacije uklapaju u odnos EU prema procesu Brexita.
No, prije toga važno se prisjetiti jednog ranijeg slučaja kada je EU također pokazala svoju narav prema onima koji joj se suprotstavljaju. Na parlamentarnim izborima u Grčkoj 2015. pobijedila je ljevičarska stranka Syriza. Umjesto kurtoazne čestitke i želje za uspješno vladanje, mnogi dužnosnici EU odmah su novoizabranog premijera Alexisa Tsiprasa dočekali „na nož“ te mu dali do znanja kakav ga tretman čeka kada preuzme vlast (Dw.com, 2015).
Na sličan način je EU i na primjeru Brexita pokazala kako se ne zna nositi s voljom naroda kada joj ne odgovara. Početkom 2019., tadašnji predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk izjavio je da bi Britanija trebala ostati u EU te da je otkazivanje Brexita jedini ispravni izbor (Bbc.com, 2019). Dakle, gotovo tri godine nakon referenduma, politika EU bila je takva da i dalje treba pogaziti volju naroda zato što se ona ne uklapa u njihove interese.
Immanuel Kant napisao je 1795. vrlo značajan spis Prema vječnom miru. Kao jedan od uvjeta vječnog mira Kant navodi da se pravo naroda treba temeljiti na federalizmu slobodnih država (Kant, 2000). Prema tome, EU je sušta suprotnost Kantovoj idealističkoj viziji svijeta prema kojoj bi države trebale imati pravo izabrati slobodu.
Kratka povijest Brexita
Ponašanje poražene strane u Britaniji
Prema britanskim zakonima ishod referenduma nije obvezujući. Parlament ima pravo odbiti njegov ishod. Stoga su odmah izbili brojni prosvjedi onih koji se nisu pomirili s porazom na referendumu. Milijuni ljudi su u Britaniji prosvjedovali s ciljem da Parlament ne prihvati rezultate referenduma (Dettmer, 2016). Te ljude se nije doživljavalo kao prijetnju za demokraciju niti su zbog toga u medijima bili prikazivani u negativnom svjetlu. Oni nisu imali nikakvih problema zbog svojih političkih nastojanja.
Tu je ključno napraviti usporedbu s predsjedničkim izborima u SAD-u 2020. godine. Kao što u Britaniji Parlament ima pravo ne potvrditi rezultate referenduma, tako i u SAD-u Kongres ima pravo ne ratificirati izborne rezultate. Ta opcija u SAD-u legalna je po zakonu koji datira još iz 19. stoljeća. Kad bi se takva opcija realizirala, novi predsjednik bi bio izabran po modelu „jedna država – jedan glas“. Poraženi demokrati su nekoliko puta pokušavali iskoristiti tu opciju i tu nije bilo ništa sporno. No, sve se promijenilo kad je Trump 2020. pokušao upotrijebiti tu istu zakonsku mogućnost. Ne samo da je to dovelo do nezapamćene reakcije medija, društvenih mreža i političara, već se dogodio i jedan pravosudni presedan. Američko Ministarstvo pravosuđa je 2023. podignulo optužnicu protiv Trumpa, a jedna od točaka optužnice bila je upravo pokušaj poništavanja izbornih rezultata. Dakle, njemu se sudilo za nešto što je samo po sebi legalno te što su i drugi prije njega pokušavali učiniti (Kokić, 2025).
Zamislimo da je u Britaniji npr. Johnsonova vlada sudila onima koji su pravnim mehanizmima pokušavali blokirati proces Brexita. Kakva bi bila reakcija medija i javnosti? Očito je da samo jedna strana ima pravo ne priznavati ishode demokratskih procesa i to još prikazivati kao borbu za demokraciju. Radi se o istom procesu ponašanja kojeg uviđamo i u Britaniji i u SAD-u i u EU.
Usporedba Brexita s borbom Hrvatske za neovisnost
Hrvatska je na referenduma 1991. glasala za neovisnost od Jugoslavije. Iste godine, Sabor je potvrdio hrvatsku neovisnost, a 1992. Hrvatska je dobila međunarodno priznanje te članstvo u Ujedinjenim narodima. Unutar nacionalnog zakonodavstva, Hrvatska je svoju samostalnost de facto stekla odmah nakon odluke o neovisnosti. To se odnosi na uspostavu kontrole na granicama, administrativni ustroj države, raskid veza s političkim institucijama u Beogradu te vrlo jasnu i nedvosmislenu svijest bori li se u Domovinskom ratu na ispravnoj strani. Iako je borba bila teška, barem nitko ozbiljan na svjetskoj razini nije (tri godine nakon hrvatskog referenduma) tvrdio da je jedini ispravni put povratak u Jugoslaviju.
Usporedbe radi, Britanija je 2016. bila ne samo međunarodno priznata država, već i stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a te jedna od najutjecajnijih svjetskih sila. Svoju punu i pravu neovisnost od EU stekla je tek 1. siječnja 2021. godine. Tri godine nakon referenduma Britanci su i dalje glasali na europarlamentarnim izborima i time slali zastupnike u instituciju od koje su se odlučili odcijepiti. Proces Brexita bio je dugačak i spor. Kroz tih nekoliko godina postojali su snažni pokušaji da se taj proces poništi. Takve težnje nisu dolazile isključivo iz Bruxellesa, već je pritisak stvarao i dobar dio britanske javnosti. EU nije vodila agresivni rat protiv Britanije u vojnom smislu, ali se koristila još perfidnijim metodama koje su joj omogućile da vješto zapakira svoje stvarne namjere u celofan plemenitih ideala.
Lakše je bilo (tada međunarodno nepriznatoj) Hrvatskoj steći neovisnost od Jugoslavije (koja ju je to i vojno pokušala onemogućiti), nego što je Britaniji bilo proći kroz sve moguće pravne spletke koje su bile nužne da bi izišla iz EU. Prema tome, nešto ozbiljno nije u redu s narativom o EU kao oazi demokracije.
