Pobjegavši iz zatvora, Združeni stožer za Posebna djelovanja SAD-a se pridružuje potrazi za Escobarom; ubrzo obučavaju i savjetuju posebnu jedinicu kolumbijske policije poznatu kao Blok za potragu (Search Bloc), koja je oformljena kako bi uhvatila Escobara. Kako se sukob između Escobara i vlade Kolumbije i SAD-a odugovlačio a, broj Escobarovih neprijatelja rastao, potjeri za Escobarom se pridružuje i paramilitarna desničarska grupa Los Pepes („Narod koji traži osudu za Pabla Escobara“). Grupu su financirali njihovi protivnici i prijašnji suradnici, Cali kartel i desničarska paramilitarna grupa koju je vodio Carlos Cástano.
Blok za potragu (Search Bloc) i Los Pepes
Los Pepes su vodili krvavu kampanju protiv Escobara, punu osvete, gdje je više od 300 Escobarovih suradnika, uključujući njegova odvjetnika i rođake, ubijeno, a veliki dio imovine kartela uništeno. Vjeruje se da su pripadnici Bloka za Potragu te kolumbijske i američke obavještajne službe, sve u cilju pronalaska Escobara, ili surađivale s Los Pepesom ili „žmirile“ na jedno oko dok su i jedni i drugi imali isti cilj: naći i uhvatiti ili ubiti Escobara.
Ova koordinacija se najviše očitovala kroz dijeljenje obavještajnih podataka s Los Pepesom kako bi srušili Escobara i njegove saveznike; ipak, postoje i informacije da su neki članovi Bloka za potragu kolumbijske policije izravno sudjelovali u odredima smrti Los Pepesa. Jedan od vođa Los Pepesa je bio i Diego Murillo Bejarano, poznatiji i kao Don Berna, bivši suradnik Medellinskog kartela koji je postao narko boss i suparnik Escobaru a kasnije jedan od vođa paramilitarne desne skupine Samoobrana za Kolumbiju, koja se borila protiv FARC-a.
Dokumentarac o Escobaru
„Kraj puta“ Pabla Escobara
16 mjeseci nakon što je pobjegao iz zatvora, Pablo Escobar pogiba u pucnjavi 02. prosinca 1993.godine. Kolumbija ekipa za nadzor, pod vodstvom brigadira Huga Martineza, uspijeva pomoću triangulacije pratiti njegov telefonski poziv i otkriti da se Escobar skriva u Los Olivosu, siromašnom naselju u Medellinu. Kako su se vlasti približavale dolazi do obračuna vlasti i Escobara i njegova tjelohranitelja Alvara de Jesúsa Agudela, poznatijeg kao El Limón. Dvojica bjegunaca, pokušavajući doći do krova te potom do stražnje ulice, bivaju ustrijeljeni od strane kolumbijske nacionalne policije. Escobar je pretrpio prostrijelne rane kroz nogu i torzo a koban je bio metak koji mu je prošao kroz uho.
Nikada nije dokazano tko je ispalio fatalni hitac te da li je hitac ispaljen prilikom obračuna s policijom ili je bila riječ o klasičnom smaknuću. Neki Escobarovi rođaci vjeruju da je možda i počinio samoubojstvo; njegova dva brata, Roberto Escobar i Fernando Sanchez Arellano, vjeruju da se možda sam nastrijelio, potkrjepljujući svoje navode izjavama samoga Escobara i forenzički i balistički izvještaj.
Sudbina Medellinskog kartela nakon Escobara
Nakon što je postao bogat Escobar je uspostavio ili kupio brojne sigurne kuće, gdje se posebno isticala Hácienda Napoles. Potonja se sastojala od kuće, parka skulptura i potpunog zološkog vrta s brojnim životinjama, uključujući slonove, egzotične ptice, žirafe i nilske konje. Također je planirao napraviti utvrdu u grčko stilu te premda je gradnja započela, nikada nije završena. Escobar je također posjedovao kuću četverokatnicu u SAD-u na svoje ime, koju je vlada SAD-a zaplijenila 80-ih. Escobar je također posjedovao i veliko karipsko odmaralište na otoku Grande, koji je bio najveći od 27 koraljnih otoka koji su činili otočje Islas del Rosario, udaljeno 22 milje od Cartagene. Ubrzo nakon Escobarove smrti i desetkovanja ljudi i imovine Medellinskog kartela kokainskim tržištem počinje dominirati Cali kartel sve do sredine 90-ih, kada su njihovi šefovi ili ubijeni ili uhićeni od strane kolumbijske vlade. Slika „Robina Hooda“ Medellina, koju je Escobar tako vješto stvorio o sebi, imala je velik utjecaj na lokalno stanovništvo koji su tugovali nakon vijesti o njegovoj smrti a 25,000 ljudi je nazočilo njegovom sprovodu.
Epilog
Tijekom vrhunca moći Medellinski kartel je dnevno donosio u Kolumbiju zaradu od prodaje droge u vrijednosti 70 milijuna dolara, oko 22 milijarde godišnje. Krijumčareći oko 15 tona kokaina po danu u SAD, vrijednog oko pola milijarde dolara, kartel je trošio samo 1000 dolara tjedno na gumice kako bi vezali gotovinu te je skladištili. Oko 10 % novca se moralo baciti zbog toga što su novčanice bile uništene ili od vlage ili od štakora. Kada su ga pitali koja je osnova posla s kokainom Escobar je dao zanimljiv odgovor: „ Podmitiš nekoga ovdje, nekoga ondje i platiš prijateljskom bankaru da ti pomogne oprati novac“.
Godine 1989. časopis Forbes uvrstio ga je kao jednog od 227 milijardera na svijetu, s osobnom neto dobiti od 3 milijarde dolara a njego kartel je kontrolirao oko 80% globalnog tržišta kokaina. Vjeruje se da je Escobar bio i glavni investitor u nogometni klub Atlético Nacional iz Medelina, koji je osvojio Copu Libertadores 1989. godine. Za razliku od vlade Kolumbije i SAD-a, koje su ga vidjele kao glavnog neprijatelja, u narodu je Escobar bio heroj; dobar u javnom nastupu te senzibilan u odnosu s siromašnim stanovništvom Kolumbije, Escobar je dao sagraditi nogometne stadione, sponzorirao je dječje nogometne momčadi, izgradio mnoge kuće, bolnice i crkve (zbog čega ga je i rimokatolička Crkva voljela).
Zauzvrat Escobar je mogao računati na pomoć stanovništva u vidu pružanja utočišta, upozoravanja o dolasku policije, uskraćivanju informacija policiji i ostalome, sve da bi ga zaštitili. Na vrhuncu moći distributeri droge iz Medellina i okolnih mjesta davali su 20-35% svoje zarade od trgovine drogom Escobaru i Medellinskom kartelu pošto je on bio jedini koji je mogao dopremiti drogu u SAD. Sukob između kartela oko sve većeg tržišta trgovine kokainom doveo je do toga da je Kolumbija postala zemlja s najviše ubojstava po stopi stanovnika, s 25,100 nasilnih smrti 1991. i 27,100 nasilnih smrti 1992. godine. Sve tome je pomoglo i Escobarovo plaćanje nagrada za ubojstva policajaca, što je dovelo do pogibije više od 600 policajaca.
Virginia Vallejo, tv voditeljica i Escobarova ljubavnica, napisala je knjigu „Voleći Pabla, mrzeći Escobara“ u kojoj je prozvala mnoga lica političke i gospodarske scene Kolumbije osamdesetih, prokazivajući njihovu umiješanost u poslove Pabla Escobara. Slučajevi su to koji prašinu dižu i dan danas, a zbog prozivanja samih kolumbijskih predsjednika za veze s kartelima, Vallejo je 2010. dobila azil u SAD.
Escobarova supruga Maria Victoria, sin Juan Pablo i kćer Manuela otišli su iz Kolumbije 1995. godine. Argetinski redatelj Nicolas Entel’s snimio je dokumentarac „Sins od My Father“ u kojima prati život njegove djece, te njihovo traženje oprosta od sinova Rodriga Lara Bonnile, minsitra pravosuđa ubijenog 1984. godine, kao i od sinova Luisa Carlosa Gálana. Film je na HBO-u prikazan u listopadu 2010. godine. Kasnije je snimljena i popularna serija „Narcos“, koja govori o životu Pabla Escobara; ipak, Escobarov sin nije bio zadovoljan prikazanim jer smatra da serija glorificira životni puta njega oca te time šalje krivu poruku mladima. Postoje i indicije da je Pablo Escobar bio suradnik CIA-e te da je postojala veza između CIA-e, nikaragvanskih Kontrasa i trgovine droge kokainom i crackom među afro-američkim zajednicama, ali je zasada sve samo na teorijama i indicijama, bez konkretnih dokaza i činjenica.
Sjedinjene Američke Države godišnje potroše, ovisno o administraciji, između 50 i 100 milijardi dolara zbog sve sofisticiranijeg krijumčarenja kokaina kojega je upravo razvio Pablo Escobar. Koliko je Escobar bio moćan u to vrijeme govori i činjenica da je ponudio otplatiti vanjski dug Kolumbije u iznosu od 10 milijardi dolara u zamjenu za imunitet i odbacivanje optužbi.
Dok je za većinu svijeta bio kriminalac, terorist i narkodiler, za mnoge Kolumbijce je bio i još je heroj. Ipak, jedno je sigurno: Pablo Escobar je obilježio jedno razdoblje Kolumbije, koje je bilo protkano ubojstvima i trgovinom drogom, te je Kolumbija Escobarova vremena bila talac jednoga čovjeka – Pabla Escobara.
Autor: Ivan Toth
Naslovna fotografija: AI
