Autor: Matija Šerić
Počevši od 13. lipnja krenula je najnovija spirala sukoba na Bliskom istoku. Slučajno ili ne, petak 13. uistinu je opravdao svoju reputaciju nesretnog dana. Tada je krenulo bombardiranje Irana od strane Izraela dronovima, projektilima i bombama, a potom je Iran uzvratio istom mjerom. Neformalni rat dvije moćne države je pokrenut i odvija se punom parom. Kakve će posljedice osjetiti svijet još je upitno.
Međutim, posljedice iransko-izraelskog rata bi mogle biti katastrofalne. Već danas građani Irana i Izraela užasno ispaštaju. Nevini umiru u stotinama, a ozlijeđenih je na tisuće. Crni oblaci rata su se nadvili nad Bliskim istokom, a mogli bi biti još crnji i to najcrnji. Zašto? Postoji realna prijetnja uporabe najstrašnijeg oružja, onog nuklearnog.
Nuklearno uništenje – opcija 2025. godine
Jedno od opravdavanja koje je koristio izraelski premijer Benjamin Netanyahu za pokretanje sukoba bila je upravo tvrdnja da je Iran nadomak posjedovanja nuklearnog oružja kojeg bi mogao upotrijebiti protiv Izraela čim to bude u stanju. Zato je po Netanyahuu izraelski napad bio preventivni u „glavu iranskog nuklearnog programa“ kako bi preduhitrio neprijatelja. Stoga jedno od najvažnijih pitanja glasi: postoji li mogućnost da Iranci uistinu bace atomsku bombu onog trenutka kada je budu posjedovali? Slično tako, ali još važnije, nameće se pitanje: je li Izrael spreman koristiti svoje nuklearno oružje protiv Irana koje posjeduje već odavno? Nuklearni armagedon, nažalost, u lipnju 2025. nije u sferi teorije, nego realpolitike.
Izraelski nuklearni kapaciteti
Prije razmatranja mogućnosti korištenja nuklearnog oružja, treba vidjeti kakve nuklearne potencijale posjeduje svaka zaraćena država. Izrael već desetljećima posjeduje nuklearna oružja i to je, naravno, javna tajna. Prema podacima Centra za kontrolu naoružanja i neširenje te Inicijative za nuklearnu prijetnju, Izrael posjeduje najmanje 90 nuklearnih bojevih glava, te dovoljno fisijskog materijala za proizvodnju stotina dodatnih glava.
Samo devet država na svijetu posjeduje nuklearno oružje. Izrael je druga najmanja država na svijetu (prva je Sjeverna Koreja) koja ga posjeduje. Izraelci mogu ispaljivati svoje nuklearne bojeve glave pomoću kopnenih lansera balističkih projektila, borbenih zrakoplova i podmornica.
Dokumentarac o izraelskom nuklearnom programu
Izraelska nuklearna samoobrana
Intrigantno je kako je Država Izrael jedna od pet država u svijetu koja nikada nije potpisala UN-ov Sporazum o neširenju nuklearnog naoružanja (NPT) iz 1970. koji ograničava korištenje nuklearne energije samo za civilne svrhe. Takav potez nije čudan. Da su Izraelci potpisali sporazum morali bi razmontirati svoj nuklearni program. Prema podacima Udruge za kontrolu naoružanja, negdje oko 1967. Izrael je u tajnosti razvio sposobnost izrade nuklearnih eksploziva. Do 1973., vlasti Sjedinjenih Država bile su „uvjerene da Izrael posjeduje nuklearno oružje“.
Izraelci nisu nikada koristili nuklearna oružja iako su razmišljali da to učine tijekom Šestodnevnog rata 1967. i Jomkipurskog rata 1973. Pomalo je nevjerojatno da Izrael nikada nije postao država pod zaštitom američkog nuklearnog kišobrana kao npr. europski NATO saveznici, Japan, Australija i Južna Koreja. To je još jedan dokaz da Izrael posjeduje nuklearna oružja za samozaštitu, možda i nešto drugo.
Iranski nuklearni program
Prema svim relevantnim izvorima informacija, Iran još uvijek nije razvio vlastita nuklearna oružja, ali je na dobrom putu da se uvrsti u elitni nuklearni klub. Premda Iran desetljećima razvija nuklearnu energiju (od 1957.), iranski čelnici uvijek su tvrdili kako je njen smisao uporaba u civilne svrhe. Iran je još u vrijeme šaha Reze Pahlavija 1960-ih i 1970-ih razvijao infrastrukturu kada je još bio prijatelj sa SAD-om. Program je nastavljen i nakon Iranske revolucije. Mnoga od postrojenja su locirana ispod zemlje.
Službeni Teheran je u mnoštvu navrata izdao priopćenja prema kojima je svrha nuklearnog programa: a) zadovoljavanje rastućih energetskih potreba zemlje, b) smanjenje ovisnosti o fosilnim gorivima (nafti i plinu), iako ih Iran posjeduje u velikim količinama, c) istraživanje i razvoj u medicini (npr. proizvodnja radioizotopa za dijagnozu i liječenje), d) industrijska uporaba (npr. sterilizacija hrane i materijala).
Dokumentarac o iranskom nuklearnom programu
Iran negira vojne svrhe nuklearnog programa
Iran je potpisnik Sporazuma o neširenju nuklearnog naoružanja (NPT) iako to zapadne sile često „zaboravljaju“, a zapravo prešućuju. Iranci su taj ugovor potpisali davne 1968. Vrhovni vođa ajatolah Ali Hamenei još je sredinom 1990-ih izdao fetvu kojom zabranjuje proizvodnju i uporabu nuklearnog oružja. Fetva je još jednom ponovljena glasno i jasno 2003. nakon što je Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) izrazila sumnje u iranske namjere. Zanimljivo je da je Barack Obama povjerovao u Hameneijevu fetvu jer ju je više puta citirao i koristio kao argument za potpisivanje Sporazuma o zamrzavanju iranskog nuklearnog programa 2015.
Sumnjičavost Zapada
Čelnici zapadnih zemalja, najviše SAD-a, Velike Britanije i Izraela, konstantno sumnjaju da bi iranski nuklearni program mogao sadržavati i skrivenu vojnu komponentu, odnosno potencijal za razvoj nuklearnih oružja, osobito zbog obogaćivanja uranija iznad razina potrebnih za civilnu upotrebu. Nije jasno koliko je blizu Iran proizvodnje atomske bombe.
Godine 2023. (IAEA) izvijestila je da su u iranskom nuklearnom postrojenju pronađene čestice uranija obogaćenog do 83,7% čistoće – što je blizu razina potrebnih za atomsku bombu. Prošle godine, SAD je skratio tzv. „vrijeme izlaska“ Irana – odnosno vrijeme potrebno za proizvodnju dovoljne količine fisijskog materijala za nuklearno oružje – na „jedan ili dva tjedna“.
