Autor: Ivo Kokić

Krajem ožujka 2022., ruski i ukrajinski pregovarači dogovorili su uvjete za kraj rata, tj. postigli su mirovni sporazum te parafirali njegovih 18 točaka. Pregovori su se odvijali u uvjetima dok je ruska vojska opkolila Kijev. Na čelu ukrajinskog izaslanstva u Istanbulu bio je David Arahamija. On je ujedno i lider parlamentarne frakcije vladajuće ukrajinske stranke (Sluga naroda).

Dogovor iz Istanbula

Taj mirovni sporazum bio je toliko povoljan za Ukrajinu da se Arahamija u travnju 2022. doslovno hvalio na ukrajinskoj televiziji s time koliko je dobro Ukrajina prošla na tim pregovorima. Ono na što je Ukrajina pristala bilo je minimalno: odustajanje od ulaska u NATO te priznanje referenduma na Krimu iz 2014. godine. Sporazum je obuhvaćao i neke druge stavke, npr. da će ukrajinska vojska raspustiti neonacističke odrede. S obzirom da je Zelenski Židov, vjerojatno mu to ne bi osobito teško palo. No, spomenuta dva pitanja su ono najvažnije.

Dakle, država ne bi ušla u NATO, kojeg ionako nije članica. Dodajmo još tome da je Ukrajina do 2019. po Ustavu bila neutralna država. Ne zaboravimo ni da Deklaracija o neovisnosti Ukrajine iz 1990. naglašava njezin neutralni status.

Istina, po tom pitanju se s pravom može reći kako ukrajinski pregovarači nisu mogli u punom smislu riječi sklopiti sporazum jer oni nemaju ovlast ustavno neutralizirati zemlju. To može učiniti jedino ukrajinski parlament dvotrećinskom većinom. No, Arahamija je stranački kolega Zelenskog (čija stranka ima natpolovičnu većinu u parlamentu). Ne bi bio nikakav problem pronaći još nekoliko zastupnika koji bi glasali za takvu odluku koju im predsjednik predlaže.

Ne zaboravimo da se upravo takva situacija (u obrnutom smislu) već dogodila kad je 2019. dvotrećinska većina u ukrajinskom parlamentu glasala za prijedlog ukrajinskog predsjednika Petra Porošenka o ukidanju ustavne neutralnosti. Dakle, jednostavno se radi o pravnom mehanizmu kojeg se može realizirati bez većih problema.

Ako ćemo se voditi logikom da se nije radilo o pravom sporazumu, već samo o njegovom nacrtu, onda čak niti Zelenski ne može sklopiti sporazum jer on je predstavnik izvršne, a ne zakonodavne vlasti. Jedino parlament (zakonodavna vlast) može mijenjati Ustav. Međutim, zakonodavna vlast ne predstavlja državu na pregovorima, već to čini izvršna vlast. To bi značilo da se niti jedan potpisani dogovor ne može smatrati sporazumom jer oni koji ih potpisuju (npr. predsjednici ili premijeri) nemaju garanciju o ratifikaciji takve odluke u parlamentu.

No, pregovori se uvijek vode pod pretpostavkom da će se ono što određena vlada dogovori doista uspješno ratificirati. Nisam još čuo da su na ijednim pregovorima u povijesti dvojica predsjednika „šlepala“ za sobom još i dvije trećine parlamentarnih zastupnika pa tražili njihovo mišljenje prije nego bilo što dogovore. Prema tome, izvršna vlast (i njezini predstavnici, npr. Arahamija) sklapa sporazume, makar to nije garancija da će ih parlament te države usvojiti. Doduše, Arahamija zbilja i jest parlamentarni zastupnik, ali nije išao na pregovore u tom svojstvu, već kao vladin izaslanik.

Teško je zamisliti da je Arahamija pristao na nešto bez da se prethodno konzulirao sa Zelenskim oko toga treba li to prihvatiti. Kao što će biti opisano u idućem poglavlju, ukrajinska vlada i jest namjeravala prihvatiti navedeni dogovor. Nije bila upitna njihova volja da sklope mir. On se nije realizirao pod utjecajem vanjskih faktora, o čemu će kasnije biti riječi.

Uostalom, rusku stranu je predvodio Sergej Lavrov (ministar vanjskih poslova), koji nije zapovjednik ruske vojske pa da može narediti njezino povlačenje s ukrajinskog teritorija. Unatoč tome, podrazumijeva se da predsjednik (zapovjednik vojske) i ministar vanjskih poslova imaju usklađene težnje. Nisam još čuo da itko osporava kako je ono što Lavrov govori uistinu stav ruske vlade.

Što se tiče Krima (koji nikad do 1954. nije ni bio u njezinom sastavu), Ukrajina bi samo priznala stanje kakvo je u realnosti na terenu već bilo osam godina, od kako je na referendumu 96,77% ljudi glasalo za priključenje Rusiji (izlaznost je bila preko 80%). Prema tome, radilo se o dva pitanja (NATO i Krim) po kojima je Ukrajina mogla nešto de iure (ali ne i de facto) ustupiti u pregovorima. No, to nije bilo realno žrtvovanje nečega jer nije se moguće odreći nečega što se u praksi ne posjeduje.

A sada pogledajmo na što je ruska strana pristala. Po tom sporazumu, ruska vojska povukla bi se sa cjelokupnog teritorija Ukrajine. Niti jedan milimetar ukrajinskog teritorija ne bi pripao Rusiji. To ne treba čuditi jer ništa takvo nije ni bila ruska težnja.

Drugim riječima, Ukrajina bi potpuno vratila kontrolu nad cijelom svojom međunarodno priznatom istočnom granicom. To znači da bi ukrajinska vojska uspostavila nadzor i nad onim dijelovima Donjecka i Luhanska koje nije kontrolirala od 2014. godine. Ruska strana je tu ponovno povjerovala Ukrajini kako će ovog puta implementirati sporazume Minsk 1 i 2 (koje je do tada osam godina kršila) i zaista dati autonomiju Donbasu. To je Ukrajina bila dužna već i po spomenutim sporazumima, a dogovor u Istanbulu to također obuhvaća.

Još jednom treba naglasiti nešto što je ispranim mozgovima na Zapadu teško shvatiti. Uvjeti mira koje je Ukrajina dobila (dok joj je glavni grad bio opkoljen) bili su takvi da bi im ruska vlada pomogla u ostvarenju onih ciljeva (povratka Donjecka i Luhanska) koje Ukrajina sama nije uspjela ostvariti kroz osam godina.

I time je ukrajinski pregovarački tim pristao na dogovor koji je pred vlasitim narodom mogao predstavljati kao pobjedu (što je Arahamija i učinio). Ruska vojska stoga se povukla sa cijelog sjevera Ukrajine i time deblokirala Kijev. Više nije bilo potrebe za borbom.

Reportaža o pregovorima iz Istanbula

Zašto je propao dogovoreni mir?

Bez obzira na to hoćemo li navedeni dogovor definirati kao sporazum ili kao nacrt sporazuma, činjenica je da su se pregovarači o njemu usaglasili te da se Rusija počela ponašati sukladno tom dogovoru. Stoga je potrebno razmotriti zašto on nije realiziran.

U Kijev je 9. travnja 2022. banuo tadašnji britanski premijer Boris Johnson. On je rekao Zelenskom da odustane od postignutog dogovora te nastavi voditi rat, a Zapad će mu nastaviti slati oružje. Zelenski je to prihvatio.

Neki su tada opravdavali tu odluku time kako Ukrajina ne bi trebala pristati na nepovoljan mirovni sporazum. Pri tome nije jasno što je točno za Ukrajinu tu bilo nepovoljno, što oni predlažu kao alternativu te na koji način tu alternativu misle ostvariti. Tada je već moglo biti jasno (a danas je sasvim bjelodano) da nikakav budući mirovni sporazum koji bude sklopljen neće biti tako povoljan za Ukrajinu kao što je bio onaj iz Istanbula. To je razumljivo jer radi se o državi koja je (makar pod pritiskom) prekršila sporazum te time svjesno nastavila stradanje i svog i ruskog naroda. Eventualni povratak na dogovor iz Istanbula bio bi nagrada Zelenskom za kršenje obećanja.

Rusija se zalagala za to da se ispoštuju sporazmi Minsk 1 i 2 te da cijeli Donbas bude u Ukrajini (sa stupnjem autonomije). No, nakon što je ukrajinska vlada (nakon prvotnog prihvaćanja tog plana) odbila tu ideju pod Johnsonovim pritiskom, situacija se više ne može vratiti na staro. U četiri ukrajinske regije organizirani su (u rujnu 2022.) referendumi na kojima je uvjerljiva većina ljudi glasala za priključenje Rusiji. Bez obzira na volju naroda u tim pokrajinama, Rusija nikada i ne bi tamošnje stanovništvo pitala za mišljenje o tome u kojoj državi žele živjeti, već bi taj teritorij jednostavno bio vraćen Ukrajini. No, to nije bilo moguće realizirati ako Ukrajina to ne želi. Važno je naglasiti da teritorijalna promjena glede četiri spomenute regije nije bila ruski cilj, već posljedica propalog dogovora. Kao zanimljivost vrijedi istaknuti da je Rusija čak poštovala (a i danas poštuje) administrativnu podjelu između te četiri regije koju je Ukrajina uspostavila među njima. To znači da nije organiziran jedan referendum na cijelom području pod kontrolom ruske vojske, već četiri odvojena referenduma (makar istog dana) sa četiri različita pitanja (ovisno o regiji) te različitim (iako sličnim) rezultatima.

O Johnsonovoj avanturi u Kijevu pisao je list Ukrajinska pravda u svibnju 2022. godine. No, još važnije od toga bilo je kada je David Arahamija u studenom 2023. na ukrajinskoj televiziji 1+1 potvrdio vjerodostojnost tih navoda. Priznao je da je ukrajinska vlast željela sklopiti mir s Rusijom pod navedenim uvjetima, ali im je Johnson to onemogućio. Neka se zato zapitaju tko negira ukrajinski suverenitet i oduzima ukrajinskoj vladi pravo na provođenje politike koju želi (ili je barem tad željela) – Rusija ili Zapad?

Immanuel Kant napisao je 1795. godine vrlo značajan spis Prema vječnom miru. Na samom početku tog spisa, eksplicitno je osudio oblik ponašanja kakav je opisan u ovom poglavlju. Napisao je kako se zaključenjem mirovnog ugovora mora otkloniti mogućnost budućeg rata te da ne smije neko nepronicljivo traganje donijeti novi rat.

Kant je prije gotovo dva i pol stoljeća na početku svog promišljanja izravno ukazao upravo na ono što su Johnson i Zelenski napravili.

Reportaža o tome kako je Boris Johnson blokirao mir

Klečanje pred Sotonom

Sotona je u pustinji tri puta iskušavao Isusa. Druga kušnja odnosila se na to da Isus klekne pred njim, a zauzvrat će mu (vrag) dati cijeli ovozemaljski svijet. Isus je to odbio i time postavio primjer ispravnog ponašanja.

Nasuprot Isusu stoji Zelenski. On je 2022. kleknuo pred Borisom Johnsonom, umjesto da mu kaže odlazi od mene Sotono.

Zelenski je zauzvrat dobio ono što dobije i svaki čovjek koji se pokloni đavlu – kratkotrajne ovozemaljske užitke. Nema sumnje da je vrag ispoštovao svoj dio dogovora s ukrajinskim predsjednikom. Zelenski je pokleknuo i  zauzvrat dobio sve što mu ovaj svijet može dati: putovanja po svijetu, govore u brojnim parlamentima, slikavanje sa suprugom za Vogue (dok  mu narod gine), pa čak je dobio i titulu osobe godine po izboru The New York Timesa 2022. godine.

Samo, čini mi se da je Zelenski zaboravio pitati đavla kolika je cijena toga. Jer kad jednom vrag pokuca Zelenskom na vrata i ispostavi mu račun, tad mu ne bih bio u koži.

A račun će biti taj da zajedno provedu cijelu vječnost. Jedino to može biti cijena za ono što je Zelenski odabrao učiniti. To i ne treba čuditi jer je Zelenski već na ovom svijetu odabrao živjeti u zajedništvu s vragom pa nema razloga zašto se ugodno druženje ne bi nastavilo i poslije.

On je uostalom stvorio kod đavla velike dugove svojim kockanjem pa je u redu da se taj dug naplati. Ovdje se koristi riječ kockanje jer je upravo Trump upotrijebio taj izraz krajem veljače 2025., kad mu je Zelenski došao u Bijelu kuću. Tada mu je Trump kazao da se kocka s milijunima života i Trećim svjetskim ratom.

Biblijski kraljevi

Nijedan pravi kršćanski vladar ne bi pokleknuo pred Johnsonom, nego bi ako treba bio spreman i poginuti da se ispoštuje sporazum koji će njegovom narodu donijeti mir. Isus je kazao: „Vaša riječ neka bude: Da, da – ne, ne! Što je više od toga, od Zloga je.“ (Mt, 5: 37). Nije rekao: „Prvo recite da, a onda povucite svoju riječ ako Vam netko tako savjetuje.“ Iza svoje riječi i obećanja treba čvrsto stajati.

Tu bi netko mogao ustati u obranu ukrajinskog predsjednika i kazati da je Zelenski Židov pa njega ne obvezuje nauk cijele Biblije, već isključivo Stari Zavjet. To je točno. Kako je rekla Marta Havriško, ukrajinska povjesničarka iz Lavova i stručnjakinja za pitanje Holokausta, Ukrajinci su prigrlili naciste i pokrili se Židovom Zelenskim. Stvarno je malo čudno što država koja je navezana na nacizam ima Židova za predsjednika. No, to nije tema ovog članka pa se treba vratiti na pitanje religije.

Ako je za Zelenskog zaista svetinja ono što piše u Talmudu (Starom Zavjetu), onda treba proučiti što tamo piše kako bismo mogli vrednovati ukrajinsku politiku. Pri tome nije potrebno uspoređivati Zelenskog s kraljem Salomonom jer bilo bi to previše nerealno postavljanje toliko visokih moralnih kriterija.

Dovoljno ga je kontrastirati bilo kojem drugom vladaru, npr. grešnom i poročnom kralju Davidu. Zamislimo da je kralj David prihvatio sporazum s nekom drugom državom, a da mu onda netko s drugog kraja kontinenta dotrči i šapne da bi trebao odustati od toga što smatra ispravnim zato da udovolji interesima neke treće države (koja nema namjeru slati svoju vojsku u pomoć njegovoj). Temeljem onoga što u Starom Zavjetu piše o kralju Davidu, nema nikakve šanse da bi on to prihvatio.

Starozavjetni židovski kraljevi doživjeli bi infarkt da im netko kaže što je Zelenski priuštio vlastitom narodu – beskrajni rat i to samo zbog toga što se nije mogao suprotstaviti nekome koji ga nagovara da pogazi već postignuti dogovor o miru.