Autor: Matija Šerić
Godine 1949. izbila je afera koja je razotkrila mračnu stranu američkog sna. General Motors, Standard Oil i njihovi poslovni saveznici optuženi su za urotu bez presedana — planirano preuzimanje kontrole nad javnim gradskim prijevozom i namjerno uništavanje konkurencije kroz širenje naftno-automobilske dominacije. Cilj je bio jasan: stvoriti monopol, pretvoriti Ameriku u zemlju ovisnu o automobilu i gorivu, te izbrisati svaki trag ekološki čistijeg i učinkovitijeg prijevoza.
Skandalozna afera iz 1949.
To je predstavljalo izravno kršenje antitrustovskih zakona Sjedinjenih Država, zakona koji su nekoć služili kao jamstvo protiv upravo takve korporativne moći. Ipak, kad je slučaj stigao pred Prizivni sud SAD-a, pravda je pokazala svoje ograničenje. General Motors je oslobođen prve optužbe — one za uništavanje javnog prijevoza — dok je za urotu s ciljem stvaranja monopola proglašen krivim.
Kazna? Ciničnih 5.000 dolara. Taj iznos bio je manji od cijene jednog automobila koji je GM tada proizvodio. Bio je to sarkastičan podsjetnik na to koliko je američko pravosuđe bilo nemoćno pred silom industrijskih giganata. Dok su suci udarali pečate, Rockefellerovo i GM-ovo carstvo nastavilo je širiti svoj utjecaj.
Ceste zamjenjuju tračnice
Na kraju Drugog svjetskog rata, Sjedinjene Države bile su na pragu povijesne preobrazbe. Zemlja koja je pobijedila u ratu sada je postajala najveći svjetski proizvođač automobila i istodobno najveći potrošač benzina. No, da bi se to novo naftno doba u potpunosti ostvarilo, bilo je potrebno srušiti staru infrastrukturu – željeznicu, kralježnicu američkog kontinenta.
Nacionalna mreža putničkih i teretnih vlakova, koja je desetljećima povezivala obale i gradove, morala je ustupiti mjesto novoj mreži autocesta, dizajniranoj za automobile, autobuse i kamione. Država je stala iza tog projekta: vlada je velikodušno financirala izgradnju autocesta i zračnih luka, dok su željeznice, koje su bile u privatnom vlasništvu, ostavljene da se bore same.
Kao da to nije bilo dovoljno, vlada je primorala željeznice da zadrže ratnu trošarinu od 15% na karte. To je porez koji je izvorno uveden kako bi se tijekom rata ograničilo kretanje civila. Time su željezničke karte umjetno poskupjele, a vlak je odjednom postao zastario simbol prošlosti.
Rezultat je bio dramatičan. Između 1945. i 1954. godine, broj putnika koji su koristili vlakove pao je za nevjerojatnih 84 %. Amerika je okrenula leđa tračnicama i zavoljela asfalt. Kupnja automobila postala je izraz slobode, statusa i napretka, a zemlja koja je nekoć živjela uz ritam parne lokomotive sada je brujala motorima i mirisala na benzin.
Amerikanci postaju ovisnici o automobilima
Diljem Sjedinjenih Država, u poslijeratnim godinama, počela su nicati nova prigradska naselja. Masovno su građeni simetrični redovi kuća s bijelim ogradama, daleko od centara gradova i, što je još važnije, daleko od tramvajskih i željezničkih pruga. Te nove zajednice bile su izgrađene za automobile, a ne za ljude koji putuju javnim prijevozom. Ubrzo su deseci milijuna Amerikanaca postali potpuno ovisni o automobilima i autobusima kako bi mogli funkcionirati u svakodnevnom životu.
Nitko tada nije želio postavljati neugodna pitanja o energetskoj neučinkovitosti i ekološkoj šteti takvog sustava. Umjesto toga, država je ulagala milijarde dolara u gradnju autocesta, dok je željeznicama nametala poreze i ograničenja. Posebno bolan udarac željezničkoj industriji bilo je oduzimanje poštanskih vagona, izvora prihoda koji je održavao vlakove još od njihovih prvih putničkih linija.
Godine 1956., pod snažnim pritiskom General Motorsa i Standard Oila, predsjednik Dwight D. Eisenhower potpisao je Zakon o izgradnji nacionalnih međudržavnih autocesta. Riječ je o autocestama koje prolaze kroz veći broj američkih saveznih država. To je najveći infrastrukturni projekt u povijesti SAD-a. Više od 90 % troškova pokrila je savezna vlada, a cilj je bio jasan: povećati prijevoz tereta kamionima i putnika osobnim automobilima.
Rezultat nije izostao. Do 1966. godine, manje od 2 % Amerikanaca koristilo je međugradske željezničke linije. Rockefeller i Sloan izvojevali su svoju povijesnu pobjedu – stvorili su naftno-cestovnu civilizaciju, a račun su platili američki porezni obveznici. Projekt, koji je na papiru trebao stajati 25 milijardi dolara, na kraju je skočio na čak 114 milijardi. Grandiozna cijena američkog sna o slobodi na otvorenoj (auto)cesti.
Nafta ulazi u sve pore američkog društva
Američka ekonomija sredinom 20. stoljeća počela je kucati u ritmu nafte, a Rockefellerima je to donosilo neizmjernu radost i moć. Od kraja 1940-ih pa sve do kraja 1960-ih, cijena sirove nafte kretala se između 2,5 i 3 dolara po barelu. Pedesetih godina, prosječni Amerikanac mogao je napuniti automobil benzinom za samo 25 centi po galonu, dok su krediti za automobile nudili niske kamate, čineći vlastiti automobil pristupačnijim nego ikada prije.
Naftna revolucija bila je temelj transformacije američkog društva. Došla je do izražaja u rekordnom broju automobila po glavi stanovnika, u mreži kamionskog teretnog prijevoza i u eksplozivnom razvoju zračnog prometa. Nafta je postala gorivo ne samo za ceste, već i za nebo – pokretala je zrakoplove, industriju, poljoprivredu i proizvodnju svakodnevnih dobara.
Petrokemijska industrija, koju su predvodile kompanije poput DuPonta i Dow Chemicals, usko je surađivala s interesima Rockefellerove obitelji. Nafta se tako uvukla u sve pore života – od hrane i pića do odjeće, plastike i prijevoza. Postala je neizostavan element modernog života i simbol civilizacijskog napretka, ali i moći koja je oblikovala cijeli svijet.
Interesi naftnih kompanija postaju državni interesi SAD-a
Dovoljno je navesti samo neke statističke podatke koji dovoljno govore o tome koliko je naftna revolucija u dvije dekade nakon svršetka Drugog svjetskog rata promijenila Ameriku. Godine 1925. nafta je činila samo 1/5 energetske potrošnje u Americi da bi 1941. činila 1/3. Do sredine 1960-ih nafta i prirodni plin dosegli su brojku od 68 % ukupne američke energetske potrošnje. S druge strane, u istom periodu ugljen je pao s 50 % na samo 26 % potrošnje. Totalna energetska potrošnja SAD-a se gotovo udvostručila između 1940. i 1964. Zato nije nikakvo iznenađenje da je 1953. predsjednik General Motorsa na saslušanju u Senatu kazao: „Ono što je dobro za General Motors, dobro je i za cijelu zemlju.“
Automobilska revolucija omogućila je vodećim američkim naftnim kompanijama veliko monopolističko tržište za gorivo koje se dobivalo iz njihove nafte. Prodaja goriva u SAD-u između 1945. i 1965. godine povisila se za 300 %. Naftna revolucija u Americi stvorila je „američki način života“, ali i ovisnost Amerike i svijeta o crnom zlatu. Nije moralo biti tako.
Prvi dio članka nalazi se ovdje.
Izvori:
Dekanić, I.: Nafta – Blagoslov ili prokletstvo, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2007.
Engdahl, F. W.: Mitovi, laži i ratovi za naftu, Profil, Zagreb, 2012.
ftp://ftp.zew.de/pub/zew-docs/entrepreneurship/klepper.pdf
https://www.americansecurityproject.org/the-american-revolution-energy-history-since-1776/
