Autor: Matija Šerić
Drugi svjetski rat bio je najmračniji i najkrvaviji sukob u povijesti čovječanstva, u kojem je život izgubilo više od 50 milijuna ljudi. Iz tog nezamislivog razaranja izronila je nova globalna sila: Sjedinjene Američke Države. Dok je Europa ležala u ruševinama, a Azija krvarila od posljedica rata, američka industrija i teritorij ostali su gotovo netaknuti, osim napada na Pearl Harbor. Upravo je ta prednost omogućila SAD-u da preuzme ulogu svjetskog hegemona i oblikuje poredak koji će definirati čitavo 20., a i dobar dio 21. stoljeća.
Amerikanci postaju svjesni važnosti nafte
Političke, vojne i industrijske elite u Washingtonu brzo su shvatile presudnu lekciju oba svjetska rata: onaj tko kontrolira energiju, kontrolira moć. Nafta je postala krvotok modernog svijeta, gorivo koje pokreće tenkove, brodove, zrakoplove i cijela carstva. Odmah po završetku rata, američki stratezi postavili su novi cilj: osigurati dovoljno nafte za vlastite oružane snage te spriječiti da neprijatelji, osobito Sovjetski Savez, dođu do tog ključnog resursa.
Od 1945. godine nadalje, kontrola nad svjetskim naftnim izvorima postala je temelj američke globalne dominacije. Vođeni jednostavnom, ali moćnom spoznajom koju je sažeo belgijski povjesničar Michel Collon: „Ako želite vladati svijetom, morate kontrolirati naftu. Svu naftu. Posvuda.” Od tog trenutka nadalje, nafta nije bila samo energija. Nafta je postala simbol moći, oružje politike i valuta novog svjetskog poretka.
Uspon SAD-a nakon 1945.
Rođenje naftnog carstva Rockefellerovih
Nakon završetka Drugog svjetskog rata, svjetskom naftnom scenom počela je vladati jedna dinastija – Rockefeller. Njihovo carstvo, okupljeno oko niza moćnih kompanija poput Standard Oil Company of New York (SOCONY Mobil), Standard Oil Company of New Jersey (koja će kasnije postati Esso, a potom Exxon), Standard Oil Company of California (Chevron) i Standard Oil Company of Indiana (Amoco), ubrzo je preuzelo nadzor nad većinom globalne naftne proizvodnje.
Kao što su nakon Prvog svjetskog rata britanske kompanije British Petroleum i Royal Dutch Shell krojile svjetsku energetsku kartu, tako je nakon 1945. započela nova era – Rockefellerova era nafte. Naftni izvori koje njihove kompanije tada nisu držale pod kontrolom, ubrzo su pali pod njihovu dominaciju bilo putem bilateralnih sporazuma, bilo zahvaljujući diskretnim operacijama CIA-e koje su otvarale vrata američkim interesima diljem svijeta.
Do 1950. godine Rockefellerovo naftno carstvo proizvodilo je oko 70 % svjetske nafte, s glavnim uporištima u Sjevernoj Americi i Venezueli. No, njihova ambicija nije bila samo osigurati profit. Imali su mnogo dublja i strateški promišljenu ideju. Prvi veliki cilj nakon rata bio je preoblikovati energetsku osnovu američkog gospodarstva, tada najvećeg i najdinamičnijeg na svijetu. Željeli su stvoriti sustav koji bi funkcionirao poput finog mehanizma. Gospodarstvo, vojska i društvo bili bi povezani nevidljivim lancima ovisnosti o jednom resursu: nafti. Tako je, u tišini korporativnih ureda i geopolitičkih pregovora, rođena naftna Amerika – zemlja koja će svoj uspon, moć i budućnost temeljiti na crnom zlatu.
Uspon automobilskog društva
U poslijeratnim godinama, Rockefellerovo naftno carstvo — moćna skupina Standard Oil kompanija — odlučilo je preoblikovati samu srž američke ekonomije. Počelo je novo doba – doba nafte i automobila, simbol napretka i modernog života. Ako je tijekom Velike depresije 1930-ih političko obećanje glasile „pile u svakom loncu“, tada je već početkom 1950-ih to obećanje poprimilo novu, blještaviju formu: „jedan ili dva automobila u svakoj garaži“. Automobil je postao nova ikona američkog sna. Više nije bio privilegij bogatih, već svakodnevna potreba običnog čovjeka.
U partnerstvu između Standard Oila i automobilskog diva General Motorsa iz Detroita, stvoreno je novo golemo tržište koje je pokretala nafta. Taj savez industrije goriva i čelika pretvorio je Ameriku u civilizaciju na kotačima.
Poslijeratni ulagači gradili su prostrane stambene četvrti i velike trgovačke centre daleko od željezničkih pruga, potičući novi način života – onaj u kojem se bez automobila nije moglo. Tako su vlakovi, nekoć simbol američkog napretka, postali prvenstveno teretni, dok su se putnici preusmjerili na ceste, u automobile i autobuse. Od tada nadalje, motor s unutarnjim izgaranjem postao je srce američke svakodnevice, a nafta krvotok cijelog društva.
1950-ih se rodilo američko automobilsko društvo
Tajni sporazum dvaju divova
Tajnim sporazumom između triju industrijskih divova, General Motorsa, Standard Oila i Firestonea (između kraja 1930-ih i početak 1940-ih), zauvijek je promijenjena urbana budućnost SAD-a. U tišini poslovnih dogovora i iza zatvorenih vrata, odlučeno je da će gradski električni tramvaji, simbol čiste i učinkovite mobilnosti, jednostavno nestati s američkih ulica.
Godine 1945., većina velikih američkih gradova imala je energetski učinkovite, ekološki prihvatljive tramvaje koji su svakodnevno prevozili milijune ljudi od kuće do posla. Automobil je tada bio luksuz – tek 1 % Amerikanaca posjedovalo je vlastito vozilo, dok je željeznica bila kralježnica svakodnevnog života.
Međutim, vizija budućnosti predsjednika General Motorsa Alfreda P. Sloana i moćnika iz Rockefellerovog Standard Oila bila je sasvim drugačija. Oni nisu željeli gradove povezane tračnicama, već naciju koja diše benzin i diže svoje oči prema cestama. Uklanjanjem tramvaja otvoren je prostor za automobilsko doba, eru u kojoj su se nafta i čelik spojili u najveći gospodarski savez 20. stoljeća. Tako je tiho ugašen električni puls američkih gradova – da bi se rodila Amerika na četiri kotača.
Amerika postaje kraljevstvo automobila
U desetljećima nakon Drugog svjetskog rata, General Motors nije bio samo proizvođač automobila. Ta korporacija postala je arhitekt novog svijeta, svijeta u kojem se sve mjeri brzinom, cestom i potrošnjom goriva. Nakon što je preuzeo najveću autobusnu tvrtku u SAD-u, GM je svoje sjedište premjestio u Manhattan, samo srce američke urbane mreže, i započeo tiho, ali sustavno preoblikovanje prometne budućnosti nacije.
Kupnjom dionica njujorških željeznica, General Motors je iznutra uništavao vlastitu konkurenciju, čime je otvorio put za autobuse koji troše naftu, a time i za Rockefellerovo carstvo goriva. Do tada je Manhattan, taj gusto naseljeni otok i simbol modernog života, disao ritmom tramvaja i podzemne željeznice. No, kako su tračnice nestajale, ceste su se punile — autobusima, automobilima, kamionima, taksijima i drugim prijevoznim sredstvima. Započelo je doba gužvi i ovisnosti o nafti.
Do kraja 1940-ih, General Motors je kupio i ugasio više od stotinu gradskih tramvajskih sustava u 45 američkih gradova, zamijenivši ih autobusima na benzin. Do 1955. godine, gotovo 90 % električnih tramvajskih linija u Sjedinjenim Državama bilo je zauvijek izgubljeno. Tako je, pod krinkom napretka, uništen jedan od najefikasnijih i najčišćih prometnih sustava u povijesti. Amerika je zakoračila u novu eru – eru asfalta, nafte i beskrajnih prometnih čepova.
Drugi dio članka nalazi se ovdje.
Izvori:
Engdahl, F. W.: Mitovi, laži i ratovi za naftu, Profil, Zagreb, 2012.
Dekanić, I.: Nafta – Blagoslov ili prokletstvo, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2007.
ftp://ftp.zew.de/pub/zew-docs/entrepreneurship/klepper.pdf
https://www.americansecurityproject.org/the-american-revolution-energy-history-since-1776/
https://guides.loc.gov/this-month-in-business-history/january/standard-oil-established
