Autor: Ivo Kokić

Izraelski kralj Salomon zatražio je od Boga da mu podari upravo mudrost među svim vrlinama koje je mogao birati. Zato treba sagledati je li politika Volodimira Zelenskog mudra. Ako je nekome teško razumjeti primjere starozavjetnih kraljeva, može se dati jedan mnogo nam bliži slučaj – Dubrovačku Republiku. Dubrovačka Republika uspjela je opstati i sačuvati svoju neovisnost temeljem onoga što Zelenski nipošto ne želi, a to je neutralnost. Upravo je neutralnost donijelo Dubrovačkoj Republici mogućnost da živi u miru, a da joj prvi susjed bude Osmansko Carstvo, koje je s lakoćom osvajalo teritorije na tri kontinenta.

Dubrovačka republika

Neutralnost je vrhunac suvereniteta, ona jamči državi da neće biti pod jarmom niti jedne velike sile, a da istovremeno može sa svakom zemljom razvijati dobre odnose. Dubrovačka aristokracija (koja je vodila Republiku) imala je izbor: s jedne strane neutralnost, samostalnost, slobodu, opstanak države i dobre odnose sa svima; a s druge strane rat, razaranje svog teritorija, gubitak samostalnosti i nestanak s političke karte Europe nakon izgubljenog rata s Osmanlijama. Ne treba biti genijalni vojni strateg za odabrati prvu opciju.

Pri tome je usporedba s današnjom situacijom vrlo nepravedna jer Osmanlije bi u takvom ratu pripojili Dubrovačku Republiku. Rusija danas za Ukrajinu želi upravo suprotno – neutralnost. Opcije za Ukrajinu su: ulazak u NATO ili neutralnost. Opcija u kojoj bi Ukrajina bila prisiljena ući u bilo kakav pakt kojeg vodi Rusija (i time biti podčinjena Rusiji) uopće ne postoji, niti ju itko zagovara. Ako se Zapad bori za pokoravanje Ukrajine NATO-u, to ne znači da se Rusija bori za isto to, ali sa suprotnim predznakom (pokoravanje Rusiji), već samo za neutralnost.

Neshvatljivo je da se netko može nazivati ukrajinskim domoljubom, a biti protiv opcije koja mu / joj garantira najveći stupanj suvereniteta u odnosu na njegovu / njezinu domovinu. I još uz to podržavati opciju koja će mu / joj zauvijek pokoriti domovinu i pretvoriti ju u vazala strane sile.

Taj (ruski) zahtjev ukrajinske neutralnosti bi u normalnim okolnostima trebao biti zahtjev ukrajinske strane. Pravi državnik bi se trebao boriti za to da mu zemlja bude neovisna u odnosu na druge moćne države. Pravi lideri su se kroz povijest borili za slobodu svoga naroda. Danas, po prvi put u povijesti, gledamo inverziju toga. Ovo je jedini rat kojeg je čovječanstvo doživjelo u kojem se robovi bore za to da budu / postanu robovi. I još uz to puni bijesa nazivaju neprijateljem svakoga (npr. Donalda Trumpa) koji ne želi da tako završe. Nudi im se mir i prava neovisnost, a oni radije biraju rat za gubitak neovisnosti. Pri tome treba razlučiti tko su oni jer Ukrajinci nisu monolitna skupina. S jedne strane je narod koji ne želi rat (o čemu će biti riječi u idućem poglavlju), a s druge strane vlast koja profitira na patnji tog naroda.

Sada zamislimo na trenutak da su Osmansko Carstvo i Dubrovačka Republika zaratili te da Dubrovačka Republika trpi razaranja svog teritorija i gubitak stanovništva. I zamislimo da bi taj rat sigurno prestao samo da Dubrovnik pristane na neutralnost. Dakle, ne podvrgavanje i predaju Osmanlijama, već očuvanje cijelog svog teritorija i neovisnosti države uz neutralnost. I sad zamislimo još povrh svega toga da dubrovačka aristokracija odbije takav prijedlog te radije odabere nastavak rata. Stari Dubrovčani bi ih maknuli s vlasti istog dana (ako u međuvremenu ne bi pali u nesvijest od šoka zbog toga o čemu se uopće raspravlja).

Ukrajinski narod je žrtva

Potrebno je napraviti jasnu razliku između ukrajinskog naroda te kriminalne elite na vlasti, koja provodi politiku suprotnu volji naroda. Nije moguće empirijski ispitati što misli većina Ukrajinaca jer je održavanje izbora onemogućeno (uz svesrdnu podršku „demokratskog“ Zapada). No, postoje istraživanja koja pokazuju jako zanimljive rezultate.

Institut Socis u Kijevu proveo je ispitivanje među Ukrajincima u prosincu 2024. godine. Prema njihovim rezultatima, svega 14,7% ispitanih želi rat do povratka na granice od prije 2014. (što uključuje i Krim). U veljači iste 2024. bilo ih je 34%.

Osim toga, blaga većina (50,6%) Ukrajinaca podržava mirovne pregovore s Rusijom. To je bio prvi put da je broj Ukrajinaca koji žele pregovore premašio 50%, a u veljači 2024. bilo ih je 36%. Dakle, što rat više odmiče, pada želja za nastavkom borbe na ukrajinskoj strani i raste želja za mirom. To je važno naglasiti jer bi netko (ne znajući za ovo istraživanje) mogao pogrešno pretpostaviti da raste broj Ukrajinaca kod kojih bukti žar za borbom protiv Rusije. No, jedino što raste je težnja za mir.

Kao što vidimo, većina Ukrajinaca je za mir, ali Zelenski provodi nešto sasvim drugo. Točnije, provodi politiku koju podržava manje od 15% ljudi.

Nedavno (24.8.) je bio Dan neovisnosti u Ukrajini. To je uvijek lijepo kad se ima što za slaviti. Sretan im praznik. Nadam se da će opet postati neovisni, a ne da ih NATO uspije okupirati. No, pravi Dan Ukrajine će biti kad Zelenski odleti s vlasti. To će im biti najljepši poklon za bilo koji praznik, kad više ne budu morali živjeti pod vlašću onoga koji ih je uvukao u izgubljeni rat.

Kako je stvarno započeo rat?

Ono što je možda najzanimljivije u cijeloj priči jest da Zelenski nije uvijek bio ovakav. Zapravo, nekoć je bio sasvim suprotan od ovoga što danas predstavlja. Treba analizirati razdoblje između onog kad je Zelenski stekao slavu sviranjem klavira uz pomoć spolnog organa te početka njegove vladavine kao predsjednika. Čak i kad je postao predsjednik, na terenu se svađao s pripadnicima Azov bojne. U periodu njegove uspješne kandidature na predsjedničkim izborima 2019., on je zagovarao mir s Rusijom i kraj višegodišnjeg rata na istoku Ukrajine, ali diplomatskim sredstvima (a ne vojnim) dakle implementaciju sporazuma Minsk 1 i Minsk 2. Da danas netko to zagovara, taj bi bio diskvalificiran iz politike kao ruski agent.

Ne samo da to nije učinio, nego je pod njegovim zapovjedništvom ukrajinska vojska 2021. i početkom 2022. u tri navrata intenzivirala napade na teritorije koji su, prema navedenim sporazumima, trebali uživati primirje. Samo u siječnju 2022. ukrajinska vojska je, prema podacima OESS-a / OSCE-a (Organizacija za europsku sigurnost i suradnju), više od tri tisuće puta granatirala Donbas. Situacija se vrlo brzo zahuktavala pa je 19. veljače (samo tog jednog dana) prema podacima OESS-a zabilježeno više od 1500 kršenja primirja u Donbasu. Ovdje se koristi riječ primirje zato što je ono formalno i dalje bilo na snazi, iako ga je Ukrajina stalno kršila. Naime, Ukrajinu su i dalje obavezivali sporazumi Minsk 1 i 2, koji su dijelovima Donjecka i Luhanska garantirali autonomiju nakon mirne reintegracije u Ukrajinu.

Nasuprot tome, bilo je jasno da se Ukrajina priprema vojnom ofenzivom na navedene teritorije do kraja pogaziti te sporazume. Stoga je ruska diplomacija do samog kraja pokušavala svim miroljubivim sredstvima (diplomatskim kanalima) spriječiti eskalaciju sukoba, urazumiti Zelenskog i nagovoriti ga da ipak ne kreće u rat. Ruska vlada bila je svjesna koliko bi tisuća (ruskih i ukrajinskih) života bilo spašeno ako se spriječi izbijanje rata visokog intenziteta na istoku Ukrajine pa se potrudila to i realizirati. No, bezuspješno – Zelenski je odabrao put rata i vojno rješenje sukoba. Ono što je smetnuo s uma jest da se Rusija pripremila i za takav scenarij.

Znamo da kršenje obećanja i sporazuma također ne spada u kršćanski nauk. Netko bi porno pijanista trebao podsjetiti na njegove govore iz predizborne kampanje.

Stanje vjerskih sloboda u Ukrajini danas

Vratimo se na trenutak na drugo poglavlje, o tome kako je ukrajinski narod žrtva. Postoji jedna kategorija o kojoj bi trebalo nešto posebno reći na tu temu.

Tucker Carlson intervjuirao je u svibnju 2025. ukrajinskog đakona (iz UPC) te bivšeg parlamentarnog zastupnika Vadima Novinskog. Đakon mu je opisao teror koji ukrajinski vjernici danas prolaze.

Novinskij je kazao kako diljem Ukrajine naoružani ukrajinski vojnici svakodnevno upadaju u crkve i hramove, zauzimaju ih te tuku i izbacuju sve vjernike iz njih, bez obzira na to radi li se o odraslima ili djeci.

Ona vlada koja šalje novac i oružje Ukrajini nema za sebe pravo reći da ne sudjeluje u progonu kršćana. Đakon je zato rekao da bi bilo sjajno kad bi bilo moguće slati novac izravno Ukrajincima, kojima je on zaista potreban iz humanitarnih razloga, a ne vladi koja taj novac koristi za progon Crkve. Ukrajinska vlada i njezin narod žive u paralelnim stvarnostima.

Novinskij je ustvrdio kako je krajnji cilj Zelenskog potpuno iskorjenjenje kršćanstva iz Ukrajine. Carlsona je to zgrozilo i napomenuo je da većina Amerikanaca nije svjesna za koje se svrhe troši njihov novac. Novinar je posebno podsjetio na licemjerje Mikea Johnsona, republikanca koji je (od 2023.) predsjednik Zastupničkog doma Kongresa. Johnsonu su puna usta Boga i kršćanstva, a nije se suprotstavio naoružavanju Ukrajine za vrijeme Bidenove vlade.