Širenje SAD-a do Pacifika, Divlji zapad i indijanski ratovi: intervju s prof. dr. sc. Mladenom Tomoradom

Sjedinjene Američke Države jedna su od država s najfascinantnijom poviješću. 13 britanskih kolonija u Sjevernoj Americi izborilo je slobodu tijekom Američkog rata za neovisnost i formirane su SAD, a ubrzo je pokrenuto širenje na zapad kontinenta. Nova država potiskivala je europske kolonijalne sile, Indijance i Meksiko i naposljetku se proširila od Atlantika do Pacifika. Širenje SAD-a na zapad, fenomen Divljeg zapada i američku izuzetnost objasnio nam je profesor povijesti dr. sc. Mladen Tomorad.

– Koja je područja SAD kontrolirao nakon Američkog rata za neovisnost koji je okončan 1783.? Je li SAD nakon što je pobijedio Britance bio uopće sila?

Sjedinjene Američke Države kao samostalna država nastale su mirovnim sporazumom 1783. kojim je okončan Američki rat za nezavisnost. Ovim sporazumom SAD je kontrolirao područje 13 kolonija koje su se nastale do 1732. g. Pojedine kolonije, koje će ustavom iz 1789. g. postati savezne države smatrale su da imaju pravo širenja na zapad preko gorskih masiva Apalači i Blue Ridge. Bilo kakvo ranije širenje na zapad bilo je zabranjeno mirovnim sporazumom iz 1763. kojim je okončan Sedmogodišnji rat.

SAD se nikako ne može smatrati svjetskom silom sve do druge polovice 19. stoljeća, odnosno stjecanja meksičkog teritorija 1848. g. SAD se počeo uplitati u svjetsku politiku upravo u ovome razdoblju, a imperijalna sila postat će tek koncem 19. i početkom 20. stoljeća.

– Kada i u kojem kontekstu kreće širenje SAD-a na zapadni dio Sjeverne Amerike?

O brojnim pitanjima nastanka SAD i njegova širenja na zapad već gotovo 20 godina držim predavanja na Sveučilištu Zagrebu (Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Fakultetu hrvatskih studija). Ako sve bude prema planu koncem ove godine (možda već na Interliberu) trebala bi iz tiska izaći moja nova knjiga Povijest Sjedinjenih Američkih Država – Od europskih kolonija do svjetske velesile (Zagreb: Školska knjiga) koja na više od 750 stranica obrađuje razne sadržaje povijesti SAD do početka 20. stoljeća.

Američko širenje na zapad započinje početkom osamdesetih godina 18. stoljeća, prvobitno kao samostalne istraživačke ekspedicije gorštaka i istraživača, a zatim od konca osamdesetih godina 18. stoljeća postupno se počinju oblikovati nove savezne države na sjeverozapadu tadašnje SAD (Sjeverozapadni propis, 1787.). Istovremeno započinje postupno osnivanje novih država zapadno od južnih saveznih država.

Prava faza ekspanzije na zapad započinje tek tijekom prvih desetljeća 19. stoljeća kao posljedica kupovine velikog područja Louisiane koju je SAD stekao kupoprodajnim ugovorom s Francuskom 1803. g. Ovo golemo područje zauzimalo je prostor zapadno od porječja Mississippija i Missourija na sjeverozapad, a zapadno od toga područja (od Teksasa do Kalifornije te od gorskog masiva Stjenjaka na zapad) bio je smješten veliki španjolski (kasnije meksički) kolonijalni posjed. Daleka područja sjeverozapada (današnje savezne države Oregon i Washington) početkom 19. stoljeća nisu pripadale niti jednoj svjetskoj sili. Na ovom ogromnom području uglavnom su živjela mnogobrojna domorodačka indijanska plemena te malobrojni gorštaci i traperi koji su uglavnom lovili krznaše i trgovali njihovom kožom i krznom.

Velika područja zapada prvi puta su istražena tijekom ekspedicije Lewisa i Clarka (1803. – 1806.), a kasnije su uslijedile još i neke manje vojne istraživačke misije. Područje Floride kupljeno je od Španjolske 1819., a Teksas je stečen aneksijom tog područja 1845. Posljedično je došlo do velikog rata s Meksikom (1846. – 1847.) kojim je stečeno golemo područje od istočne do zapadne obale Sjeverne Amerike. Istodobno početkom četrdesetih godina započinju prvi karavanski putevi na područje Oregona, a 1846. ozakonjena je konačna granica između Kanade i SAD-a. Pravo širenje na područja zapadno od porječja Mississippija i Missourija započinje tek s početkom „Zlatne groznice“ u Kaliforniji (1848./1849.) tijekom koje na zapad SAD dolazi milijuni novopridošlih doseljenika iz Europe, Azije i istoka SAD-a. Upravo je ovaj događaj ključan za pravo širenje na zapad jer do 1848. na područjima zapadno od porječja velikih rijeka živi tek nekoliko tisuća bijelih doseljenika.

 

Teritorij koji je SAD stekao kupnjom Louisiane 1803.

– Koje su ideje, poput „Manifest Destinyja“, utjecale na poticanje širenja na zapad?

Na početku četrdesetih godina 19. stoljeća pojavila se ideja da Sjedinjene Američke Države imaju pravo na svu zemlje između Atlantskog i Tihog oceana. Pojam Manifest sudbine pojavio se tijekom prve godine mandata predsjednika Polka (1845. – 1848.). Ovu je frazu prvi put spomenuo John L. O’Sullivan (1813. – 1895.), urednik časopisa Magazina Sjedinjenih Država i demokratski pregled (The United States Magazine, and Democratic Review) u ljeto 1845. g. u sklopu svojega komentara o upletanju europskih država u američku politiku. Njegove riječi dalje su se počele širiti u politici i novinama tijekom 1846. g. te su postale slogan daljnjega američkog širenja na zapad.

– Tko su bili glavni protivnici koje su Amerikanci morali savladati u svojoj ekspanziji prema Tihom oceanu?

Glavni protivnici američkog širenja na zapad bile su prvenstveno velike europske kolonijalne sile (Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Španjolska), a tijekom prve polovice 19. stoljeća (od 1835. – 1848.) Meksiko.

U manjoj mjeri na istočnim područjima prijetnju su predstavlja američka indijanska plemena koja su u nekoliko navrata s promjenjivim uspjehom vodila velike ratove protiv američke vojske (posebice važni indijanski ratovi tijekom osamdesetih i devedesetih godina 18. st., rat protiv naroda Creek 1812./1813. i tri rata protiv Seminola na području Floride).

Na zapadnim područjima sukobi s indijanskim plemenima započinju tek potkraj pedesetih i početkom šezdesetih godina 19. stoljeća prvenstveno zbog neispunjavanja uvjeta mirovnih sporazuma koje je savezna vlada potpisala u utvrdi Laramie 1851. g. Od početka šezdesetih godina do 1890. g. na području jugozapada i golemim travnatim područjima Velikih ravnica gotovo se neprestano vode vojni sukobi s američkim Indijancima. Nakon što će sva plemena biti smještena u ograničeni prostor rezervata američka savezna vlada steći će golemi prostor na koji se već od pedesetih godina 19. stoljeća postupno naseljavaju doseljenici s istoka.

 

Klasičan prikaz američkih kauboja

– U kojoj je mjeri Zlatna groznica u Kaliforniji i drugdje sredinom 19. st. potaknula širenje na zapad?

„Zlatna groznica“ imala je odlučujući utjecaj na daljnje širenje prema zapadu. Stjecanjem velikog jugozapadnog područja mirovnim sporazumom s Meksikom u veljači 1848. g. predsjednik Polk smatrao je da Amerikanci trebaju ubrzano početi naseljavati to područje. Kao odličnu izlika za naseljavanje poslužilo je otkriće zlata u blizini današnjeg Sacramenta. Polk je u svome obraćanju američkom Kongresu početkom prosinca 1848. g. istaknuo da je u Kaliforniji otkriven „El Dorado“ čime je već u siječnju 1849. g. potaknuta „zlatna groznica“ tijekom koje se već tijekom prve godine u Kaliforniju naselilo 80.000 kopača zlata. Do 1860. g. u Kaliforniju se naselilo gotovo 2 milijuna doseljenika. Utabani su putevi kojim su se doseljenici počeli naseljavati prema zapadu.

Dio doseljenika kretao se karavanskim putevima koji su od St. Josepha ili St. Louisa kretali prema zapadu duž nekoliko tisuća kilometara negostoljubiva teritorija na kojem su vladala nepoznata indijanska plemena (u početku gotovo miroljubiva) i razbojnici koji su nerijetko napadali i pljačkali pridošlice s istoka. Među mnogobrojne opasnosti treba ubrojiti epidemije tifusa koje su izazivale veliku smrtnost među doseljenicima. Zatim nedostatak namirnica i pitke vode predstavljao je velik problem doseljenicima tijekom prelaska preko pustinjskih i polupustinjskih područja današnje Ute i Nevade. Put je obično trajao između 5-7 mjeseci, a ukoliko se nije krenulo tijekom ranih proljetnih mjeseci moglo se desiti da vas već potkraj rujna ili početkom listopada na području Velike Sierre zahvati snijeg. Dio doseljenika je na zapad odlazio i pomorskim putevima oko rta Horn ili preko teško prohodnim džunglama panonske prevlake. Tek će otvaranje transkontinentalne željeznice 1869. skratiti put s istoka na zapad na tek nekoliko tjedana.

 

Zlatna groznica potaknula je naseljavanje zapada

– Kako se život na zapadu razlikovao od života u istočnim državama u to vrijeme? Je li naziv „Divlji zapad“ opravdan?

Život na istočnim „visoko civiliziranim“ područjima istoka SAD u potpunosti se razlikovao od teških negostoljubivih područja zapada SAD-a. Za razliku od velikih gradova na istoku, na zapadnim područjima ljudi su živjeli na raštrkanim farmama ili u manjim gradićima i selima koja su često bila udaljena satima vožnje ili jahanja. Zakon gotovo da nije postojao. Na područjima velikih novonastalih teritorija zakon je predstavljao lokalni maršal koji je obilazio više okruga, a u većim naseljima postojao je lokalni šerif. Teritorij je ponekad obilazio sudac koji je trebao brinuti o provođenju zakona. Zbog toga nerijetko „zakon“ u svoje ruke preuzima razbješnjena rulja koja prekršitelje zakona nerijetko linčuje te vješa na obližnja drva za vješanje.

Područjem su također „vladale“ razbojničke bande koje su pljačkale karavane, putnike, goniče stoke i konja. U razdoblju od ranih šezdesetih do hvatanja posljednje pobunjene Geronimove skupine 1886. g. velik problem doseljenicima na pojedinim područjima predstavljale su i pljačkaške skupine Indijanaca (osobito na području Novog Meksika, Arizone, zapadnog Teksasa te velikom području Velikih ravnica od Kolorada do Dakote). Uz sve ove opasnosti područjem je nerijetko dolazilo i do sukoba između pojedinih vlasnika rančeva, te skupina stočara i poljoprivrednika koji nastupaju zbog ograđivanja zemlje bodljikavom žicom (od 1876.) kojim prestaje slobodna ispaša stoke (završetak tzv. „open range“). Na području „Divljeg zapada“ živio je razmjerno mali broj žena pa je svaki gradić i seosko naselje imalo svojevrsne javne kuće koje su bile žarišta širenja raznih spolnih bolesti, posebice sifilisa.

– Kada je proces širenja na zapad okončan?

Proces širenja na zapad završio je početkom 20. stoljeća, odnosno formiranjem posljednjih saveznih država 1912. g. Tijekom toga razdoblja dolazi do stvaranja savezne države Oklahoma, područja koje je do 1889. godine bilo rezervirano isključivo za indijanske rezervate. Otvaranjem ovog područja za nove doseljenike kroz velike utrke za zemlju koje su se zbile potkraj 19. stoljeća završava širenje na zapad. Jedino područje koje je još trebalo naseliti bila je Aljaska koja je kupljena od Rusije još 1867. g. Otkriće zlata potkraj osamdesetih godina potaknut će naseljavanje ovog područja. Aljaska će uz Havaje, koje su SAD stekle potkraj 19. stoljeća, biti primljene u sastav SAD tek 1959. g.

 

Teritorijalna ekspanzija SAD-a

– Bi li SAD bio danas supersila da se nije uspio rastegnuti od Atlantika do Pacifika?

SAD je postao velika kontinentalna sila tijekom 19. stoljeća. No, prava svjetska sila postala je tek kada je stekla golemo područje Sjeverne Amerike. Stoga je odgovor na ovo pitanje sigurno potvrdan. SAD nikada ne bi stekao status supersile da se nije proširio preko cijelog područja Sjeverne Amerike, od njegove istočne do zapadne obale. To ipak nije bio odlučujući faktor stvaranja supersile. Kanada također zauzima područje od istočne do zapadne obale Sjeverne Amerike, ali za nju se ne može reći da je supersila.

Ključni faktor u američkom stvaranju super sile odigrao je razvoj njenog gospodarstva tijekom druge polovice 19. stoljeća kada je Amerika postala predvodnik Druge industrijske revolucije. Nakon što je do konca 19. stoljeća stekla prevlast na području Sjeverne Amerike, golemo je bogatstvo stečeno razvojem industrije i poljoprivrede. SAD se okrenuo svome imperijalnom širenju. U razdoblju od 1867. do 1898. SAD je stekao područje Aljaske, otočje Midway, Samou i Havaje. Tijekom Američko-španjolskog rata (1898.) sad je došao u posjed Kube, Porto Rica, Filipina i Guama, a početkom 20. stoljeća počeo je svoju imperijalističku politiku na području Paname, Dominikanske Republike, Haitija, Nikaragve i Meksika. Svjetska velesila postao je po završetku Prvog svjetskog rata kada je zahvaljujući vojnoj pomoći silama Antante (od proljeća 1917. do studenog 1918.) direktno odlučivao o sudbini Europe i ostatka svijeta.

Razgovor vodio Matija Šerić.