Autor: Ivo Kokić
Izlaskom iz EU, Britanija je odbacila hegemoniju nadnacionalnih institucija koje imaju ovlasti donošenja odluka koje se moraju provoditi u svim državama članicama. Naime, mnoge odluke u državama članicama EU ne donose njihove vlade, već se po automatizmu usvajaju nakon što neku odluku donesu Europska komisija, Europski parlament ili neko slično tijelo. Osim toga, političari u Bruxellesu (koji nemaju neposredni izborni legitimitet za konkretne funkcije koje obavljaju) imaju moć određivati što vlade država članica smiju ili ne smiju raditi.
Britanski izlazak iz EU
Kako bismo bolje shvatili što EU predstavlja, tj. iz čega je Britanija izišla, može se povući jedna zanimljiva paralela koja je praktički potpuno nezastupljena u političkim analizama. EU predstavlja prostor jedinstvenog tržišta, većim dijelom zajedničke valute te de facto zajedničkog teritorija u kojem državne granice postoje samo formalno. Sve to neodoljivo podsjeća na ono što je krajnji politički cilj u islamu. Naime, islam zagovara stvaranje globalne transnacionalne i nadnacionalne globalne zajednice koja se zove umma (umm – arapski majka). U ideji umme ne postoje stvarne državne granice, niti ima mjesta za koncept različitih nacija koje bi imale suverenitet u odnosu na ummu. Umma je iznad svakog nacionalnog identiteta (Britannica.com).
Kao što vidimo, krajnji cilj EU i političkog islama je zapravo vrlo sličan. Rastakanje nacionalnih država, brisanje granica te utapanje različitih nacija u jednoj velikoj zajednici – to je ono što je cilj u oba slučaja. Doduše, postoje i razlike, a glavna je ta što se umma zasniva na zajedničkoj vjeri u Allaha dok se EU zasniva na fiktivnoj povezanosti zajedničkim europskim identitetom koji nikada nije formiran. Ne može ni biti formiran jer velika većina država EU nema zajedničku povijest koja bi ih povezivala. Npr., ništa ne povezuje Portugal, Bugarsku, Češku, Luxembourg ili Estoniju.
Britanija je izišla iz takvog tipa zajednice te je u navedenim pitanjima (ekonomija, granice itd.) vratila taj segment neovisnosti. Ako pak gledamo britansku vanjsku politiku, ona se sadržajno nije odmaknula od one koje provodi EU, iako formalno nije više diktirana iz Bruxellesa.
Proslava Brexita
Današnje stanje slobode govora u Britaniji
Ako bismo pitali ljude koji su glasali za Brexit zbog čega su tako glasali, vjerojatno bi odgovorili da su glasali za slobodu. Gledajući primarni cilj Brexita, oni su slobodu od EU zaista i dobili. Međutim, jesu li zbog toga postali otok slobode, tj. živi li danas britanski narod u slobodi? Neka država može ne biti članica niti jedne nadnacionalne organizacije te imati slobodu od drugih zemalja, ali da njezin narod živi u diktaturi. Stoga je potrebno sagledati ne više je li Britanija slobodna kao država, već je li britanski narod slobodan od vlastite vlade.
Mnogi ljudi nisu svjesni što se događa u Britaniji u posljednjih nekoliko godina. Prema podacima Europskog parlamenta iz 2025., britanska policija svakoga dana uhiti preko 30 ljudi zbog nečega što su rekli, napisali ili objavili na internetu (Europaparl.europa.eu, 2025). Godišnje je oko 12 tisuća ljudi u Britaniji uhićeno zbog objava na internetu (Moore, 2025). U kolovozu 2025. godine američki State Department (Ministarstvo vanjskih poslova) objavio je izvještaj o stanju u Britaniji. Naglašeno je kako se stanje ljudskih prava znatno pogoršalo te kako Britanija provodi veliko ograničavanje slobode izražavanja. Napomenuto je i kako su mnogi ljudi suočeni s kaznenim progonom ili prijetnjom od istoga kao metodom zastrašivanja kako bi se ušutkali njihovi stavovi (State.gov, 2024). U nastavku će biti navedeno nekoliko primjera za takve slučajeve.
Britanski političar George Galloway je predsjednik Radničke stranke Britanije (Workers Party of Britain). Ima preko 70 godina te je do sada sedam puta bio biran za zastupnika u britanski parlament. Njegovi antiratni stavovi ne uklapaju se u britansku vanjsku politiku. On je najbolje iskusio tretman koji prolazi istinska opozicija u zemlji. To se odnosi na događaj iz rujna 2025., kada se vratio iz Moskve. Britanska policija ga je privela na aerodromu u Londonu, sukladno Zakonu o protuterorizmu i sigurnosti granica iz 2019. godine. Prema njegovim odredbama, britanska policija ima pravo zaustaviti, ispitati i pretražiti bilo koju osobu na granici, čak i ako nema nikakvih indicija da je počinila neko kazneno djelo već se samo utvrđuje je li povezana s neprijateljskim državnim djelovanjem. Iz tog razloga, to se ne naziva uhićenjem, već zadržavanjem. U konkretnom slučaju, Galloway je bio zadržan na ispitivanju devet sati, za vrijeme kojih su mu bili oduzeti mobitel i laptop (News.sky.com, 2025).
Idući slučaj odnosi se na Johna Dunna. On je veteran britanskih vojnih specijalnih postrojbi, a danas je politički, pravni i vjerski aktivist. Dunn je u više navrata uhićen zbog toga što je čitao dijelove Biblije koji se odnose na nauk o homoseksualnosti. Ipak, treba reći da su ti slučajevi na sudu odbačeni pa njegovo oslobađanje dokazuje kako su pravne pobjede ipak moguće (Christianconcern.com, 2020).
Udar na slobodu govora nije izvršen samo po pitanju ozbiljnih tema, kao što su geopolitika, kritiziranje vlade te vjerske slobode. Snažno se onemogućava opcija ismijavanja svega onoga što sustav smatra poželjnim. To je dovelo do ogromnog problema za komičare jer brojne teme više ne smiju biti niti predmet humora. Na taj problem često upozorava slavni britanski glumac Rowan Atkinson (najpoznatiji po ulozi Mr. Beana) (Glasp.co, 2021).
Svi ovi slučajevi spadaju u kategoriju koja se ne može nazvati posljedicom Brexita u pravom smislu te riječi. Posljedica označava ono što je rezultat neke prethodne akcije. Gušenje slobode govora u Britaniji možemo promatrati više kao izostanak posljedice Brexita. Drugim riječima, narod nije dobio slobodu za koju bi se moglo očekivati da će ju dobiti izlaskom iz EU. Kad bi se svi navedeni slučajevi odvijali u nekoj članici EU, to bi bilo potpuno razumljivo i očekivano. No, ovdje je izostao odmak Britanije od takve politike. Još preciznije, Britanija je istupila iz tvorevine koju filozof Hrvoje Jurić opravdano naziva neototalitarnom, ali demokratičnost samog sustava se nije povećala zbog toga.
Zaključak
U lipnju 2016. Britanci su na referendumu donijeli odluku o izlasku iz EU. Mnogo je faktora utjecalo na takav ishod, a treba znati da je kroz povijest odnos Britanije prema Europi bio mnogo specifičniji od ostalih europskih država koje imaju kopneni kontinuitet. Brexit nije jedini primjer da je neka zemlja odbacila politiku EU, ali je prvi slučaj da je neka država članica izišla iz te organizacije.
Bivši britanski premijer David Cameron obećao je referendum o Brexitu u nadi da on neće uspjeti. Nakon uspjeha referenduma, podnio je ostavku. Naslijedila ga je Theresa May, a nju Boris Jonson koji je izveo državu iz EU. Uspjeh referenduma bio je i zamah Donaldu Trumpu na predsjedničkim izborima u SAD-u 2016. godine.
Dobar dio poražene strane nije prihvatio volju većine naroda pa su milijuni ljudi prosvjedovali s ciljem da britanski parlament ne ratificira rezultat referenduma. Slično su se ponašali i brojni dužnosnici EU, koje nije bilo briga za to što je narod odabrao, već ih je samo zanimalo koje pravne mogućnosti postoje da se takvo što blokira. To nije prvi put da EU iskazuje nepoštovanje prema volji naroda kada joj ne odgovara, a dovoljno se sjetiti držanja prema Tsiprasovoj vladi nakon pobjede Syrize u Grčkoj.
U tim slučajevima može se ukazati na stvarni karakter EU kada joj se netko suprotstavi. Takva analiza je složena zbog zamršenosti EU sustava. Naime, vrlo lako je politološki analizirati Saudijsku Arabiju, koja je jedina država na svijetu bez parlamenta. Ako neka zemlja čak niti formalno nema parlament, onda nitko razuman neće osporavati da se radi o diktaturi. No, EU je svoju pravu antidemokratsku narav uspješno zapakirala u celofan brojnih demokratskih institucija (npr. Europski parlament).
Proces izlaska Britanije iz EU bio je dugotrajan. Država je službeno istupila iz EU posljednjeg dana siječnja 2020., a prijelazno razdoblje završeno je 1. siječnja 2021. godine. Zvuči nevjerojatno, ali mnogo brže je tekao proces osamostaljivanja država iz raspadajućih komunističkih zemalja (bez obzira na to je li bio miran ili popraćen ratom kao u hrvatskom slučaju), nego što je bio britanski izlazak iz EU.
Izlazak Britanije iz EU manifestira se u brojnim aspektima. Napušteno je jedinstveno tržište, uspostavljena je nekadašnja kontrola na granicama, financijska sredstva se ne izdvajaju više za zajednički EU proračun, nema britanske zastupljenosti u Europskom parlamentu, država ne podliježe odlukama EU institucija itd. Što se pak tiče vanjske politike, sve britanske vlade (neovisno o stranačkoj pripadnosti) i dalje provode politiku koja je istovjetna onoj koju vodi EU. Slična je situacija i s pravom na slobodu govora gdje Britanija nije napravila nikakav iskorak nabolje u odnosu na prethodno razdoblje.
Za sada niti jedna država nije slijedila primjer Britanije. Ipak, treba znati da su se raspale i mnoge prethodne umjetne tvorevine koje su izgledale neuništivo. Ni Rimsko Carstvo nije trajalo zauvijek, raspali su se i Austro-Ugarska, Sovjetski Savez i Jugoslavija pa neće ni EU trajati vječno. Uostalom, nikada u povijesti nije ni postojala ujedinjena Europa u kojoj bi sve države bile povezane. Postojale su mnoge snažne europske države (Francuska, Britanija itd.), ali nikada Europa kao cjelina. Ne može se umjetno stvoriti i nametnuti novi identitet za pola milijarde ljudi koji žive u već stoljećima formiranim nacijama.
