Svjetsko gospodarstvo u 21. stoljeću je vrlo dinamično, nepredvidivo, sklono turbulencijama, ali je i sve više međuovisno, otvoreno za inovativna rješenja. Posljednji mjeseci obilježeni su sukobom Irana i Izraela, ratom u Gazi i Ukrajini, tenzijama na relaciji Istok-Zapad, Trumpovom nekonvencionalnom ekonomskom politikom i usponom BRICS-a. Velike i regionalne sile bore se kako bi izborile što bolji status i položaj unutar svjetskoga gospodarstva. Što bi moguća pomirba Irana i SAD-a značila za svjetsku ekonomiju, koja je svrha Trumpovih carina i je li BRICS sila budućnosti – objasnio nam je ugledni hrvatski ekonomski stručnjak prof. dr. sc. Mladen Vedriš.

– Ako dođe do pomirbe Irana i SAD-a, koji su pozitivni učinci aktivnog uključenja Irana u svjetsku trgovinu? Islamska Republika Iran je velika država s ogromnim resursima poput nafte, plina, rudača, tekstila…

Iran je zasigurno velika država s velikim potencijalima, prvenstveno su to plin i nafta, nešto tekstil, itd. Iranci će se ponovo uključiti u svjetsku trgovinu na sličan način kao i prije nedavnog sukoba. Sankcije neće odmah prestati, ali neće prestati ni normalan život. Iran ima svoja tržišta za energetiku: Kina, Rusija i te se države ne obaziru na sankcije. Tako da će taj dio trgovine funkcionirati. Ostaje pitanje razine cijena energenata. Kina i Indija kupuju vrlo povoljno derivate i od Rusije i od Irana. Dio toga kasnije se prenosi i na globalna tržišta. Više će Iranci stradati cjenovno nego s trgovinom kao takvom.

Naravno, treba uzeti u obzir da će Iranu trebati znatna financijska sredstva za njegov vojni budžet za sanaciju šteta koje su ostale nakon izraelskog i američkog bombardiranja. Iran će nastaviti pumpati naftu za standardne kupce i sivo tržište. Dijelom će pojačati eksploataciju. Međutim, Amerikanci dobrim dijelom kontroliraju trgovinu naftom i za očekivati je neki dogovor u trokutu: Iran-Amerika-Izrael, koji će imati bitne elemente kompromisa u ograničenju razvoja iranskog nuklearnog potencijala, a zauzvrat će Amerika Iranu omogućiti pristup vanjskim tržištima. To će biti neki backstage sporazum.

 

– Kako gledate na drastično visoke carine koje je uveo Donald Trump u trgovini s drugim državama? Je li Trump izgubio dodir s realnošću budući da je američko gospodarstvo čvrsto povezano s ostatkom svijeta, a pogotovo Kanadom, Meksikom, Kinom i EU. Neki će reći da Trump „blefira“ kako bi u konačnici nametnuo povoljnije trgovinske ugovore za SAD. 

Nije Donald Trump izgubio osjećaj za realnost, nego on nastoji djelovati po čuvenoj rečenici: „Budimo realni, tražimo nemoguće“ kako bi se dobilo moguće. Trump s visokim presingom koji radi otvara sebi jaču pregovaračku poziciju. Međutim, on nije neranjiv. Amerika dio uvoza, od medicinskih proizvoda, pojedinih rijetkih metala, pa i tehnoloških rješenja, uvozi i ne može pogoniti svoju ekonomiju bez tih proizvoda. Visoke carine služe prvenstveno kao sredstvo pritiska, a kad se fokus prebaci na pojedine industrijske grane, otvaraju se pregovori oko konkretnih tarifnih stavki u kojima Trump, ali i Europa i Kina, imaju svoje adute.

Kina točno stavlja carine na one robe, npr. žitarice, koje se uvoze iz onih američkih saveznih država koje podupiru Trumpa kako bi carine pogodile Trumpove glasače. Igra s carinama je samo frontline dubljih ekonomskih odnosa koje Trump želi uspostaviti. Međutim, kao što je napisao londonski „The Economist“ „nema povratka na staro“ u smislu stare industrije. Razvile su se nove industrijske grane, nove tehnologije. Vjerojatno jedan krug ljudi oko Trumpa savjetuje predsjednika da pokuša nešto vratiti u SAD u smislu nacionalne sigurnosti – farmaceutika, tj. lijekovi. A što se tiče tehnologije i svega drugoga, pitanje je što je međuovisnost koja postoji na razini globalne ekonomije, a što je u užem smislu samodostatnost.

Prednost je velikih (SAD, Kina, Rusija) što imaju ispunjena dva elementarna uvjeta za samodostatnost: hranu i energiju. To su zemlje (kontinenti) s velikom proizvodnjom, ali to je dovoljno za osnovne potrebe. Danas ljudi više ne žive samo od hrane, vožnje automobila i grijanja, nego je zapravo puno razvijeniji krug roba i usluga koje svi mi koristimo i to stvara globalnu međuovisnost. Međutim, uvijek se postiže ravnoteža samo je pitanje na kojoj razini. Ako se spustimo na nisku razinu zadovoljenja bazičnih potreba tu postoji određena prednost SAD-a, Rusije i Kine, ali standard življenja (pogotovo u demokratskim okruženjima Amerike i Europe) zahtijeva znatno više standarde roba i usluga nego što je to preživljavanje.

– Je li po Vama BRICS kao gospodarsko-trgovinski blok „tigar od papira“ ili ozbiljna organizacija koja može nadmašiti Europsku uniju?

BRICS kao organizacija ima sličan problem, doduše možda u manjoj mjeri, kao i Europska unija. To nije jedna država s jedinstvenom politikom u kojoj se odluke donose zajednički, već je potreban konsenzus. Kada se nešto donosi svaka država gleda kako će se to na nju bilateralno odraziti. Nijemci kad pregovaraju s Amerikancima paze što će biti s automobilskom industrijom, Francuzi paze što će biti s visokom modom, konjakom koji je jedna od posebnih stavki u pregovorima sa SAD-om, Talijani paze na tekstil i prehrambenu industriju. Tu su heterogeni interesi unutar EU, a ništa drukčije nije niti unutar BRICS-a. Koliko god organizacija idejno dobro zvuči, kao Pokret nesvrstanih, ima neku dobru priču (dajmo mi ovo, dajmo mi ono), ali kad se spuste na konkretne interese nije to baš isto. Ono što je prvenstveno Kini, Indiji, pa možda i dijelu drugih zemalja isto u odnosu na Zapad jest da se relativno odupiru klasičnim klimatskim ograničenjima (fosilnim gorivima). Tvrde da ono što su Zapadnjaci činili prije jedno stoljeće ne mogu njima danas preko noći zabraniti. Neovisno od toga, Indija i Kina (možda nitko nije tako uravnotežen kao Kinezi) paralelno uz klasične izvore energije razvijaju i zelene energije. Ne vjerujem da će BRICS u neko kraće vrijeme postati jedna jedinstvena sila s nekom jedinstvenom pregovaračkom pozicijom.

 

– Koja bi valuta mogla biti dominantna u međunarodnoj trgovini u godinama koje dolaze? Može li američki dolar zadržati svoju prevlast? Neki eksperti tvrde kako bi eventualna zajednička valuta država BRICS-a (o čemu se dosta govori) ili možda kineski juan mogli postati dominantni. Je li to uopće realno?

Snaga valute proizlazi iz snage ekonomije, snage zemlje, geopolitike, itd. Trendovski gledano, u pojedinim razdobljima može uloga dolara biti relativno umanjena. Međutim, dolar će još uvijek ostati relativno najjači. Vi na bilo kojem dijelu Kugle zemaljske, neovisno je li to Bosna, Afrika, Azija ili ovdje kod nas nađete u slamarici da netko drži eure (kod nas u Hrvatskoj nešto više), ali u velikom dijelu svijeta ako netko ima nešto keša onda su to dolari, neće imati juane u svojem madracu. Kina u svojoj bilateralnoj razmjeni s Rusijom može imati juan kao obračunsku jedinicu. Međutim, kada izađete na svjetsko tržište dominacija dolara neće biti apsolutna, ali će još uvijek dolar biti daleko najjači. Kad ste čuli da netko štedi u juanima? Prije će imati egzotiku kao što su kriptovalute i slično pa kako prođe, prođe nego što će to biti juani.

Razgovor vodio Matija Šerić.