Autor: Matija Šerić

Najveća misija CIA-e u terminima dopreme oružja i vojne opreme, logistike i financiranja bila je globalna linija opskrbe za mudžahedine, svete ratnike Afganistana, koji su se borili protiv oko 110.000 pripadnika oružanih snaga Sovjetskog Saveza.

Pod slikovitim nazivom, tajna „Operacija Ciklon“ službeno je započela za vrijeme administracije predsjednika Sjedinjenih Država, Jimmyja Cartera u siječnju 1980. iako je bila na snazi i ranije. Budući da se radilo o Carterovoj ideji, ravnatelj CIA-e William Casey nije ju svesrdno prigrlio, barem ne u početku. Međutim, uskoro je u njoj vidio veliku priliku za svoju agenciju da dodano učvrsti utjecaj nad američkom vanjskom politikom, posebice na Bliskom istoku.

Motivi angažmana CIA-e

„Bio sam prvi šef postaje kojega su poslali u inozemstvo s tako divnim nalogom: Idi ubijati sovjetske vojnike“, kazao je ugledni funkcioner CIA-e Howard Hart koji je 1981. kao važan obavještajac  stigao u Afganistan. „Zamislite. Bio sam oduševljen. Bio je to plemenit cilj. Ali zadaća nije bila oslobađanje Afganistana. Nitko nije vjerovao da bi Afganistanci mogli uistinu trijumfirati.“ CIA je obilato pomagala svete ratnike mudžahedine tijekom sovjetske okupacije Afganistana od 1979. do 1989.

Cilj je bio što više naštetiti Sovjetima u Afganistanu i natjerati ih da se povuku iz te problematične i ogromne azijske zemlje. Osim toga, nastojalo se putem pomaganja islamističkih boraca destabilizirati republike SSSR-a s većinskim muslimanskim stanovništvom (Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Turkmenistan, Uzbekistan, Azerbajdžan i ruske republike poput Čečenije), što bi možda dovelo do nemira i sloma samog Sovjetskog Saveza iznutra.

Sovjetski motivi za intervenciju

Komunisti su u Kabulu došli na vlast u proljeće 1978. ali vatrene unutarnje borbe ljevičarskih frakcija Khalq i Parcham ugrozile su opstanak novog poretka zajedno s pobunom različitih plemena i skupina. Među pobunjenicima su mudžahedini bili najglasniji. Za Božić 1979., kako bi se očuvala prijateljska komunistička vlast, SSSR je vojno intervenirao i brzo okupirao većinu zemlje. Sovjetsko vodstvo na čelu s generalnim sekretarom Leonidom Brežnjevom, šefom KGB-a Jurijem Andropovom, ministrom obrane Dmitrijem Ustinovom, premijerom Aleksejem Kosiginom i ministrom vanjskih poslova Andrejom Gromikom, smatralo je da bi pad komunističke vlade ugrozio geopolitičke interese SSSR-a u regiji, posebno s obzirom na stratešku važnost Afganistana kao tampon zone prema južnoj i zapadnoj Aziji.

Rusi su ujedno strahovali da bi nestabilnost mogla dovesti do širenja islamskog fundamentalizma u susjedne sovjetske republike s muslimanskim stanovništvom. Intervenciju su pravdali „međunarodnom dužnošću“ pružanja pomoći socijalističkoj zemlji, no stvarni motiv bio je očuvanje sovjetske sfere utjecaja u Aziji u uvjetima Hladnog rata sa SAD-om.

Odgovor Amerike

Uslijedio je 10-godišnji rat u kojem su strane, pretežito zapadne, vlade podržavale pobunjenike. Tu je Amerika bila najglasnija i najustrajnija. Predsjednik Jimmy Carter proglasio je tzv. Carterovu doktrinu, kojom je najavio da će SAD braniti interese u Perzijskom zaljevu, uključujući vojnom silom ako bude potrebno. Odmah nakon invazije Carter je uveo sankcije SSSR-u, obećao pomoć Pakistanu i obvezao se da će štiti Zaljevske države zbog njihove uloge opskrbljivača Amerike naftom. SAD i druge zapadne države su bojkotirale Olimpijske igre u Moskvi 1980. Carterova vlada dodatno je pojačala vojnu prisutnost u regiji te započela jačanje veza s partnerima poput Saudijske Arabije i Egipta, kako bi suzbila sovjetski utjecaj. Carterova doktrina nastavila se i pod predsjednikom Ronaldom Reaganom, čime je rat u Afganistanu postao ključni element hladnoratovskog sukoba. Stoga je CIA-in tajni program pomoći mudžahedinima bio od ogromnog značaja.

Razmjeri Operacije Ciklon

Ciklon je bila jedna od najdužih tajnih operacija CIA-e. Trajala je ukupno 13 godina od 1979. do 1992. Godine 1979. njezin budžet iznosio je oko 500.000 USD, sljedeće godine oko 20-30 milijuna $, a dosegao je razinu od nevjerojatnih 630 milijuna dolara 1987. Pod Reaganom se program povećao, a njegova ukupna vrijednost iznosila je grandioznih 3 milijarde dolara.

Međutim, stvarna vrijednost operacije je i veća ako se uzmu u obzir i drugi financijeri poput Saudijske Arabije i Pakistana. Saudijska Arabija je u mudžahedinima vidjela bogomdanu priliku da izvozi radikalni oblika islama – vehabizam. Ukupna potpora mudžahedinima tako se procjenjuje na 6 do 8 milijardi dolara, uključujući novac za kupnju oružja, oružje, vojnu opremu, logistiku, obuku i operativne troškove u Afganistanu i Pakistanu. Tako je Operacija Ciklon postala jedna od najskupljih tajnih operacija u povijesti.

Reaganova doktrina

Politika pomaganja mudžahedina bila je sasvim sukladna Reaganovoj doktrini – strategiji vanjske politike SAD-a tijekom 1980-ih, usmjerenoj na potporu antikomunističkim skupinama diljem svijeta kako bi se oslabio sovjetski utjecaj. Cilj doktrine je bio pomoći narodima u zemljama Trećeg svijeta koji su se borili protiv sovjetskih marionetskih režima. Osim asistencije afganistanskim mudžahedinima, američka vlada je preko CIA-e pomagala kontrarevolucionarima (Kontrasima) u Nikaragvi i pobunjenicima u Angoli i Kambodži. Reagan je vjerovao da će podrška pobunjenicima ubrzati pad Sovjetskog Saveza, što će dovesti do svršetka Hladnog rata i konačne američke dominacije u svijetu.

Kako bi proveo svoju vanjskopolitičku doktrinu, Reagan je angažirao CIA-inu diviziju specijalnih aktivnosti koja je opremala pobunjenike. Arhitekt te strategije bio je mladi časnik CIA-e, Michael Vickers. Strategija se zasnivala na slanju širokog spektra oružja, logistike, opreme, skupa s programima uvježbavanja, kako bi se poboljšale mogućnosti Afganistanaca da vode uspješan rat protiv sovjetskih okupatora.

Važna uloga Pakistana

Operacija se snažno oslanjala na pakistanskog predsjednika Muhammada Zia-ul-Haqa i na pakistansku obavještajnu agenciju ISI. Pakistanska tajna služba je služila kao posrednik za distribuciju novca, vojne opreme i naoružanja. Procjenjuje se da je ISI naoružao i opremio više od 100 tisuća pobunjenika između 1978. i 1992. te su potaknuli arapske volontere da dođu izvana kako bi se pridružili pokretu otpora. Američka i pakistanska vlada pomagale su isključivo sunitske mudžahedine, dok šijitske nisu zbog sukoba s Islamskom Republikom Iran.

Dužnosnici iz CIA-e ali i drugih agencija američke vlade znali su često posjećivati pakistansko-afganistansku granicu te su Amerikanci obilno pomagali afganistanskim izbjeglicama. Ravnatelj CIA-e, William Casey, predlagao je Pakistancima da izvrše pritisak i prenesu borbe na sovjetski teritorij, odnosno na južne većinski muslimanske republike. Pakistanci su se složili pa je CIA uskoro osigurala tisuće Kurana, tekstova o sovjetskim zločinima nad Afganistancima kao i pamfleta o lokalnim povijesnim junacima.

Doprinos Saudijaca i ostalih država

Saudijska Arabija je otpočetka uglavnom podjednako pomagala islamističkim pobunjenicima kao i CIA, dolar za dolar. Kada bi saudijska plaćanja kasnila, američki dužnosnici bi letjeli u Rijad kako bi ubrzali priljev saudijskog novca. Kinezi su slali oružje vrijedno više milijuna dolara, kao i Egipćani i Britanci (tajna služba MI6). Peking je smatrao sovjetsku prisutnost u Afganistanu prijetnju svojoj sigurnosti i regionalnoj stabilnosti, ponajprije zbog blizine sovjetsko-kineske granice. Kineska pomoć mudžahedinima uključivala je isporuku oružja, streljiva i druge vojne opreme, koja je prolazila kroz Pakistan.