Autor: Matija Šerić
Teroristički napadi koje provode pripadnici radikalnog pokreta Islamska država (ISIS/ISIL) nisu tek izolirani činovi nasilja, nego dio šire, mračne vizije – globalne strategije koja teži uspostavi teokratske islamističke vladavine nad cijelim svijetom. Unatoč očitoj činjenici da teror nikada nije riješio nijedno političko ni vjersko pitanje, te da je ideja o jedinstvenom “islamskom svijetu” tek fanatična iluzija, pristaše džihadističkih i selefijsko-vehabijskih pokreta uporno ponavljaju svoje krvave napade, vjerujući da će upravo nasilje biti sredstvo preobražaja svijeta. Da bismo razumjeli takvu zaslijepljenost i iracionalnost – taj spoj ideološke gorljivosti, teološkog ekstremizma i političke zablude – potrebno je uroniti u samu srž njihove ideologije, onu koja se hrani osjećajem mesijanske misije i opsesijom “božanskom pravdom” koja ne poznaje granice.
Proizvoljno korištenje tekstova iz početka islamskog vremena
Iako mnogi islamski teolozi širom svijeta osporavaju tvrdnju da je Islamska država uopće “islamska”, nameće se ključno pitanje – koliko je ona doista islamska? Neosporno je da ISIL crpi inspiraciju iz islama, no čini to na radikalan, selektivan i iskrivljen način, tumačeći svete spise – Kuran i hadise – tako da iz njih izvlači temelje za vlastitu ekstremističku doktrinu. Za većinu muslimana diljem svijeta takav je pristup duboko neprihvatljiv, ali za uski krug vatrenih sljedbenika on postaje izvor nadahnuća, čak i svetog poziva. Pripadnici ISIL-a odbacuju svaki oblik modernizma i proglašavaju ga neprijateljem vjere, držeći se kanonskih tekstova koje tumače doslovno, ali pristrano, kako bi opravdali svoje nasilne ciljeve. U njihovoj viziji, svijet 21. stoljeća trebao bi izgledati poput Arabije 7. stoljeća – vremena Proroka Muhameda – u kojem bi se drevni zakoni, običaji i tradicije bez ostatka preslikali na današnje društvo. Ukratko, žele zamrznuti povijest i natjerati moderno čovječanstvo da korača unatrag, prema epohi u kojoj je vjera bila i zakon, i politika, i mač.
Dokumentarac o ISIL-u
Posljednja vremena – svakodnevica za ISIL-ovce
Islamska država duboko je prožeta apokaliptičnim uvjerenjem da je kraj svijeta na samom pragu. U njihovom tumačenju, nakon kalifa Abu Bakra al-Bagdadija (2014.–2019.), trebala bi uslijediti još samo četvorica “legitimnih” vođa prije konačnog Sudnjeg dana. Upravo ta vizija skore propasti svijeta postala je snažno oružje njihova propagandnog aparata – poziv na “sveti rat” protiv zla koji, kako tvrde, ne može čekati. Vođe Islamske države sebe doživljavaju kao predvodnike bitke protiv „Antikrista“, a njihov krajnji cilj jest konačna pobjeda islama i dolazak Mehdija – spasitelja koji će, vjeruju, donijeti pravednost i božanski poredak.
U islamskoj eshatologiji, Mehdi zauzima središnje mjesto: on je potomak Proroka Muhameda koji će se pojaviti u Posljednjim vremenima, neposredno prije povratka Isusa – u islamskom učenju, također proroka i Božjeg sluge. Zajedno će, prema predaji, povesti ummet u odlučujuću borbu protiv sila zla, personificiranih u likovima Jajuja i Majuja, te uspostaviti univerzalni kalifat i svijet oslobođen nepravde. No taj raj na zemlji, prema vjerovanju, bit će kratkog daha: Mehdi će umrijeti nakon sedam do trinaest godina, Isus nakon četrdeset, a s njihovom smrću čovječanstvo će ponovno potonuti u moralni kaos koji će najaviti konačni smak svijeta.
Ovakva apokaliptična vizija – spoj straha, nade i fanatične predanosti – nije samo duhovna okosnica ISIS-a, već i gorivo koje pokreće čitav globalni džihadistički pokret, dajući njegovim sljedbenicima osjećaj da ne sudjeluju u običnom ratu, nego u završnom poglavlju ljudske povijesti.
Ideologija srednjeg vijeka
Vođe ISIL-a, poput pokojnog kalifa Abu Bakra al-Baghdadija, svjesno zanemaruju stoljeća islamske teološke misli i bogate tradicije tumačenja svetih tekstova, birajući iz Kurana i hadisa samo one dijelove koji potvrđuju njihove unaprijed zadane ideološke ciljeve. Njihov pristup vjeri nije novo otkriće, nego povratak arhaičnoj, pojednostavljenoj i dogmatskoj metodi koju su kroz povijest odbacivale gotovo sve priznate islamske škole. U središtu svega nije pojedinac, nego ideologija – ta žilava, samoodrživa sila koja poput plamena neprestano oživljava islamističke pokrete, čak i nakon smrti njihovih vođa. Upravo u tome leži ključna razlika između ISIL-a i svjetovnih ideologija poput marksizma ili fašizma: dok potonje nestaju s padom svojih lidera, ISIL opstaje kao religijski mit, kao ideja koja se stalno obnavlja kroz fanatičnu vjeru u vlastitu “božansku misiju”.
Svjetonazor ISIL-a duboko je milenaristički – crno-bijel, apsolutistički i nesklon svakom dijalogu. U njegovu okrilju nema mjesta za različitost mišljenja ni teološku raspravu; postoji samo istina kalifata i “nevjernici” koji joj se protive. To nije politički pokret u klasičnom smislu, nego teokratski projekt koji želi oživjeti društvo kakvo je postojalo u Arabiji Srednjeg vijeka, podvrgnuto strogim zakonima šerijata i božanskoj volji. Za ISIL, čak ni svaki musliman nije “pravi musliman” – jer onaj koji ne priznaje autoritet njihova kalifa automatski postaje otpadnik, izdajnik vjere koji zaslužuje kaznu smrću ili progonstvom. U takvom svijetu nema prostora za milost ni razum – samo za vječnu borbu između “pravovjernih” i “nevjernika”.
Sayyid Qutb – utemeljitelj džihada
Islamska država, kao i drugi slični pokreti koji su nastali od 1970-ih i nadalje, imaju slične korijene. Svi se pozivaju na nekoliko istih izvora. Egipatski islamski teolog Sayyid Ibrahim Husayn Qutb smatra se „ocem džihadističko-selefijskog pokreta“. Qutb je bio islamistički revolucionar, pjesnik i vodeći član egipatskog Muslimanskog bratstva 1950-ih i 1960-ih. Godine 1966. osuđen je za planiranje atentata na egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nassera i pogubljen je vješanjem. Autor je 24 objavljene knjige, napisao ih je još 30 koje nisu objavljene zbog državne represije. Napisao je najmanje 581 članak, uključujući romane, književne kritike i druge radove.
Najpoznatiji je u muslimanskom svijetu po isticanju društvene i političke uloge islama. Iako je većina radova bila kritički usmjerena na muslimanske države, Qutb je također snažno osuđivao društvo i kulturu Sjedinjenih Država, koje je smatrao materijalističkom zemljom opsjednutom nasiljem i seksualnošću. Zagovarao je ofenzivni džihad koji je uključivao nasilne radnje. Predložio je provedbu Hakimiyya doktrine – Božje suverenosti u svim aspektima života. To se treba postići rušenjem modernih nacionalnih država kroz oružani džihad i naknadnom uspostavom islamskog poretka po uzoru na Proroka Muhameda i njegove suborce. Zato se Qutb smatra avangardnim predstavnikom Al-Qaede, Egipatskog islamskog džihada i Islamske države.
„Svete“ knjige svjetskog džihadističkog pokreta
Osim selektivnog čitanja Kur’ana i hadisa, džihadisti svoje nasilje i strategije hrane i iz određenih knjiga suvremenih islamskih učenjaka. Važno je naglasiti da ISIL nema originalnu teorijsku školu: umjesto toga crpi, prepakirava i često prisvaja radove drugih autora, predstavljajući tuđu misao kao vlastitu. Među tekstovima koje oni smatraju svojevrsnim „svetim priručnicima“ ističu se tri djela koja su postala ideološka poluga pokreta:
-
„Upravljanje okrutnošću“ (autor pod pseudonimom Abu Bakr al‑Najji) — manifest koji se pojavio 2004. i zatim se poput zaraze širio internetom u obliku PDF‑a. Knjiga nudi hladne, taktičke upute kako izgraditi jedinstveni kalifat u modernom dobu; identitet pravog autora ostao je nejasan, ali poruka je bila jasna i smrtonosno praktična.
-
„Uvod u pravni nauk džihada“ (Abu Abdullah al‑Muhajir) — vodič koji poziva radikalne sljedbenike selefijskog krila na bezuvjetnu borbu za stvaranje islamske države. Njegova je logika jednostavna i brutalna: neprijatelji se ciljaju zbog njihove „nevjerničke“ pripadnosti, a pitanja civilnog statusa ili borbene uloge često su marginalizirana pred ideološkom nužnošću napada i oduzimanja imovine. Autor je bio egipatski borac koji je, poput nekih drugih ključnih figura, stekao ratno iskustvo u Afganistanu.
-
„Osnove pripadnosti (za džihad)“ (Sayyid Imam al‑Sharif / dr. Fadl) — tekst koji teoriju i praksu džihada pretvara u učenički priručnik. Napisao ga je krajem 1980‑ih kao materijal za obuku u logorima koji su kasnije postali inkubatori radikalizacije. U djelu se zagovara ideja kako je džihad protiv „bliskog neprijatelja“ — muslimana koji upravljaju nešerijatskim zakonima — dužnost svakog vjernika već od 15. godine života; odbijanje sudjelovanja označava izdaju Božjeg puta, Proroka i same vjere.
Ukratko: umjesto vlastite filozofske škole, ISIL preuzima i radikalizira tuđe tekstove, stvarajući od njih operativni kodeks. Ti priručnici nisu samo zbir ideja — oni su mape i kompas za one koji traže opravdanje za nasilje, pri čemu ideologija zauzima mjesto vođe i nastavlja živjeti i širiti se, bez obzira na sudbinu pojedinaca koji su je nekad promicali.
Bezobzirnim nasiljem do vladavine svijetom
Tri manifesta predstavljaju srž ideološkog motora koji pokreće i nove i iskusne džihadiste. Iako se u detaljima razlikuju, svi pružaju teoretsku osnovu za njihove radnje i opravdavaju nasilje kao legitimno sredstvo. Za razliku od obrambenog džihada koji priznaje većina muslimana, ova djela promoviraju ofenzivni džihad – sveobuhvatni rat usmjeren na neprijatelje muslimana, čija je svrha širenje straha i konsolidacija moći.
Autori otvoreno odbacuju mogućnost postepenog uspostavljanja islamskog poretka kroz političke institucije, izbore ili kompromis. Za njih jedini put je oružana revolucija. Posebno se ističe borba protiv „heretičkih“ muslimanskih vladara koji ne provode šerijat, jer takvi vladajući predstavljaju prepreku istinskoj vjeri.
Najkontroverzniji aspekt ovih priručnika je njihovo dopuštenje – vođama i običnim članovima – da nekažnjeno ubijaju sve koji stoje na putu kalifata. U tom kontekstu, nasilje se ne vidi kao zlo, nego kao nastavak politike Proroka Muhameda, kojeg autori prikazuju kao primjer nepopustljivog vođe koji se odlučno obračunavao s protivnicima i neposlušnicima. Citirajući izabrane epizode iz 7. stoljeća, te tri knjige poručuju da je pretjerana upotreba sile sredstvo za postizanje konačnog cilja – podvrgavanje neprijatelja i uspostavu apsolutnog islamskog poretka.
Cilj opravdava sva zlodjela
Džihadistički ideolozi čvrsto vjeruju da su nemilosrdna okrutnost i nasilje učinkovit put do pobjede, dok su tolerancija i miran suživot za njih znak slabosti i recept za propast. U njihovoj računici, uzvišeni cilj — obnova islamskog svijeta i povratak u zamišljeno „zlatno doba“ — opravdava sredstva koja su krajnje neljudska. Ta „neumana sredstva“ u praksi znače gaziti osnovne norme čovječnosti, ponekad do razine masovnih zločina i genocida nad potpuno drugim narodima. Ironično, način na koji se takvo nasilno opravdanje formulira podsjeća na retoriku apologeta koji su ranije branili totalitarne ideologije poput marksizma‑lenjinizma. Ostaje otvoreno pitanje — jesu li mislioci poput Abu Bakra al‑Najjija, Abu Abdullaha al‑Muhajira i dr. Fadla preuzeli slične obrasce iz drugih totalitarnih diskursa, ili su ih razvili neovisno — i možda će to ostati zagonetka povijesti.
Izvori:
https://www.aljazeera.com/news/2024/3/23/moscow-concert-hall-attack-why-is-isil-targeting
https://www.enciklopedija.hr/clanak/panislamizam
https://www.wilsoncenter.org/article/al-qaeda-v-isis-ideology-strategy
https://cisac.fsi.stanford.edu/mappingmilitants/profiles/islamic-state
https://www.congress.gov/crs-product/IF10328
http://www.csq.ro/wp-content/uploads/Mediel-HOVE.pdf
Fawaz A. Gerges: ISIS: A History, 2017
