Autor: Matija Šerić
CIA je koordinirala isporuke oružja i opreme u Afganistan. CIA-in operativac Hart ih je predavao pakistanskoj obavještajnoj službi koja je služila kao posrednik između CIA-e i mudžahedina. Pakistanci bi zadržali popriličan dio oružja i opreme prije nego što bi ih isporučivali političkim liderima afganistanskog pokreta otpora u egzilu, u Pešavaru, istočno od Kajberskog prijevoja.
Pobunjenički bi vođe još uzeli i svoj dio prije no što je to oružje došlo na afganistanska bojišta. Dijelovi oružja i vojne opreme završavali su na crnom tržištu i kod kriminalnih skupina koje nisu imale veze s političkim ciljevima mudžahedina. Kao rezultat korupcije, mnogi borci na terenu dobivali su ograničena sredstva. Unatoč tome, isporuke CIA-e su nastavile stizati, jer su Amerikanci i njihovi saveznici vjerovali da će ukupna količina pomoći na kraju dovoljno osnažiti mudžahedine da iscrpe ruske trupe.
Spremanje oružja za druge namjere
„Nismo pokušavali govoriti afganistanskim pobunjenicima kako da se bore“, kazao je CIA-in dužnosnik John McMahon. „Ali kada smo vidjeli neke sovjetske uspjehe protiv mudžahedina, postao sam uvjeren da sve oružje koje smo isporučili nije završavalo u rukama afganistanskih strijelaca.“ Iz tog razloga je otišao u Pakistan i sazvao sastanak sedam vođa afganistanskih pobunjeničkih skupina, od pariških izbjeglica u mekim mokasinkama do grubo tesanih ljudi iz planina. „Rekao sam im da me brine što uzimaju dio oružja, bilo da ga spremaju za kasnije ili, rekoh, sačuvaj Bože, da ga prodate. A oni su se nasmijali. I rekli su: Potpuno ste u pravu. Dio oružja spremamo. Jer jednog dana Sjedinjene Države neće biti ovdje, i morat ćemo sami nastaviti borbu.“
Danas kada znamo što se događalo od 11. rujna 2001. do danas, jasno je da je nastavak borbe eufemizam za međunarodni terorizam, tj. terorističko djelovanje međunarodnih islamističkih organizacija poput talibana, Al-Qaide i ISIS-a.
Radikali bivaju najbolje naoružani
Pakistanski obavještajni šefovi koji su dijelili CIA-ine puške i novac davali su prednost onim afganistanskim frakcijama koje su se pokazale najsposobnijima u bitci. One su „slučajno“ bile i najodaniji islamisti. Razine podrške za različite frakcije su se razlikovale. Pakistanska obavještajna služba ISI je favorizirala radikalne islamiste kao što su islamistička organizacija Gulbuddina Hekmatyara, Hezbi Islami, i Haqqani mreža, a s time se slagao dio Amerikanaca. Dok su drugi podržavali umjerenije islamiste poput Ahmeda Shaha Massouda.
Bogati arsenal isporuka
CIA-in program za Afganistan s vremenom je činio 80% njenog prekomorskog proračuna. Mudžahedinima je isporučivano vrijedno i raznoliko oružje. Valja tako navesti najvažnija oružja kao što su: prijenosni protuzračni obrambeni sustavi FIM-92 Stinger (djeluju kao infracrveno-navođeni projektil zemlja-zrak), sovjetski laki ručni raketni bacači RPG-7, američki prijenosni raketni bacači M72 LAW, puške AK-47 (Kalašnjikov), zastarjele britanske puške Lee-Enfield, američke puške M16, sovjetske teške mitraljeze od 12,7 mm DShK, lake sovjetske mitraljeze PK, američke lake mitraljeze M60, Howitzer topove, minobacače 82 mm i 120 mm, protutenkovske mine, granate, ručno izrađene eksplozivne naprave, kamione, džipove, radio opremu.
Činjenica da su mudžahedini koristili oružje različitog podrijetla (američko, sovjetsko, britansko) naglašava kako su se Sjedinjene Države trudile prikriti svoju uključenost, nabavljajući dio oružja iz trećih zemalja ili s crnog tržišta.
Tajni program daje rezultate
Za razliku od neuspjeha CIA-e na drugim područjima tijekom 1980-ih poput Irana, Libanona i Nikaragve, jedino je Operacija Ciklon donijela jasan miris pobjede jer su sveti ratnici mudžahedini zadavali fatalne udarce sovjetskoj vojsci. Naoružani protuzračnim raketama Stinger, afganistanski pobunjenici su ubijali sovjetske vojnike, obarali sovjetske naoružane helikoptere Mil Mi-24 i poboljšavali predodžbu o sebi.
Počevši od 1986. CIA je slala velik broj Stingera ustanicima. To je zadavalo snažne udarce sovjetskim trupama jer su se inače lako naoružani mudžahedini mogli suprotstavljati slijetanju sovjetskih helikoptera i zrakoplova na strateškim područjima. Stingeri su postali toliko slavni i ubojiti da je 1990-ih američka vlada provela program „kupi natrag“ kako bi osigurala da neiskorišteni projektili ne bi dospjeli u posjed antiamerički nastrojenih terorista. Protutenkovski raketni bacači uništavali su sovjetske tenkove i korišteni su u napadima na sovjetske vojne baze. Protiv baza su korišteni i minobacači i topovi.
Kratkoročna pobjeda
Dana 20. srpnja 1987. objavljen je sovjetski plan o povlačenju iz Afganistana sukladno sporazumu iz Ženeve koji će se potpisati sljedeće godine. Zadnji sovjetski vojnici napustili su Afganistan 15. veljače 1989. Tijekom deset godina okupacije SSSR je pretrpio gubitak od 14 tisuća ubijenih i nestalih i preko 50 tisuća ranjenih. CIA je učinila ono što je kanila učiniti: dati Sovjetima njihov Vijetnam. „Ubijali smo ih jednoga po jednoga“, izjavio je Howard Hart koji je od 1981. do 1984. vodio misiju naoružavanja mudžahedina. Kratkoročna pobjeda je ostvarena.
Dokumentarac o Operaciji Ciklon
Dugoročni terorizam
Međutim, nitko nije sanjao da bi ti sveti ratnici mogli ikada usmjeriti svoj džihad protiv SAD-a i drugih zapadnih država. „U tajnom djelovanju“, kazao je CIA-in časnik McMahon, „uvijek morate misliti na kraj igre prije nego što je i započnete. A to ne činimo uvijek.“ Amerikanci nisu uzimali u obzir širu sliku kad su podržavali mudžahedine 1980-ih jer će se iz njih izroditi terorističke islamističke skupine kao što su talibani, Al-Qaida, ISIS, Boko Haram, Al-Nusra, Jaish-e-Mohammed, itd.
Kada su tijekom 1990-ih Hrvati u Bosni i Hercegovini bili žrtva mudžahedinskih zločina u ratu i poraću to zapadne strukture moći nije brinulo, kao niti teroristički napadi radikalnih islamista na kršćane na Bliskom istoku i Africi. Tek će teroristički napadi na New York od 11. rujna 2001. promijeniti percepciju na Zapadu i konačno će jednom za svagda mudžahedini postati „loši momci“.
Zaključak
Zahvaljujući Operaciji Ciklon islamistički terorizam je postao globalni problem. Teroristički napadi u zapadnim metropolama kao što su London, Pariz, Madrid, Berlin, Boston i New York postali su svakodnevica. Nakon terorističkih napada u Parizu 2015., koji su uključivali napade na list Charlie Hebdo i kazalište u Bataclanu, u kojima je život izgubilo 130 ljudi, francuski premijer Manuel Valls izjavio je da će Francuzi morati živjeti s terorizmom. To je, nažalost, stvarnost s kojom moraju se moraju uočiti građani ne samo Francuske nego i Europske unije, NATO-a pa i ostatka svijeta.
