Bosna i Hercegovina je krizno žarište već tridesetak godina. Zemlja nije konsolidirana niti je napravila iole značajniji napredak nakon okončanja rata koncem 1995. godine i potpisa Daytonskog mirovnog sporazuma. Predstavnici tri konstitutivna naroda ne mogu naći konsenzus niti o jednom važnom pitanju, a loše stanje otežavaju stranci koji putem Ureda visokog predstavnika za BIH (OHR) dodatno narušavaju međunacionalne odnose. Danas je BIH tvrđava siromaštva, kriminala, korupcije, klijentelizma, a nacionalno pitanje nije riješeno.

O aktualnoj situaciji o BIH i njenoj budućnosti razgovarali smo s magistrom inženjerom elektrotehnike i informacijske tehnologije Brunom Penavom. Penava je  Predsjednik udruge Epsilon i kreator projekta “Akademija o Bosni i Hercegovini“ za više od 100 mladih iz Hrvatske, BiH i dijaspore. Povremeno se bavi političkim savjetovanjem u RH. Društveno je angažiran kroz mnoge projekte, predavanja, tribine i aktivnosti.

– Je li po Vama Bosna i Hercegovina važna zemlja u globalnom smislu? Riječ je o državi-slučaj iliti kriznom žarištu poput Ukrajine, Sirije, Svete Zemlje, Sjeverne Koreje koje uvijek može eksplodirati, međutim, nakon svršetka rata 1995. BIH je polako ali sigurno pala u zaborav na globalnoj razini. Danas prosječni građanin svijeta u SAD-u, Kini, zapadnoj Europi vjerojatno ne zna ništa ili zna vrlo malo o BIH.

Bosna i Hercegovina nije globalno važna jer nema političku, vojnu i ekonomsku moć. Nakon završetka rata 1995., BiH je postala svojevrsni protektorat međunarodne zajednice, ali bez jasne strategije za dugoročnu stabilizaciju. Rezultat svega toga je današnja duboko disfunkcionalna država koju se “zamrzlo” umjesto da se reformira.

Iako trenutno nije u fokusu svjetskih medija kao Ukrajina ili Palestina, BiH je konstantno u političko-društvenoj krizi. Većina njenih građana ne želi sukob i vjerujem da do njega neće doći, ali politički sustav – zasnovan na neprirodnom balansu dogovorenom u Daytonu koji je kasnije i derogiran – kontinuirano proizvodi nestabilnost.

Prosječni građanin u SAD-u, Kini ili zapadnoj Europi o BiH zna jako malo ili ništa. Međunarodni akteri, koji su dobrim dijelom kreirali ovakav sustav, nemaju interes otvarati pitanje BiH jer bi time priznali vlastite pogreške i morali napraviti odlučne i konkretne poteze da te pogreške ‘isprave’.

– Možemo li BIH danas uopće nazvati državom? Radi se o međunarodnom protektoratu u kojem Ured visokog predstavnika (OHR) ima diktatorske ovlasti, a trećinu sudaca Ustavnog suca čine stranci, u BIH je i EUFOR… 

BiH nominalno jest država, ali suštinski – ona to nije. Država podrazumijeva minimum suvereniteta, institucionalnu stabilnost i demokratski legitimitet vlasti. U BiH toga nema. OHR ima praktički diktatorske ovlasti koje nijedna druga zemlja u Europi ne trpi, a strani suci sjede u Ustavnom sudu i presuđuju u pitanjima koja zadiru u samu srž državnog ustroja.

Poseban problem predstavlja činjenica da strana upravljačka struktura nema demokratski legitimitet, ali ima neograničenu izvršnu moć i to bez ikakvog mehanizma kontrole.

Ako želimo BiH koja će stvarno funkcionirati kao država, onda se taj protektorat mora okončati i vlast mora biti vraćena institucijama, uz poštovanje ravnopravnosti triju konstitutivnih naroda. To bi bio čin ‘ustavnog patriotizma’ u kojeg se mnogi kunu iako paralelno zazivaju strance da odlučuju o njihovoj sudbini.

– Ima li ovakva postdaytonska BIH budućnost? Kažem postdaytonska, a tako i vi kažete, jer je OHR početkom 2000-ih godina uvelike izmijenio političko-pravni okvir Daytonskog i Washingtonskog sporazuma. U svakom slučaju, koncept dva entiteta i tri konstitutivna naroda nije se pokazao dobrim i to ne samo u (među)nacionalnim pitanjima, nego i u praktičnim stvarima. Više od milijun ljudi u BIH živi u siromaštvu, zemlja je leglo korupcije, čvorište organiziranog međunarodnog kriminala, uključujući trgovinu ljudima i drogom. Po meni je za sve kriv politički okvir u kojem BIH egzistira. On je generator svih navedenih problema. Mislite li i vi isto?

Ovakva postdaytonska BiH nema održivu budućnost. Daytonski sporazum je zaustavio rat, ali sve ono što se događalo nakon, osobito od početka 2000-ih, dovelo je do toga da BiH danas ne funkcionira ni kao država ni kao društvo. OHR je kroz svoje intervencije sustavno narušavao načela Daytonsko-pariškog sporazuma što je stvorilo trajno stanje političke disfunkcionalnosti.

Rezultat je društvo u kojem mnogi ljudi ne živi dobro i u kojem korupcija i klijentelizam nisu iznimka nego pravilo. Sve to proizlazi iz političkog okvira koji ne generira odgovornost, već odgađanja i izgovore.

Dakle, u potpunosti se slažem da je politički okvir glavni uzrok problema. Ako ne dođe do temeljite rekonstrukcije sustava – a to znači povratak na temeljna načela koja su dogovorena Washingtonskim i Daytonskim sporazumima – BiH će ostati prostor bez stvarne šanse za napredak.

– Zbog čega je BIH važna za Hrvatsku? Na prvi pogled tu je pitanje hrvatskog naroda u BIH, prometna i gospodarska usmjerenost jedne na drugu državu, ali i mnogo drugih čimbenika.

BiH je za Hrvatsku strateški važna iz više ključnih razloga.

Prvo, zbog hrvatskog naroda koji u BiH nije dijaspora, već autohton i konstitutivan narod. Bosna i Hercegovina jest, bila je i bit će zemlja i hrvatskog naroda. Stabilnost, ravnopravnost i politička zastupljenost Hrvata u BiH izravno utječu na hrvatsku nacionalnu sigurnost. Hrvatska ne može biti istinski stabilna dok su Hrvati u BiH obespravljeni. Pogledajte samo geopolitičku i geostratešku povezanost te dvije države (tisuću kilometara granice, BiH kao meki trbuh Hrvatske, sužavanje Hrvatske prema jugu) i bit će vam potpuno jasno da je u najvišem interesu Republike Hrvatske da se u Sarajevu odluke ne donose bez hrvatskih ruku.

Drugo, zbog gospodarske i prometne povezanosti. Hrvatska i BiH su međusobno upućene jedna na drugu – kroz trgovinu, radnu snagu, energetske sustave. Jedna od rijetkih država s kojom Republika Hrvatska ima izražen ekonomski suficit je upravo Bosna i Hercegovina i destabilizacija BiH znači i udar na hrvatske ekonomske interese.

Treće, jer BiH predstavlja sigurnosni izazov na samoj granici EU i NATO-a. Ako je BiH politički i institucionalno nefunkcionalna, to dugoročno ugrožava i hrvatski položaj unutar euroatlantskog prostora.

Zato BiH za Hrvatsku nije samo vanjskopolitičko pitanje, nego i unutarnjopolitička tema od prvoklasne važnosti.

– Slažete li se da je pitanje Bosne i Hercegovine jedno od pitanja u Hrvatskoj o kojem postoji najveća sloboda mišljenja? Uzrečica Mao Ce-tunga „Neka cvjeta stotinu cvjetova“ najvidljivija je u odnosu prema BIH. Osobno sam svjedočio brojnim javnim tribinama i raznim diskusijama i rijetko sam kada vidio toliko bogatstvo stavova. O tome kakva bi trebala BIH u Hrvatskoj nikada nije bilo konsenzusa od početka 1990-ih do danas. Neki su za tri entiteta, neki za kantonizaciju, neki za ukidanje, dok neki misle da Hrvatska ne treba ništa imati s BIH. To je jedan fenomen o kojem se malo govori.

Od 1990-ih do danas smo čuli razne prijedloge – od tri entiteta ili republike, preko kantonizacije, do ideja da Hrvatska uopće ne bi trebala imati nikakav politički interes u BiH. Svakako da je najčešći stav bio i onaj najlogičniji, a to je da struktura BiH mora proizaći iz dogovora legitimnih predstavnika triju naroda u toj državi.

Unatoč svemu, ono što danas ohrabruje jest činjenica da unutar političkih stranaka u Hrvatskoj sve više dolazi do konsenzusa oko položaja Hrvata u BiH– i to je znak političkog sazrijevanja. Sve je jasnije da položaj Hrvata u BiH nije pitanje stranačkog prepucavanja, već pitanje nacionalne odgovornosti. Izuzev nekih ideološki ostrašćenih opcija i političkih sektaša, većina stranaka jasno podržava jednakopravnost Hrvata u BiH te euroatlantski put te države. Postoje pitanja u kojima ne smije biti podjela na ‘lijeve, ‘desne’, ‘liberale, ‘konzervativce’ već gdje trebamo gledati isključivo nacionalni interes – hrvatsko pitanje u BiH je jedno od tih pitanja.

– Kako riješiti hrvatsko pitanje u BIH? Je li rješenje treći, tj. hrvatski entitet? Je li to rješenje uopće izvedivo u nekoj doglednoj budućnosti? Danas ga svi centri moći u svijetu odbijaju.

Prvo što treba reći je da ne postoji savršeno rješenje kojim će sve strane biti zadovoljene. Treći entitet nije idealan, ali bi svakako bio bolje i pravednije rješenje od ovoga što danas imamo.

Važno je napomenuti i da treći entitet nije ekstremna ideja – dapače, on je u potpunom skladu s naravi Bosne i Hercegovine, s činjenicom da postoje 3 konstitutivna naroda, ali i s međunarodnim planovima za završetak rata. Dakle, ideja o decentraliziranoj, složenoj BiH s jasnim ovlastima entiteta nije nikakva hrvatska fiksacija – to je bila i ostala temeljna logika svakog ozbiljnog mirovnog prijedloga.

Danas je ta ideja stavljena na marginu zbog geopolitičkih kalkulacija, tromosti međunarodne zajednice i straha od „presedana“. Hrvati u BiH nemaju mogućnost političkog samoizražavanja i to se mora riješiti – bilo stvaranjem novih entiteta ili dosljednom provedbom konsocijacijskog modela.

Ako međunarodna zajednica iskreno želi stabilnu i održivu BiH, onda mora biti spremna ponovno otvoriti pitanje strukturalnog uređenja – a to podrazumijeva i realno razmatranje trećeg, četvrtog, petog ili desetog entiteta kao legitimnog rješenja.

– Ako hrvatski entitet nije izvediv, je li možda rješenje potpuni preustroj BIH na principima federalizma? Po meni BIH bi trebalo graditi ispočetka jer je postojeći politički sustav pokvaren poput pokvarenog automobila. Koliko god se popravljao, ne može se suštinski popraviti. Zato bi bilo bolje krenuti od osnova. Ostaviti vanjske granice i konstitutivne narode, entitete FBIH i Republiku Srpsku ukinuti, a ostalo slagati. Država bi se mogla urediti po principu 8-12 nacionalnih i multietničkih (vele)kantona ili pokrajina s velikim ovlastima, uz jasno određene paritete u saveznoj vladi, parlamentu, ali i pravo veta u Domu naroda ili nekoj sličnoj ustanovi. To bi bila mješavina teritorijalnog i konsocijacijskog načela.

Postoji puno prijedloga i teoretskih rješenja i mnoge od tih prijedloga bih osobno potpisao, ali politička realnost je takva da nije baš izgledno nešto od toga implementirati. Hrvati bi, vjerujem, prihvatili i opciju s deset kantona, opciju s tri, četiri ili pet entiteta, konsocijacijski model kao i sve druge prijedloge koji bi im omogućili punu ravnopravnosti. Nažalost, bošnjački političari se ne žele odreći ideje o unitarnoj državi u kojoj bi oni apsolutno dominirali. Kao što se ni srpski političari ne žele odreći Republike Srpske.

Federalizam je svakako najsmislenije rješenje za BiH – bilo teritorijalni, bilo institucionalni. Trenutni politički sustav BiH doista je poput pokvarenog automobila: zakrpan, nefunkcionalan i nepopravljiv u svojoj suštini. Koliko god ga „servisirali“ kozmetičkim mjerama, temeljna arhitektura ne daje rezultate. Zato je nužno razmišljati iz temelja. Nažalost, na tu promjenu mnogi nisu spremni i tu je glavni problem.

Ključno je da se napokon provedu presude Ustavnog suda BiH i međunarodnih sudova koje traže upravo institucionalnu jednakopravnost, legitimno političko predstavljanje na svim razinama i pravo svakoga da bira i bude biran. Sve dok Hrvati u BiH ne mogu izabrati svog člana Predsjedništva ili dok im drugi narod bira njihove predstavnike, BiH neće biti ni pravedna ni održiva država. Ako bi se sve ove stvari riješile onda je manje bitno koliko federalnih jedinica bi bilo i na koji način bi se uredio izborni proces. No, sve ovo zahtjeva i razinu kompromisa i državničke vizije i hrabrosti čega u ovom trenutku nedostaje u Bosni i Hercegovini.

– Koja bi od velikih sila mogla konstruktivno pomoći da se pitanje BIH konačno riješi? Je li to možda Amerika, Kina ili netko treći? Amerikanci su BIH pretvorili trajno krizno žarište, da hoće mogli bi ga i zatvoriti jer je SAD sjajno uređen po federalističkim principima. Da su Amerikanci htjeli sklepati kvalitetnu bosansko-hercegovačku državu to bi zasigurno i učinili. Očito im je bio interes nešto drugo.

SAD još uvijek imaju ključne poluge – političke, diplomatske i sigurnosne. No pitanje je ima li volje, interesa i strateške jasnoće. Europska unija pokazala se slabom, više birokratskom nego političkom silom. Kina ima značajan ekonomski, ali ne i politički utjecaj, a Rusija je previše vezana uz srpski politički korpus da bi mogla biti nepristran akter.

Zato bi bilo najrealnije bilo da SAD – ako već ostaju garant Daytonskog sporazuma – preuzmu i ulogu aktivnog aktera u njegovoj nužnoj nadogradnji. Ako su mogle stvoriti državu, mogu je i popraviti. No, samo ako postoji politička volja da se napusti logika održavanja statusa quo i da se krene prema stvarnoj federalizaciji BiH.

U protivnom, BiH će ostati primjer države koju je međunarodna zajednica sastavila, ali nikada nije ozbiljno pokušala učiniti održivom.

– Teško je nešto prognozirati zbog velike dinamičnosti geopolitike, ali što mislite da će se događati u narednim godinama s BIH? Je li najizglednije očuvanje statusa quo ili će se pitanje BIH konačno aktualizirati na globalnoj razini i možda riješiti? Što mislite, koja opcija dugoročno ima najveće šanse za pobjedu – secesionistička, unitaristička ili federalistička?

Kratkoročno, najizgledniji je, nažalost, nastavak statusa quo. Međunarodna zajednica trenutno nema ni volje ni kapaciteta ozbiljno se pozabaviti BiH. Glavni cilj velikih sila je da BiH ne eksplodira, a ne da proradi. Takvo stanje „kontrolirane disfunkcionalnosti“ traje već desetljećima i pokazalo se politički isplativim za one koji upravljaju procesima izvana, ali i za lokalne elite koje opstaju upravo zahvaljujući krizi.

Međutim, dugoročno gledano, nijedna ovakva struktura ne može trajati vječno. BiH, ovakva kakva jest, neće opstati zauvijek – pitanje je samo hoće li transformacija doći kroz dogovor ili kroz novu krizu koja može dovesti i do raspada.

Od tri spomenute opcije – secesionistička, unitaristička i federalistička – jedina koja ima i političku logiku i povijesnu održivost je federalistička. Secesija jednih i unitarizam drugih vode sukobu. Samo federalizam može ponuditi model života bez dominacije i straha – model koji uvažava stvarne razlike, ali ih stavlja u okvir političke suradnje.

Dosljedno proveden federalizam se nameće kao jedini realni okvir u kojem mogu koegzistirati tri konstitutivna naroda, svaki s vlastitim identitetom, ali u zajedničkoj državnoj strukturi. Ako se BiH u budućnosti želi spasiti, federalizam – u nekom obliku – bit će temelj te obnove. Ako sve strane to napokon ne uvide i ne prihvate, pitanje je može li BiH kao država uopće opstati.

Razgovor vodio Matija Šerić.