Autor: Ivo Kokić
Za ukrajinsku vladu (kojoj je mandat istekao odavno, ali novi izbori se ne smiju održati), ovo je postao besciljni rat. Jedini smisao nastavka rata više nije nikakva halucinacija o pobjedi, već isključivo produljenje njihovog ostanka na vlasti. Dok rat traje, postoji opravdanje za neodržavanje izbora te time daljnji ostanak Volodimira Zelenskog na vlasti. Usput rečeno, to je krajnje besmisleni argument. Franjo Tuđman je pobijedio na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj 1992., kad je trećina Hrvatske bila pod srpskom okupacijom. Osim toga, i sâm Zelenski je pobijedio na izborima 2019., kad Ukrajina već pet godina nije kontrolirala Krim te dijelove Donjecka i Luhanska.
No, vratimo se na poantu. Izbori će se jednog dana održati. Teško je predvidjeti tko će pobijediti, ali mnogo lakše je predvidjeti tko neće. Sve ono zbog čega vlada Zelenskog godinama vodi ovaj rat ne samo da neće biti ostvareno, nego je inverzija tih ciljeva uvjet za završetak rata. Najbolji primjer za to je (ne)ulazak Ukrajine u NATO. Tako da je mala vjerojatnost da će većina javnosti (čak i na Zapadu, a pogotovo u Ukrajini) moći odagnati pogled s takvog ishoda rata.
S obzirom na to da neće moći predstaviti poraz kao pobjedu, izgledno je da će Zelenski izgubiti iduće izbore. Zato će on napraviti sve da do mira ne dođe, a njegovi sponzori će mu u tome uvelike pomoći. Kako je napisao Boris Rašeta, radi se o dobrovoljnim darivateljima tuđe (ukrajinske) krvi.
Stradavanje vrtića u Ukrajini
Stradavanje civila
Aleksej Arestovič bio je savjetnik ukrajinskog predsjednika za strateške komunikacije od 2020. do siječnja 2023. godine. Radi se o vještom propagandistu te čovjeku koji je praktički autor svega što slušamo o ovom ratu iz ukrajinske perspektive. On je konstruirao cijeli službeni narativ sukoba. Povrh toga, on se u Rusiji nalazi na listi terorista i ekstremista. Sve to treba imati u vidu kako bi i najvećim podržavateljima Ukrajine bila neupitna njegova objektivnost.
Arestovič se razišao sa Zelenskim u siječnju 2023., nakon što je Rusija izvršila zračni napad na Dnjipropetrovsk, pri čemu je poginulo nekoliko desetaka ukrajinskih civila. Spomenuti Arestovič tada je javno priznao kako zbog urušavanja stambene zgrade (i smrti tih civila) ne samo da nije došlo zbog ruskih projektila, već upravo suprotno – od strane ukrajinske protuzračne obrane. To je bio prvi put da je netko iz vrha ukrajinske vlasti dekonstruirao mit o tome da ruska vojska navodno gađa ukrajinske civile. Što ne znači da je javnost na Zapadu pošteđena od slušanja tih teza u medijima čak i kad su dokazane kao lažne.
Navedeni primjer je tek kap u moru onoga što se događa u Ukrajini. Arestovič je 2025. kazao kako je upravo Zelenski kriv za smrt nekoliko desetaka tisuća Ukrajinaca te da je to radio svjesno samo kako bi ostao na vlasti. Zato je obećao da će, ako postane ukrajinski predsjednik, poslati Zelenskog i njegovu vladu na doživotnu zatvorsku kaznu. To je opravdano jer ne bi bilo u redu da krivac za smrt tisuća ukrajinskih civila prođe nekažnjeno.
Ovdje se radi o izlaganju civila (sa svoje strane) izglednoj smrti i to samo zato da se protivničku stranu prikaže u negativnom svjetlu.
Treba reći i da poznavatelje situacije u Ukrajini možda i nije pretjerano šokiralo Arestovičevo priznanje. Naime, u kolovozu 2022. Amnesty International je objavio izvješće u kojem je naveo kako točno ukrajinska borbena taktika krši međunarodno humanitarno pravo i ugrožava civile. Radi se o tome da ukrajinska vojska uspostavlja vojne baze u civilnim objektima kao što su škole i bolnice. Nadalje, ukrajinska vojska pokreće napade iz naseljenih područja, uspostavlja operativne sustave naoružanja u tim područjima te na taj način pretvara civilne objekte u artiljerijske mete.
Podrazumijeva se da npr. bolnica ili rodilište ne može biti legitimni vojni cilj zato što nikome normalnome ne pada na pamet koristiti te objekte kao vojne baze. No, ukrajinska vojska upravo to radi te iz takvih mjesta napada ruske položaje.
Velike su patnje civila u Ukrajini
Usporedba s „Olujom“
Navedena taktika zapravo nije pretjerano inovativna. Dovoljno je pogledati izvješće Human Right Watcha o operaciji „Oluja“ te o hrvatskim operacijama u BiH nakon toga. U njemu se navode slični primjeri stradavanja civila kao rezultat sukoba dviju vojski. Hrvatska vojska je uvijek ciljala legitimne vojne mete, ali srpske snage su namjerno postavljale vojno osoblje i naoružanje među civilima te su time njihovi civili bili izloženi pogibelji. To je u suprotnosti s načelom da vojska ne smije dovesti u opasnost civile pod svojom kontrolom.
Dakle, postoje srpski civili koji su poginuli u napadima Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. No, krivnja za njihovu smrt ne leži na hrvatskoj avijaciji, već na strani onih koji su ih svjesno izložili tome. U materijalnom smislu, ubilo ih je hrvatsko oružje, no u smislu odgovornosti ubila ih je srpska strana. Vojska smije gađati borbene mete. Zato čak niti tužiteljstvo suda u Den Haagu u svojim (kasnije odbačenim) optužnicama protiv hrvatskih generala nije uopće zahvatilo spomenute slučajeve jer su i sami tužitelji bili svjesni da bi krivnja za takvo što bila nedokaziva.
