Rimsko Carstvo spada u najfascinantnije države koje su ikada postojale u povijesti. Rim je poznat po svom izuzetnom kulturnom, vojnom, gospodarskom, prometnom i svakom drugom napretku. Rimsko Carstvo je predvodilo povijest čovječanstva stoljećima iz prelaska iz stare u novu eru i postavilo je temelje suvremene zapadne civilizacije. Međutim, u 5. stoljeću doživjelo je krah i nestalo zauvijek s političke karte. O vrhuncu i tragičnom padu Zapadnog Rimskog Carstva razgovarali smo s povjesničarom Sebastianom Todorom, autorom YouTube kanala Maiorianus. Todor je rođen u Rumunjskoj, nekadašnjoj rimskoj Daciji, 1981. godine i još od djetinjstva je imao interes za rimsku povijest. S vremenom je odlučio posvetiti svoje vrijeme istraživanju kasnog Zapadnog Rimskog Carstva.

– Kako ste se zainteresirali za povijest Rimskog Carstva?

Rođen sam u Rumunjskoj, bivšoj rimskoj provinciji Daciji, i već mi je kao djetetu djed pričao priče o Dacima i ratovima protiv Rimljana pod Trajanom. To je već tada u meni pobudilo blagi interes za rimsku povijest, ali moj pravi interes započeo je nakon što sam 2000. godine u kinu pogledao film Gladijator. Bio sam prilično fasciniran činjenicom da je Rimsko Carstvo još uvijek bilo tako snažno 180. godine nove ere, o tom razdoblju nisam znao gotovo ništa jer smo u školi učili samo o Cezaru i Augustu, a ništa o onome što je slijedilo. Tako sam poželio znati više i počeo čitati knjige o toj temi. Što sam više čitao, sve sam više bio fasciniran i imao sam sve više pitanja. Zašto je Rimsko Carstvo propalo? Kako su mogli biti tako moćni, a onda se tako brzo raspasti? Što se dogodilo s gradom Rimom nakon toga? Kako možemo zamisliti taj „pad“? Ta su me pitanja potaknula da nastavim čitati i razmišljati o tome sve do danas.

– Smatrate li Rimsko Carstvo najvećom državom u povijesti?

Možda će vas iznenaditi, ali ne, ne smatram ga najvećom državom u povijesti. Nisam siguran koju bih državu uopće mogao proglasiti najvećom u povijesti – ako je tako nešto uopće moguće. Po mom mišljenju, Rimljani su možda mogli biti najveće Carstvo u povijesti, ali nažalost su imali neke mane i nedostatke koje teško mogu zanemariti. Njihova sklonost stalnim građanskim ratovima. Njihova nesposobnost da riješe pitanje nasljedstva, što je jedan od razloga njihova pada. Gladijatorske igre, koje su bile nevjerojatno okrutan oblik zabave. Progon kršćana, a kasnije, ironijom sudbine, i progon pogana.

I na kraju, njihova nesposobnost da pokrenu industrijalizaciju. Mislim da su bili vrlo blizu, ali njihov neuspjeh da započnu industrijsku revoluciju, zajedno s ostalim manama, spriječili su ih da postanu najveće carstvo u povijesti. Ipak, moram dodati da ne smatram ni jednu drugu državu ili carstvo najvećima u povijesti, jer smo i dalje kao čovječanstvo vrlo nesavršeni. Možda ćemo u budućnosti uspjeti postići takvo idealno stanje, ali u tom stanju ljudska patnja mora biti apsolutno minimalizirana, dok najveći mogući postotak ljudi mora postići sreću. Nadam se da će to jednog dana biti moguće.

– Po vašem mišljenju, kada je Rimsko Carstvo doseglo svoj vrhunac? Je li to bilo početkom 2. stoljeća za vrijeme cara Trajana?

Rekao bih da, tijekom približno dva stoljeća Pax Romane, dakle od vladavine cara Augusta pa do vladavine Marka Aurelija. To je, po meni, bio vrhunac Rimskog Carstva. Prije toga, Rim je već bio kulturno i tehnološki vrlo razvijen, ali to je bilo još prije nego što je postao Carstvo. Nažalost, već s pojavom Antoninske kuge sredinom 160-ih, industrijska proizvodnja nikada više nije dosegnula dotadašnju razinu. Mnogi rudnici su napušteni, poput poznatih rudnika Las Médulas u Španjolskoj, a ukupno rimsko stanovništvo se nikada u potpunosti nije oporavilo.

Nakon toga, ponavljajuće kuge, germanske invazije i brojni građanski ratovi – koji su bili međusobno povezani – spriječili su Rimsko Carstvo da se ponovno oporavi i dostigne tehnološki vrhunac iz 1. i 2. stoljeća. Mislim da se to može vidjeti i u kvaliteti izrade kipova, koja nikada više nije dosegnula nevjerojatnu razinu detalja i preciznosti iz tog razdoblja. Tada su nastala i najimpresivnija umjetnička djela općenito, kao i značajne inovacije.

To je posebno vidljivo na primjeru golemog industrijskog kompleksa vodenih mlinova u Barbegalu kod Arelate (današnji Arles), koji je radio od ranih 100-ih pa sve do kasnih 200-ih godina. To je bila industrijska razina proizvodnje brašna. Rimljani nikada više nisu izgradili ništa tako impresivno, što po meni dovoljno govori. Zapravo, trebalo je proći više od 1000 godina da se ponovno dostigne takva razina tehnologije. Značajno je i to da se ova inovacija pojavila upravo oko godine 100. To potvrđuje sumnju da je vrhunac Rima bio u vrijeme Trajana, no šire gledano, rekao bih da je razdoblje od 27. pr. Kr. do 165. godine vrhunac Rima. Antoninska kuga, nažalost, označila je kraj tog zlatnog doba.

Rimski car Majorian skoro je spasio carstvo

– Zašto ste odabrali ime “Maiorianus” za svoj YouTube kanal?

Kad sam pokušavao shvatiti zašto je Rimsko Carstvo propalo, postalo mi je jasno da taj pad uopće nije bio neizbježan. Zapravo, rekao bih da je Rimsko Carstvo imalo sasvim dobre šanse preživjeti sve do modernog doba – doduše, vjerojatno u vrlo drukčijem obliku. Ljudi često zaboravljaju da je Rimsko Carstvo već skoro propalo 200 godina prije konačnog kraja Zapadnog Rimskog Carstva, i to tijekom krize 3. stoljeća.

Ali Rimljani su tada, zahvaljujući kombinaciji vrlo sposobnih careva – poput Galijena, Klaudija Gotskog, Aurelijana, Proba itd. – uspjeli ponovno stabilizirati situaciju i nastaviti postojati više od 1000 godina, sve do pada Carigrada. Nažalost, na Zapadu im je u 400-ima ponestalo sreće. Katkad je sve zaista ovisilo o tome: sreća – ili njezin izostanak. Unatrag gledajući, često nepravedno kažemo: “ovo se moralo dogoditi”, iako zapravo samo koristimo retrospektivu i pretpostavljamo da su se stvari morale odviti baš tim putem.

Shvatio sam da je Rimsko Carstvo u 3. stoljeću spašeno pukom srećom i pravom kombinacijom careva, a u 5. stoljeću jednostavno više nisu imali sreće. Imali su krivu kombinaciju careva, poput Honorija i Valentinijana III., koji unatoč dugim vladavinama nisu učinili ništa značajno za stabilizaciju Zapadnog Carstva.

No, bilo je i iznimki, a najimpresivniji od njih bio je car Majorijan. On je mogao biti novi Aurelijan, da su se stvari razvile malo drugačije. Od 457. do 461. bio je vrlo blizu obnove Zapadnog Rimskog Carstva. Nažalost, njegov pokušaj ponovnog osvajanja Afrike nije uspio, a ubrzo ga je izdao vlastiti general Ricimer. Smatrao sam nepravednim što se to nije prepoznalo – zapravo, malo tko je uopće znao za Majorijana.

Svi znaju za Cezara i Augusta, ali nitko ne zna za heroje kasnog Rimskog Carstva koji su gotovo uspjeli spasiti Rim. Herojske figure poput Stilihona, Konstancija III., Aecija, Majorijana ili do određene mjere i Antemija. Zato sam za ime kanala odabrao Maiorianus – izvedeno iz imena cara Majorijana: Iulius Valerius Maiorianus. Kanal sam posvetio njemu kako bih pokazao:

1. Da pad Rima nije bio neizbježan – dogodio se jer im je ponestalo sreće
2. Da mnogi heroji kasnog Rimskog Carstva zaslužuju jednako pamćenje kao Cezar ili August

Usporedba Zapadnog i Istočnog Rimskog Carstva

– Koji su bili najvažniji čimbenici koji su doveli do pada Zapadnog Rimskog Carstva?

Po mom mišljenju – najviše loša sreća, koliko god to jednostavno zvučalo. Naravno, u stvarnosti je to bila kombinacija više čimbenika koji su djelovali istovremeno:

1. Nepostojanje uređenog sustava nasljeđivanja, što je često dovodilo do građanskih ratova pri dolasku novih careva;
2. Vrlo duga granica koju je bilo izuzetno teško braniti od brojnih germanskih plemena koja su redovito provaljivala i pljačkala rimska područja;
3. Podjela carstva i konstantni građanski ratovi između Zapada i Istoka;
4. Dugotrajna vladavina dvojice neučinkovitih careva – Honorija i Valentinijana III.;
5. Sve veće oslanjanje na germanske federati trupe umjesto na kvalitetnu rimsku vojsku.

Problem je što ti razlozi ne objašnjavaju zašto je Istok preživio, a Zapad propao. Jer sve to u velikoj mjeri vrijedi i za Istočno Carstvo. Zašto je onda Zapad propao, a Istok opstao? Opet se vraćamo na – sreću.

Istok je imao sreću da je imao bogatije provincije koje su bile i bolje zaštićene: sjeverno je bio Kavkaz, lijevo Crno more, desno Kaspijsko more. Na zapadu je bila planinska Anatolija, a onda i tvrđava Carigrad. I golemo Sredozemlje, koje je germanskim plemenima bilo gotovo nemoguće prijeći jer su bila loša u pomorstvu. Mnogi zaboravljaju da je krajem 300-ih Zapad zapravo bio jači od Istoka. Nakon bitke kod Adrianopola 378., zapravo je Zapad više pomagao Istoku nego obrnuto.

Ono što je Zapadu slomilo kralježnicu bili su veliki građanski ratovi između Magnusa Maksima i Eugenija protiv Teodozija. To su bili klasični ratovi Zapada protiv Istoka. Oba puta je Zapad izgubio, iako je bilo tijesno. U bitci kod Frigida 394. godine uništen je velik dio zapadne vojske. Kao posljedicu, glavni zapadni general Stilihon morao je povući mnoge trupe s granice na Rajni kako bi obranio Italiju od germanskih upada.

Ti germanski upadi ne bi bili mogući da Istok nije izgubio kod Adrianopola. Stilihon je uspio obraniti Italiju od nekoliko germanskih provala, ali cijena je bila velika: 406. godine ogromna masa germanskih plemena probila je obranu na Rajni – izravna posljedica povlačenja trupa, koje je opet bila posljedica gubitka u građanskim ratovima 380-ih i 390-ih. Zapad nikada više nije uspio protjerati te germane iz svog teritorija.

Dakle, sve se svelo na vojne razloge, u kombinaciji s lošom srećom. Da je Zapad pobijedio u građanskim ratovima krajem 4. stoljeća, povijest bi krenula sasvim drugim smjerom. U tom alternativnom scenariju, Zapad bi imao više vojske i mogao bi odbiti invazije 406. godine. Zapadno Carstvo tada vjerojatno ne bi propalo – ili bi propalo puno kasnije. Dakle, vidimo – sve se svodi na vojnu sreću i niz nesretnih okolnosti. Kad tome pridodamo bolju geografiju Istoka i činjenicu da je Zapad imao slabije provincije, jasno je zašto je baš Zapad propao.

Usporedba rimskih legija u kasnom i ranom Rimskom Carstvu

– Mislite li da bi Zapadno Rimsko Carstvo moglo preživjeti da je Istočno Rimsko Carstvo uložilo veće napore kako bi ga spasilo od barbarskih invazija?

Mislim da da. Kao što sam ranije opisao, upravo su građanski ratovi između Zapadnog i Istočnog Rimskog Carstva slomili kralježnicu Zapada. Naravno, da je Zapad tada imao vrlo sposobne careve, možda bi još uvijek bilo šanse da se spasi. No Zapad je imao Honorija i Valentinijana III., koji su zajedno vladali oko 60 godina, a gotovo ništa nisu učinili da spase Carstvo. Istočni Rim prekasno je shvatio ozbiljnost situacije.

Prva ozbiljna pomoć stigla je tek 430-ih, kada je Istok poslao svog generala Aspara s vojskom protiv Vandala. Pomoć je ponovno došla 441., ali su se morali povući kada su Huni napali. Nova pomoć je uslijedila 452., a potom i ogromna pomoć 468., kada je Istočno Carstvo poslalo flotu od 1000 brodova prema rtu Bon protiv Vandala. Posljednji put pomoć je stigla 474. pod carem Leonom I., kada je poslao Julija Nepota s vojskom kako bi povratio Italiju.

Vidimo dakle da je pomoć stigla prekasno, a prava, snažna pomoć počela je stizati tek 450-ih, u trenutku kada je Zapad već bio izgubio Afriku. Da je Istočno Carstvo odmah poslalo odlučujuću pomoć čim su Vandali prešli u Afriku 429., mislim da bi Vandali bili poraženi, Afrika nikada ne bi pala, i Zapad bi preživio.

Afrika je bila daleko najvažnija provincija za Zapad, osim Italije naravno, jer je slala žitne pošiljke i bila je “žitnica” Carstva, a ujedno i najbogatija provincija koja je donosila golemi porezni prihod. Bez Afrike, Zapad više nije imao dovoljno novca za nova novačenja, i tada je zaista započela silazna spirala nakon pada Afrike u ruke Vandala između 429. i 439. godine. Ranija i odlučnija pomoć s Istoka bi stoga bila od goleme pomoći.

Najvažniji razlozi za krah Zapadnog Rimskog Carstva

– Zašto se protivite korištenju izraza „Bizantsko Carstvo” za Istočno Rimsko Carstvo? Ipak, do 7. stoljeća grčki je postao službeni jezik, Istočna Crkva se značajno razlikovala od Zapadne, a kultura, arhitektura te administrativne i vojne strukture bile su vrlo različite od onih u Zapadnom Rimskom Carstvu.

Potpuno razumijem logiku i razloge zbog kojih povjesničari žele koristiti drugačiji naziv za kasnije Istočne Rimljane, u usporedbi s ranijima. Ima smisla naglasiti kulturne razlike koje su nastale nakon 7. stoljeća i promjenu jezika. Problem je, međutim, u tome što je izraz “Bizant” bio pogrdan izraz koji je nastao nedugo nakon pada Carigrada, s ciljem da se Istočnim Rimljanima ospori legitimitet kao pravim nasljednicima Rimljana. Osim toga, sam izraz je besmislen, jer je grad Bizantion prestao postojati 330. godine kada je postao Konstantinopol. Dakle, točniji naziv bi bio: Konstantinopoljani ili Carstvo Konstantinopola. Ali vjerojatno to ne zvuči tako “cool” kao “Bizantsko Carstvo”.

Istočni Rimljani, iako kulturno prilično udaljeni od ranijih Rimljana, uvijek su se smatrali Rimljanima. Pa tko smo mi da im kažemo da to nisu bili? U tom izrazu postoji određena arogancija – mi ih zovemo nečim što bi oni sami vjerojatno mrzili, i uvjeren sam da bi bili zgroženi da ih danas zovemo Bizantincima. Dakle, protivim se tom izrazu zato što želim poštovati Istočne Rimljane i ne nazivati ih nečim što bi im bilo uvredljivo.

Još jedan razlog je taj što je argument o kulturnoj udaljenosti po meni slab. Zar Zapadno Rimsko Carstvo 461. godine nije bilo također vrlo različito od Rimskog Carstva u doba Augusta? Imali su vrlo malo zajedničkoga, ali ga svejedno službeno nazivamo “Rimskim” Carstvom, a ne Carstvom Ravenne ili Ravennatima. Iako su se drukčije odijevali, imali drugu vjeru, koristili drukčije vojne strategije, vojske su im izgledale sasvim drugačije, a tako i građevine. Ipak, sve ih i dalje zovemo Rimljanima, a ne Ravennatima. Zašto onda ne radimo isto i s Istočnim Rimljanima?

– Koja je današnja zemlja pravi nasljednik Rimskog Carstva – Italija, Rumunjska ili možda Sjedinjene Američke Države?

Rekao bih da to jako ovisi o tome na kakvu vrstu nasljedstva mislimo. Geografski i jezično, naravno, Italija bi bila izravni nasljednik, jer Rim i dalje postoji i još uvijek je glavni grad Italije. A talijanski je, od svih većih romanskih jezika, najsličniji latinskom. Međutim, Rim je značio Carstvo – golemi skup različitih naroda koji žive zajedno pod istim skupom vrijednosti. Rim je također značio moć, vojnu i tehnološku nadmoć. Godine 117. ne postoji nijedna sila na planetu koja se mogla mjeriti s Rimom.

Stoga, po mom mišljenju – uz dužno poštovanje mojim dragim talijanskim prijateljima – Italija ne bi ispunjavala uvjete ako na nasljednika Rima gledamo iz te perspektive. Rumunjska je također fascinantna, jer je to jedina zemlja na svijetu koja u svom imenu ima ime Rima – doslovno znači “zemlja Rimljana”. Trajan se i danas koristi kao osobno ime u toj zemlji, nakon svega tog vremena. Jezik im je također vrlo sličan latinskom, gotovo kao talijanski ili španjolski. No, ni ovdje ne vrijedi argument vojne nadmoći i svjetske sile.

Zato bih rekao da su Sjedinjene Američke Države današnji nasljednik Rima, iako je to već gotovo postala šala ili pretjerano korišten motiv. Da, američki jezik je, naravno, vrlo različit od rimskog, kao i njihova kultura. No, bez sumnje ih možemo nazvati Carstvom, koje je i danas, vojno gledano, najjača sila na planetu. Njihov glavni grad, Washington D.C., zapravo su gradili očevi utemeljitelji prema grčkim i rimskim idealima, a mnoge zgrade tamo izgledaju iznenađujuće “rimski”. Njihov pravni sustav temelji se na zakonima iz Teodozijevog i Justinijanovog zakonika, i po mom mišljenju, možemo ih nazvati Carstvom.

Dakle, kao što vidite, sve ovisi o tome na kakvu vrstu nasljedstva mislimo: kulturu, jezik, geografiju, vojnu moć ili tehnologiju? No sve u svemu, vidim najviše sličnosti između SAD-a i Rima u smislu gospodarske, tehnološke i vojne moći, pravnog sustava te činjenice da su multikulturna država s raznim etničkim skupinama ujedinjenima zajedničkim vrijednostima – slično kao Rimsko Carstvo.

Intervju vodio Matija Šerić.