Autor: Ivan Toth
Nakon širenja rata na Pacifiku i zauzimanja zapadnih uporišta, Japansko Carstvo je brzo ostvarilo svoje prvotne ciljeve, zauzimajući Filipine, Maleziju, Singapur i Nizozemsku Istočnu Indiju (kasnije Indonezija, koja je za Japan bila bitna zbog naftnih izvora) koncem 1941. i početkom 1942. godine Druga faza operacija je počela u siječnju 1942. Premda je bilo nesuglasica između japanske vojske i mornarice, admiral Yamamoto je uspio progurati svoj plan.
Pozadina bitke na Midwayu
Yamamotov prvotni cilj je bila eliminacija američkih nosača zrakoplova, za koje je držao da su glavna prijetnja u nadolazećoj pacifičkoj kampanji; ovo je naročito dobilo na težini nakon napada na Tokio 18. travnja 1942. godine kada je 16 američkih B-25 Mitchell bombardera sa USS Horneta bombardiralo Tokio i druge gradove u Japanu. Premda ovaj napad nije imao neko vojno značenje, polučio je veliki psihološki šok za Japance i ukazao na rupu u obrambenom obruču oko japanskih otočja te pristupačnost američkih bombardera japanskom teritoriju. Ovaj i drugi „hit-and-run“ napadi izvedeni od strane američkih bombardera u južnom Pacifiku su pokazali da su Amerikanci još prijetnja premda su se suzdržavali od potpunog ulaska u ratni sukob.
Yamamoto je smatrao da bi još jedan zračni napad na glavu pomorsku bazu SAD-a, Pearl Harbor, natjerao Amerikance i cijelu njihovu flotu da isplove, uključujući nosače i njihovu pratnju. Zbog jačanja obrambenih položaja i njihovih zračnih baza na Havajskim otočjima nakon napada 7. prosinca 1941. godine, Yamamoto je procijenio da je prerizično napasti izravno Pearl Harbor. Umjesto toga Yamamoto je izabrao Midway, mali otok (atol) sjeveroistočno od lanca havajskog otočja, oko 1300 milja od Oahua.
Ovo je značilo da je Midway izvan dosega svih američkih nosača zrakoplova i njihovih pratnji stacioniranih na Havajima. Midway nije bio osobito važan u japanskim planovima, ali su Japanci smatrali da bi Amerikanci mogli Midway smatrati ključnom ispostavom za Pearl Harbor te bi stoga bili prisiljeni žestoko braniti Midway. I bili su u pravu: Amerikanci su smatrali Midway ključnim zbog baze za podmornice koje su mogle operirati izvan Pearl Harbora, služeći se njome za opskrbu i operacije, šireći time svoj radijus djelovanja na 1200 milja. Osim što je služila kao zračna baza, služila je i kao polazna baza za bombardere koji su napadali Waka otočje.
Cilj operacije zauzimanja Midwaya
Operacija, kao napad na Pearl Harbor, trebala je eliminirati SAD kao stratešku silu na Pacifiku te omogućiti Japanu „slobodne ruke“ u uspostavi „Velike Istočno-azijske sfere utjecaja“. Japan se nadao da će još jedan poraz demoralizirati SAD da kapitulira u ratu na Pacifiku i time osigura japansku dominaciju. Namamljivanje američkih nosača zrakoplova u zamku i zauzimanje otočja Midway je bilo dio šire strategije širenja japanskog utjecaja i učvršćivanja obrambenih položaja kao odgovor na Doolittle Raid, zračni napad na Tokio.
Ova operacija je smatrana kao priprema za daljnje napade na Fiji, Samou i Havaje. Jedan od glavnih nedostataka plana je kriva pretpostavka Japanaca na reakciju Amerikanaca i loše početne pozicije za napad. Najvažnije, američka obavještajna služba je uspjela dešifrirati japanske poruke i saznati datum i lokaciju planiranih napada, omogućivši time američkoj mornarici da pripremi zasjedu Japancima.
Plan admirala Yamamota
Yamamotov plan je bio izuzetno složen te je zahtijevao izuzetnu vremensku usklađenost više borbenih grupa koje su bile raštrkane stotinama milja na otvorenom moru. Njegove procjene su bile zasnovane na obavještajnim podacima koji su sugerirali da će USS Enterprise i USS Hornet biti jedini nosači zrakoplova s pratnjom dostupni Američkoj Pacifičkoj Floti. Tijekom bitke za Koraljno more mjesec dana ranije, USS Lexington je bio potopljen, a USS Yorktown oštećen toliko jako da su Japanci smatrali da je izgubljen. USS Yorktown je, nakon popravka u Pearl Harboru, isplovio te odigrao ključnu ulogu u otkrivanju i uništavanju japanskih nosača zrakoplova i njihove pratnje u bitci za Midway.
Velik dio Yamamotovog plana, a što je dijelila i većina japanskog vodstva, je počivao na krivoj pretpostavci da su Amerikanci moralno potonuli nakon japanskih vojnih pobjeda na moru koje su uslijedile nakon Pearl Harbora. Yamamoto je smatrao da će biti potrebna varka kako bi se američka flota namamila u zamku; radi toga je rasporedio svoje pomorske snage kako se njihova potpuna vojna snaga ne bi otkrila Amerikancima sve do početka bitke.
Yamamotovi ratnih brodovi i krstarice su pratile snage viceadmirala Chuichi Naguma par stotina milja, a japanske kopnene snage su trebale uništiti ono što bi ostalo od američke mornarice nakon što bi Nagumove snage dovoljno oslabile za iskrcavanje pješaštva. Ovo je bila tipična vojna doktrina većine pomorskih sila toga vremena. Ono što Yamamoto nije znao je to da su Amerikanci dešifrirali glavnu japansku šifru. Njegovo inzistiranje na raspršenosti svojih snaga je ujedno značilo da nijedna od njegovih formacija nije u poziciji u da pruži podršku drugoj.
Invazija na Aleute
Kako bi osigurali podršku Carske japanske vojske za operacije na Midway, Carska japanska mornarica je pristala biti potpora u invaziji na Aleutske otoke. Japanska vojska je željela zauzeti zapadne Aleute kako bi postavila svoje snage i odvratila američke bombardere smještene na bazi u Aljaski. Japanske operacije u Aleutskom otočju su uzele još brodova koji su inače mogli sudjelovati u sklopu udarne vojne snage na Midway te time pomoći japanskim pomorskim snagama. Premda su mnogi povjesničari i raniji podatci smatrali operaciju u Aleutima kao varku da bi se odvratile američke snage, podaci koji su postali dostupni početkom 21. stoljeća ukazuju da je invazija na Aleute trebala biti pokrenuta istodobno sa napadom na Midway. Operacija Aleuti je pokrenuta dan nakon početka bitke za Midway zbog kašnjenja Naguma i njegovih operativnih snaga.
Omjer snaga uoči početka bitke za Midway
Japanci su krenuli sa skoro cijelom Imperijalnom (Carskom) flotom: šest nosača zrakoplova, 11 bojnih brodova, 13 krstarica, 45 razarača, podmornice, brodovi za transport i „čistači mina“. Unatoč bitci kod Koraljnog mora 1942. g., koja nije imala pobjednika i značila je korak unazad za Japan, Japan je planirao osvojiti otočje Midway i američke baze na Aleutima. Smatrajući da može izaći na kraj sa slabijom američkom pacifičkom flotom admiral kombinirane flote Yamamoto Isoroku šalje četiri nosača zrakoplova, sa zapovijedima da nađe i uništi američku flotu i osvoji Midway.
Obavještajna služba SAD-a je dešifrirala poruke Japanaca te su saznali za japanski plan. Amerikanci su koristili tri nosača zrakoplova (USS Yorktown, Enterprise i Hornet), osam krstarica, 14 razarača i aerodrom na Midwayu. USS Yorktown, oštećen u bitci u Koraljnom moru, vraćen je u službu nakon popravka u Pearl Harboru. Ovi brodovi su bili usidreni oko 350 milja sjeveroistočno od Midwaya te su čekali napredovanje Yamamotove flote. Kako Japanci nisu imali baze na otocima za zračnu podršku, Amerikanci su ovo iskoristili te su na Midwayu i Havajima napravili 115 baza koje su koristili za napade.
Ivan Toth je ugledni hrvatski pravnik i analitičar društvenih zbivanja.
